“Prije mog izbora, Cherokee djevojka nikad ne bi ni pomisliti mogla da jednog dana, kad odraste, moze postati – poglavica,” rijeci Wilme Mankiller, prve zene-poglavice Cherokee naroda. Nadvladavsi stoljeca neznanja i genocida, Wilma Mankiller je za svoj narod otvorila jedno novo razdoblje uspjesnih odnosa sa sirom kulturom Sjedinjenih Drzava i postala vrijedan uzor ne samo drugim Indijankama nego i zenama opcenito, ne samo indijanskoj, vec i cijeloj zajednici Sjedinjenih Drzava.
Cherokee narod zivio je nekada na istoku i jugoistoku Sjedinjenih Drzava, uglavnom na podrucju danasnje savezne drzave Georgia. Potkraj 30-ih godina 19. stoljeca, savezna vlada prisilila je cijeli narod na seobu, na podrucje tada zvano Indijanski teritorij, danasnja Oklahoma. Vise od 4.000 Cherokee Indijanaca izgubilo je zivote tijekom tog brutalnog puta, dobro poznatog pod imenom “Staza suza.”
Etnolozi racunaju da u svijetu danas zivi izmedju 5 i 7 milijuna ljudi Cherokee porijekla. Americka vlada priznaje oko 250.000 Cherokee Indijanaca, pripadnika Cherokee Nation, u Oklahomi, s glavnim gradom Tahlequah.
U Tahlequah se, 1945. godine, Wilma Mankiller i rodila. Njeno, za ne-Indijance neobicno i zastrasujuce prezime, staro je i vrlo cijenjeno medju Cherokee Indijancima, ono se, kao vojni cin, dodjeljivalo osobi od povjerenja, onome koji je bio glavni u zastiti sela. Nikad se nitko nije rugao njenom prezimenu dok je, sa desetoro brace i sestara, ocem Cherokee Indijancem i majkom nizozemsko-irskog porijekla, zivjela u Cherokee zajednici, u izoliranom, ruralnom podrucju Oklahome, u kuci bez struje, bez vode, bez ikakvog dodira s vanjskim svijetom. Obitelj Mankiller, medjutim, morat ce uskoro poci svojom “stazom suza,” na dugi put do – San Francisca....
“Pedesetih godina, savezna je politika bila relocirati plemena, ne samo Cherokee, vec i mnoga druga, u gradska podrucja, udaljiti ih s plemenske zemlje s idejom asimilacije u sire drustvo. Biro za indijanske poslove, koji je sprovodio taj program, uvjerio je mog oca da ce imati bolji posao, obitelj bolji zivot, djeca bolju buducnost. Zbog boljih izgleda za nase obrazovanje, moj je otac, iako teska srca, i pristao napustiti Oklahomu i preseliti u San Francisco. Meni je tada bilo deset godina. Za sve je nas to bilo kao da smo na Mjesec sletili, usli u svijet o kojem pojmovno nismo mogli ni razmisljati. Nasa je obitelj bila jedna od stotina koja se nasla licem u lice sa rasizmom i siromastvom, zivjeli smo u grubim i surovim stambenim projektima, moja otac je, istina, dobio obecani posao, ali tezak i naporan, u tvornici uzadi... bila je to kriva i neuspjela, promasena vladina politika.”
