G. 1842, trinaestogodisnji djecak iz New Orleansa, po imenu Louis Moreau Gottschalk, predao je molbu za upis na pariski konzervatorij i – bio odbijen. Ta prestizna glazbena skola nije ga cak htjela primiti niti na audiciju. Zasto? U to je vrijeme Amerika bila smatrana divljom, barbarskom, neciviliziranom zemljom. Kako bi onda netko odrastao na takvom mjestu mogao uopce biti dovoljno kulturan i obrazovan da se ozbiljno bavi glazbom?
Gottschalk ce naci druge ucitelje u Parizu i za samo tri godine, kao vodeci pijanist, izbiti na parisku glazbenu scenu. Njegovo “egzoticno” porijeklo ubrzo ce postati njegova prednost!
Unatoc pocetnog odbijanja od strane glazbenog establishmenta, Gottschalk ce svoju karijeru prvo poceti kao virtuoz na glasoviru, sto ce Chopina navesti da Gottschalku predskaze blistavu karijeru jednog od vodecih pijanista stoljeca, “bit cete kralj pijanista,” rekao je Gottschalku Chopin, nakon njegovog prvog pariskog koncerta, a Marie Pleyel, takodjer poznatu pijanisticu tog vremena, da Gottschalka proglasi - “novim Chopinom.”
Kad je stigao u Evropu, sa samo 13 godina, kao “wunderkind” New Orleansa, Gottschalk je pisao majci: ”Definitivno ocekujem da cu za dvije godine, a moguce i manje, zaradjivati dovoljno za zivot.”
Unatoc svom uspjehu u Evropi, Gottschalk je bio skeptican prema evropskom glazbenom zivotu. Rugao se miljeu kojim su dominirali egoizam i tastina, rugao “kultu genija” i osobitostima koje su gradili i razvijali neki od evropskih pijanista. Franza Liszta je prozvao “Alkibijadom glasovira” i covjekom kojega je “zedj za slavom potpuno konzumirala.” Nezadovoljan samo pijanistickom karijerom, Gottschalk jos u Parizu pocinje i sa svojom skladateljskom. Svoje kompozicije temelji na cijelom bogatstvu glazbenih tradicija kojima je, u djetinjstvu, i bio izlozen u rodnom New Orleansu – americkim folk i kreolskim melodijama, latinskoamerickim tradicijama, afro-karipskim ritmovima....
Gottschalkovu kucu iz djetinjstva, koja i danas stoji na uglu Esplanade i Royal ulica, u New Orleansu, mnogi njegovi biografi i smatraju “geografskim sredistem” Gottschalkovih glazbenih inspiracija – mnoga je poslijepodneva i veceri provodio uzivajuci u glazbi i plesu na obliznjem trgu Congo koji je, u to vrijeme, za New Orleans, bio ishodisna tocka za sirenje karipske i afro-americke kulture. Ali, Gottschalk je dobre glazbene temelje dobio i od bake Buslé i dadilje Sally, obje is Santo Dominga, iz danasnje Dominikanske republike. Gottschalkov otac bio je Englez koji je u Santo Domingu ozenio Kreolku i kupio Sally, ropkinju. Gottschalk ce kasnije, otvoreno kritizirati robovlasnistvo, bez dlake na jeziku govoriti o drugim politickim pitanjima, o americkom gradjanskom ratu. Iako je bio istinski americki patriot, svoje zemljake nece stedjeti ostrih kritika kad god je za to vidio potrebu.
G. 1853, Louis Moreau Gottschalk se vraca, iz Pariza, u Sjedinjene Drzave, u rodni New Orleans, ali ne ostaje u njemu dugo. Vec iduce godine, krece na niz putovanja – diljem Sjedinjenih Drzava i Kanade i, sto je vaznije – zemljama Srednje i Juzne Amerike – Kuba, Brazil, Argentina, Cile..... i u svoju glazbu, cijelo vrijeme, bez ikakvih predrasuda, ali s kritickim prosudbama, unosi njihove brojne utjecaje i glazbene tradicije. Sezdesetih godina 19. stoljeca, Gottschalk je vodeci pijanist Novog Svijeta, zahvaljujuci, dijelom, svom teskom i predanom radu – u razdoblju od samo cetiri i pol mjeseca, 1862. godine, dao je 85 koncerata, sve na razlicitim lokacijama. Kako stresna je takva turneja morala biti najbolje govori ovih nekoliko rijeci iz Gottschalkovog dnevnika:”Stigao u hotel u pola devet, popio salicu loseg caja, onda na posao, za veceru - jedna haringa, i onda opet devet sati vlaka. Unatoc svemu, pet stotina ljudi platilo je za dva sata poezije i inspiracije. Povjeravam ti tajnu – vecer ce za njih biti razocaranje!”
Buduci da se nikad nije u potpunosti posvetio glasoviru, Gottschalk, kao pijanist, nikada nije ni dosegnuo vrhunac te svoje karijere. Gottschalk nije bio niti neki veliki skladatelj, njegove kompozicije izazivaju uglavnom samo povijesno zanimanje, tek u zadnje vrijeme interes za njegovu glazbu raste. Tradicionalno, pamte ga kao virtuoza, ali i kao plodnog skladatelja popularnih, cesto kazu sentimentalnih, kompozicija. Cesto te kompozicije zovu i - prvim “nacionalistickim” americkim djelima. Kako je to rekao jedan od njegovih biografa – “Gottschalk je bio krajnji romanticar i racionalist, sentimentalist i pragmaticar, u isto vrijeme prvi americki regionalisticki skladatelj, njen prvi multikulturalist i njen prvi pravi nacionalist. Gottschalk je takodjer bio prvi, a mozda i zadnji, reci ce neki, pan-americki skladatelj i umjetnik. U svakom slucaju, Louis Moreau Gottschalk - prvi medjunarodno priznati americki pijanist - podignut ce standarde klasicne glazbe u “divljim, barbarskim, neciviliziranim” Sjedinjenim Drzavama i utrti put mnogim buducim americkim majstorima glasovira....
Njegova prerana smrt – umro je, u Rio de Janeiru, 1869, u 40-oj godini zivota, pridonijela je, nazalost, tome da njegovo ime padne u tamu zaborava.....