"Translation Nation", naslov je knjige Hectora Tobara, dugogodišnjeg novinara Los Angeles Timesa, sada šefa biroa istog lista u Buenos Airesu, i dobitnika Pulitzerove nagrade za izvještavanja tijekom losangeleskih nemira, 1992. godine. Knjiga ima i podnaslov: Definiranje novog američkog identiteta u španjolskim Sjedinjenim Državama. Prije 1980. godine, američki popis stanovništva nije čak niti bilježio one hispaničkog porijekla. Danas, njihov broj premašio je onaj Amerikanaca afričkog porijekla i hispanička je skupina postala najveća manjinska skupina u Sjedinjenim Državama – ove, 2005. godine, blizu 40 je milijuna jaka, čini 13% cjelokupnog stanovništva. Raste, prirodno, i njena politička uloga. Do sredine ovog stoljeća, Hispanici će predstavljati četvrtinu američkog stanovništva. Za skupinu koja, prije dva, dva i pol desetljeća, nije čak niti na radaru bila, slažu se sada svi – prilično velika promjena!
Kompleksnost hispaničkog života u Sjedinjenim Državama, raznolikost skupina hispaničke zajednice, te širenje latinsko-američke kulture preko cijele Amerike, od Kalifornije i Texasa, gdje je do sada bila najjača, do područja i mjesta na kojima bi se najmanje očekivala – to su teme kojima se, u "Translation Nation", bavi Hector Tobar.
On sam rodio se u Los Angelesu, šezdesetih godina. Njegovi su roditelji ilegalno ušli u Ameriku iz Gvatemale. Tobar priču počinje na njemu dobro poznatom terenu, u Los Angelesu; “moja tierra,” moja domovina, tako Tobar zove Los Angeles, “mjesto u koje ću se uvijek vraćati.” Tobar i počinje pričom o vlastitoj obitelji i vlastitim iskustvima te pričom o dva brata, Meksikanca – jedan je u Americi i čeka državljanstvo, drugi je “south of the border,” s južne strane granice i planira u Ameriku ući ilegalno. U Tijuani, on Hectoru Tobaru kaže: “Čak ako nas uhvate i sto puta, ući ćemo jednog dana. Prije će nestati granica nego što nas prodje želja!”
Los Angeles će sasvim sigurno biti prva postaja za onoga kome uspije preko granice. Tobar piše: ”Za Latinoamerikance, LA je konačno odredište, grad imigranata u zemlji koja je od imigranata i stvorena. Los Angeles je najsjevernija metropola španjolskog govornog područja. Ali, LA i Kalifornija,” Tobar dalje piše, “već duže vrijeme tiho izvoze svoje ljude i njihov način života ka istoku, preko cijelog kontinenta izvoze hispaničku kulturu i vrijednosti u američku ‘glavnu struju,’ i mijenjaju njen sastav, mijenjaju njenu samu dinamiku.”
Da bi dokumentirao tu promjenu Tobar je krenuo na vlastito putovanje, od zapadne do istočne obale, uzduž i poprijeko Amerike, “paralelnom zemljom, novom Latino republikom Sjedinjenih Država,” kako sam kaže. Rezultat je knjiga "Translation Nation", “nesto,” kako piše NYT, “izmedju de Tocquevilleove knjige "Democracy in America" i "Motorcycle Diaries" Che Guevare. Tobar bilježi dogadjaje i susrete, govori o ljudima s kojima je odrastao, o njihovim kolektivnim iskustvima, složenostima i proturječjima, razgovara s Amerikancima hispaničkog porijekla, u hispaničkim zajednicama koje su niknule tamo gdje ih nikad nije bilo do sada, o njihovim životima, njihovim idejama, njihovim nadama. Razgovara s onima koji su ilegalno prešli granicu iz Meksika, s kubanskim izbjeglicama Miamija, s Portorikancima New Yorka.
U mjestu McAllen, u Texasu, Tobar sreće Gregorija, bivšeg pastira, koji, u dobi od 50 godina, dolazi u Texas, dobija lažne dokumente i s njima putuje preko cijele zemlje, radeći najraznoraznije poslove. Upoznaje Gregorija baš pred njegov odlazak, autobusom, u Anniston, Alabama, gdje je dobio posao u pogonu za preradu pilića. Tobar, sa ciljem da Ameriku vidi nedužnim očima sezonskih radnika, radi 'undercover' i kaže Gregoriju da je iz Gvatemale, da je bez posla i zajedno odlaze u Alabamu. Skupa rade neko vrijeme i žive, zajedno s drugim Hispanicima koji su na isti nacin, autobusima, i u istu svrhu, dopremljeni iz Texasa, u privremenim nastambama uz sam rub autoputa. “U tvornici,” piše Tobar, “radili smo u smjenama od osam sati, non-stop, odjeveni u plastična odijela. Nikakav razgovor nije bio moguć, zbog buke strojeva. Ja sam pilićima rezao vratove, čovjek preko puta mene njihova krila.....dijelovi su se bacali u posebne kabliće. Jedini put kad bi u tvornici vidjeli bijelca,” piše dalje Tobar, “to bi bilo kad bi cijev za vodu, kojom se ispirala krv, pukla ili kad je u pitanju bila kontaminacija pilića....onda bi se pojavili, s notesima u rukama, jako važni....uvijek muškarci, uvijek bijelci.....osjećao sam se vrlo tamnim u njihovoj prisutnosti.... nemam boljeg načina da bih to opisao nego – osjećao sam se kao da radim na plantaži.”