Wilma ce u San Franciscu uspjeti zavrsiti koledz, ali kao dijete, u javnoj skoli, bila je, zajedno s drugom seoskom djecom iz Oklahome, predmet poruge – zbog akcenta, zbog nacina odijevanja, ona narocito - zbog svog imena. Jedan od pozitivnih rezultata relokacije, naglasava Wilma, bili su susreti s ljudima iz drugih indijanskih plemena. Kad je, 1969, skupina studenata, okupirala Alcatraz, otok u zaljevu San Francisca, u znak prosvjeda protiv vladine politike prema Indijancima, i u Wilmi se zapalila iskra otpora, i ona se, zajedno s bracom i sestrama, pridruzila pokretu za prava americkih Indijanaca, na nezavisnost i suverenitet, na vlastitu zemlju i na osnovna ljudska prava. Gledano iz danasnje perspektive, kaze Wilma, nasi su glasovi bili umjereni i blagi, ali to je bilo prvi puta da su indijanski narodi uopce artikulirali jednu bolju viziju vlastite buducnosti. Za nju, to je iskustvo bilo od kljucnog znacaja – nakon okupacije Alcatraza, pocela je s dobrovoljnim radom u jednoj lokalnoj, kalifornijskoj indijanskoj zajednici, naucila puno o indijanskim pravima unutar medjunarodnog konteksta, vratila se, 1977. godine, u rodnu Oklahomu i pet godina kasnije kandidirala za zamjenika glavnog poglavice Cherokeeja, a u iduce dvije kampanje i za poglavicu plemena i - u obje pobjedila. Vodila je svoj gotovo cetvrtmilijunski narod, drugi po velicini u Sjed. Drzavama, odmah iza Navajo Indijanaca, punih 10 godina, od 1985. do 1995, kad se morala povuci zbog loseg zdravlja. Wilma Mankiller i danas je aktivna, lobistica na podrucju gradjanskih prava, prava zena, za svoj rad primila je mnoga priznanja, medju njima i Predsjednicku medalju slobode, a kao poglavica, svoje je pleme revitalizirala. Izborivsi za njega neovisnost, ostavila je trajnog utjecaja na njegovu kulturu i nacin zivota, zauzvrat – pridobila ljubav i stovanje cijelog Cherokee naroda. A kad se kandidirala, kaze, bilo je otpora, prijetnji smrcu i rezanja guma...nije bio lak put do polozaja poglavice plemena:
“U suvremenoj Cherokee vladi, kao ni u vladama plemena koja nas okruzuju, u Oklahomi, nije do tada bilo zena-poglavica, za neke je bilo jako tesko zamisliti zenu na glavnom polozaju iako je Cherokee drustvo, tradicionalno, matrijarhalno drustvo. U njegovoj suvremenoj povijesti, medjutim, celna je uloga uvijek pripadala muskarcima i mladji jednostavno nisu mogli prihvatiti ideju da im poglavica bude zena, moja je podrska, sto je vrlo zanimljivo,” kaze Wilma, “oba puta, dolazila uglavnom iz redova starijih glasaca iako su oni vecinom konzervativna skupina, ali njima je, u sjecanju, jos uvijek bila ziva Cherokee tradicija. Vecina glasaca, ocito, ipak nije imala problema s idejom da ih vodi jedna zena, jer ja sam, na koncu, bila izabrana. ”
Wilma se, uz smijeh, prisjeca kako joj je jednom prisao jedan Cherokee mladic i pitao kako da nju, glavnog poglavicu – Principal Chief – oslovljava, na koji nacin da joj se obraca. Otvoreno zbunjen onime sto je sam shvacao kao “muski” izraz – “Chief,” poglavica, pitao je treba li to sada biti “Your Chieftainess,” Vase Starjesinstvo, ili mozda “chiefette,” dodavsi engleskoj rijeci francuski sufiks za deminutiv imenice zenskog roda. “Odgovorila sam mu – Just call me Ms. Chief or “misChief.” Na engleskom, “mischief” znaci “vragolan/ka,” ili ako bas hocete imenicu srednjeg roda – “nestasko”... Wilma se, na njegov racun, malo zabavljala.
No, trebalo je razbiti mnoge druge predodzbe, nadvladati mnoge ozbiljne probleme. Jedan od njih, kaze Wilma, bila je njena vlastita tranzicija od volonterke, nekoga tko zajednici dobrovoljno pomaze, do nekoga tko se, tijekom kampanje, bas kao svaki drugi proizvod, reklamira i “prodaje.”