Zašto je želja da se granica prijedje snažnija nego sama granica? Zašto dolaze raditi pod takvim uvjetima? Novac je sigurno dio odgovora, ali Tobar tvrdi da se odgovor krije u nećemu što instinktivno prepoznaje većina Amerikanaca – bolji život za obitelj, naročito za djecu. “Ovdje, na el nuevo South, na novom Jugu,” pise on, “hispanička djeca imaju budućnost, bivaju prihvaćena, u njih se polaže velika vjera da su sposobni i da će postati dobri gradjani.”
Četiri godine kasnije, Tobar se vraća u Anniston i nalazi zdravu i brojnu hispaničku zajednicu koja je oko svoje katoličke crkve vež uhvatila dubokog korijena. U Daltonu, savezna država Georgia, takodjer na dubokom američkom Jugu, slika je još bolja – prve su radnike hispaničkog porijekla, često ilegalne, zbog jeftinijeg rada, dovozili za rad u lokalnoj industriji sagova. Danas, u javnim školama Daltona, polovicu djece čine ona hispaničkog porijekla. Za svako hispaničko dijete Dalton ulaže sedam i pol tisuća dolara godišnje kako bi svako dobilo najbolje moguće obrazovanje - u svrhu spriječavanja društvenih problema koji bi se mogli pojaviti kasnije. Dalton ima radio-postaju koja emitira na španjolskom, ima tri lista koja izlaze na španjolskom i ima vrlo uspješnu Dalton medjunarodnu nogometnu ligu u kojoj igra cak 36 ekipa.
Od Los Angelesa do Miamija, od San Antonija do Omahe, od Atlante do Salt Lake Cityja, od Mainea do Michigana – Jug, Srednji Zapad, Veliki ravnjaci, zapadne drzave.......hispaničko stanovništvo dolazi u mjesta i gradove, nalazi poslove, sklapa dobrosusjedske odnose, stvara hispaničke zajednice, u područjima u kojima su one nekad bile neželjene ili eksploatirane, te zajednice, pak, grade svoje ustanove, to ih čini jos privlačnijima za druge Hispanike koji, u potrazi za poslom, stižu sa Kube, iz Meksika, Dominikanske republike, Venecuele, Columbije, Portorika, Gvatemale. Ubrzo se radja kultura koja potpuno mijenja cijelo područje.
Što veze sve te raznolike “podskupine?” Latinidad, kaže Tobar, osjećaj identiteta. Zahvaljujući sve većem broju i blizini njihovih domovina – blizini kulturnim izvorima s kojih su potekli – ti doseljenici, inzistira Tobar u svojoj knjizi "Translation Nation", odupiru se asimilaciji. Uvijek nemirni, uvijek ispunjeni čežnjom da se ide kući. Ta veza sa starim krajem, a lako ju je odrzavati jer lako je putovati izmedju novog i starog doma, ono je što je zajedničko svim Hispanicima. Evropski doseljenik, dalje će Tobar, u nekim prijašnjim vremenima, jednom kad je ovamo došao, tu je i ostao. Latino imigrant može se vraćati odakle je došao, i vraća se, kad god želi, njegov odlazak iz vlastite zemlje nije više jednosmjerna cesta preko granice u zemlju punu samopouzdanja i optimizma, već puno složeniji proces stalnog vraćanja, fizičkog i emocionalnog, stoga njihova kultura i ostaje tako živa.
“Površina američkog društva prekrivena je slojem demokratske boje, ali zagrebe li se malo ispod nje, naziru se još i neke stare aristokratske boje,” pisao je Alexis de Tocqueville u svojoj kronici “Demokracija u Americi.” Kad bi kojim slučajem de Tocqueville danas putovao Amerikom, boje koje bi se nazirale ispod površine, kako sugerira knjiga Hectora Tobara, ne bi bile aristokratske nego latinsko-američke. Tom promjenom boja, ali i ne samo boja, već i promjenom sastava Amerike, njenog identiteta i njene kulture, bavi se Tobarova knjiga "Translation Nation: Definiranje novog američkog identiteta u španjolskim Sjedinjenim Državama".