“Drugi [veliki problem] bio je naci nacina da sprijecim da me negativna energija onih koji su se protivili mom izboru, tvrdili da ce pleme, budem li ja izabrana, postati predmet poruge i smijeha, ometa u mom poslu. Ulaziti u bilo kakvu raspravu s njima bilo bi besmisleno gubljenje vremena. Disciplinirala sam sebe, prihvatila cinjenicu da ce moj zivot, u politici, uvijek pratiti izvjesna buka i galama, te da ih treba ignorirati i dalje raditi.”
Wilma je paznju cijele zemlje privukla jos i prije nego sto je postala prva zena-poglavica Cherokee naroda, svojim Bell projektom, zapocetim prije vise od 20 godina, za razvoj zajednice na rezervatu – dobrovoljni rad na polaganju vodovoda, gradnji javnih zgrada i privatnih kuca, sportskih objekata, skola... Znacaj tog projekta? Wilma kaze: Potvrda njenom i drugim indijanskim narodima, cak i onim najsiromasnijim zajednicama, da se mogu osloniti na vlastite snage; da ce i zajednica s najvise problema, uspjeti ako je u njoj razvijen osjecaj medjuovisnosti njenih clanova, ako postoji osjecaj odgovornosti jednih prema drugima. “Autonomija je moguca,” kaze Wilma Mankiller, “tek kad se ona postize, simultano, i u zivotu pojedinca i u zivotu naroda.”
Njena ruralna, dvojezicna Cherokee zajednica samu je sebe rehabilitirala, u materijalnom i duhovnom smislu, jer je u ljudima postojala volja da pomognu jedni drugima, nije se molila ni cekala pomoc izvana. “Drugi u Americi, ljudi izvan nasih zajednica, uvijek, u njima, vide samo nedostatke... ekonomsko siromastvo, a ne vide ono sto je u njima pozitivno, a to je jedna nevjerojatna spremnost i volja nasih ljudi da pomazu jedni drugima. Nema niceg inspirativnijeg nego vidjeti jednu skrajnje siromasnu obitelj, koja nikad nije svoju kucu imala, kako je gradi, uz pomoc susjeda i kako onda pomaze i njima.”
U kulturi Cherokeeja, istice ona, jako je vazna zadana rijec, ako su rekli susjedu ili clanu obitelji da ce doci raditi, poslije regularnog posla, negdje na tvornickoj traci, ili preko vikenda, da ce pomoci zajednici, nista ih nece sprijeciti da to obecanje i odrze.
Cherokee narod je, pod vodstvom Wilme Mankiller, prezivio, napreduje i cvjeta. Isto se moze i za Wilmu reci - u njenom zivotu, zene i Indijanke, bilo je puno izazova – traumatska relokacija u San Francisco, teska automobilska nesreca, nakon koje je za dlaku izbjegla amputaciji noge, ali 17 je operacija morala izdrzati, zatim miastenia gravis, pa transplantacija bubrega i - spolna diskriminacija, za koju Wilma kaze da boli vise od svega, spolna diskriminacija i rasizam, te dvije stvari, priznaje ona, jednako i najvise bole.
Wilma Mankiller inspiracija je mnogima, u prvom redu - zenama i americkim Indijancima. Tko je na nju imao najvise utjecaja? Njen suprug, Charlie Soap, jer u njega nema trunke tastine, uobrazenosti, egocentricnosti, odgovara kratko Wilma.
Njena tajna, kao duhovnog i politickog vodje naroda? Odakle toj zeni naizgled neogranicena vjera i snaga?
“Svaki dan radim na tome da budem pozitivna osoba, trudim se da sam bistrog, pozitivnog uma, da pozitivan nacin razmisljanja bude moja disciplina. Netko sebe disciplinira da ide redovito na gimnastiku, ja sam sebe disciplinirala da pozitivno pristupam svakome i svemu. Nisam ljuta zbog nase brutalne povijesti, ne krsim ruke zbog sadasnjosti ili buducnosti. Je li to lako? Nije! Ali, ljudi ne vole imati za partnere negativce koji ce svaki dan zapocinjati litanijom problema, od pamtivjeka do danasnjeg dana, uostalom, i ja uvijek trazim pozitivne atribute u drugima.” Citat koji, kaze, najcesce ponavlja i sebi i drugima: “Ako u sebi nosite mrznju i bijes za nekoga, to je isto kao da sami uzimate otrov koji ste namijenili neprijateljima.”
Nije lako, dodala je, niti zivjeti kao dio sire zajednice koja o Indijancima jos uvijek stereotipno razmislja: 1) Indijanci su naivna “djeca prirode,” nesposobna za dublja razmisljanja, 2) vrlo malo paznje se pridaje tradicionalnim znanjima Indijanaca, u poljoprivredi, astronomiji, sustavima vladanja, medicini i drugim podrucjima, 3) svi su Indijanci isti, ljudi uopce ne znaju da u ovoj zemlji ima vise od 550 plemena, s razlicitim plemenskim vladama, s vlastitim osebujnim jezicima, kulturom, povijescu i nacinima zivota, i 4) svi su Indijanci bogati, s novcem od kockarnica, a casino, kaze Wilma, vodi manje od polovice svih plemena, jos manji je broj onih koji ostvaruju iole znacajniji profit od kockarnica. Toliko je, dodaje ona, jos uvijek stereotipa, a to je tako tuzno, zivimo zajedno s drugim Amerikancima vec stotinama godina, a oni tako malo znaju o nama!
“Potpuno nesimetricna, neproporcionalna, neravnopravna situacija. Gledano iz perspektive Indijanaca, mi znamo sve o sirem americkom drustvu... idemo u njihove javne skole, idemo u njihove crkve, citamo njihovu literaturu, gledamo njihove filmove, a oni tako malo znaju o nama. Vecina Amerikanaca, ako ih pitate, ne zna da smo mi imali vlade u ovoj zemlji davno prije nego sto je ona postala Amerika, da imamo jedinstven odnos s tom zemljom, s njenim okolisem. Mnogi i danas nisu svjesni da su ljekarne svijeta prepune lijekova koji su potekli od nas Indijanaca, na podrucju obiju Amerika. Indijanske narode to frustrira, oni znaju sve o svijetu oko sebe, a taj svijet ima, u najboljem slucaju, minimalno, tek povrsno znanje o njima. Idu u muzeje nekada ili gledaju kakav stari film i imaju predodzbu Indijanca od prije vise od 200 godina!”
Najvaznije od svega, kaze Wilma Mankiller, ono sto indijanska zajednica ima i sto moze i zeli dijeliti sa sirom zajednicom Amerike i svijeta, to je osjecaj zajednistva. U Americi, smatra Wilma, za to postoji velika potreba i velika ceznja. To se vidjelo upravo nakon 9/11, nakon teroristickih napada. Ljudi su tada, dalje ce ona, zaboravili da medju njima ima bogatasa i siromaha, republikanaca i demokrata ili da su razlicitih vjera i da su razlicitih rasa – svatko je u Americi bio Amerikanac i to je bio dobar osjecaj, cak i za tako tragicnog razdoblja. “Mi, Indijanci, taj smo osjecaj zajednistva i povezanosti, unatoc nasim tragedijama, uspjeli zadrzati stotinama godina.”
Jos nesto vazno sto bi, po Wilmi Mankiller, Amerika mogla nauciti od Indijanaca – odnos, postovanje koje Indijanci imaju prema zemlji, prema prirodi. “Manje njih bi bilo spremno unistavati prirodni svijet oko sebe, svijet koji nas sve hrani i odrzava, kad bi imali bolje znanje i razumijevanje medjusobne povezanosti, medjuovisnosti covjeka i prirode.”
Sire drustvo tek pocinje shvacati vrijednosti domorodacke mudrosti, kulture i duhovnosti, neka indijanska znanja pocinju doprinositi opcoj znanosti.... prilika za razmjenu informacija koliko hocete, kaze Wilma. Ona sama, na svoj tipicno razdragani i otvoreni nacin, pozitivan i pun entuzijazma, zagovara i dokazuje i da Indijanci mogu nauciti puno od neindijanske Amerike i ona puno od Indijanaca.
