Dva su destljeća Amerikanci pratili kako se austrijski bodibilder Arnold Schwarzenegger pretvorio iz sportaša u glumca, iz zvijezde velikog ekrana u guvernera Kalifornije. Sada se mnogi pitaju hoće li njegov slijedeći korak voditi u Bijelu kuću. Kako izvješćuje Alex Cohen, jedna skupina iz Kalifornije pokušava proširiti ustav novim amandmanom koji bi naturaliziranim državljanima, poput Schwarzeneggera, pružio mogućnost da se kandidiraju i budu izabrani za američkog predsjednika.
U Filmu "Demolition Man", Sylvester Stallone igra lik koji je bio zamrznut gotovo trideset godina i budi se u godini 2032. da bi otkrio koliko se Amerika promijenila. Mnogo. U jednoj od scena, lik koji tumači Sandra Bullock kaže mu da je u međuvremenu Arnold Schwarzenegger bio izabran za američkog predsjednika.
Kada je taj film bio snimljen, 1993, ideja o ustavnom amandmanu koji bi ovom rodom Austrijancu omogućio da postane predsjednik Sjedinjenih Država izgledala je jako ishitreno. No, u godini 2005, skupina građana Kalifornije trudi se da to pretvori u stvarnost. Lissa Morganthaler-Jones prvi je puta susrela Arnolda Schwarzeneggera prije par godina, kada je bila pozvana na jedan od skupova za njegove guvernerske kampanje: "Mislila sam si: mišićavi praznoglavac za koga se priča da hoće postati guverner – to moram vidjeti. Nakon pet minuta razgovora s njim i slušajući ga kako govori, već mi se činilo da bi on mirne duše mogao ići i u Bijelu kuću."
No, znala je da on ne može ići do Bijele kuće zbog članka 2, prvi dio, paragraf 5 američkog ustava, koji kaže da samo osobe koje su rođene kao državljani mogu služiti na mjestu predsjednika. I tako je Lissa Morganthaler-Jones odlučila promijeniti ustav tako da bi se bilo Arnold Schwarzenegger ili netko drugi od oko 12 milijuna drugih naturaliziranih državljana mogao uključiti u predsjedničke izbore. Jedan od njezinih argumenata jest da ljudi ne mogu birati u kojoj će se zemlji roditi, ali, ako izaberu život u Sjedinjenim Državama i prođu ispit državljanstva, onda i zaslužuju da ih se tretira kao svakog drugog državljana.
Od kolovoza prošle godine, njezina skupina, nazvana "Amend for Arnold", emitira oglase na kablovskoj televiziji, a ona putuje diljem Amerike kako bi promicala svoju ideju.
Na nedavnom sajmu "IronMan Pro", u Pasadeni, posvećenom tjelovježbi i fitnessu, gospođa Morganthaler-Jones je postavila štand svoje skupine među štandovima za prodaju naprava za tjelovježbu, utega, te vitaminskih i drugih pripravaka. Znatiželjnim prolaznicima je objašnjavala zašto bi trebalo dodati ustavu novi amandman: baš poput mišića, i ustav povremeno treba razgibavati da ostane snažan, kazala je.
Jedan od potpisa u prilog njezine misije dao je i Rob Bolton, iz Barstowa. On kaže da bi guverner Schwarzenegger bio sjajan predsjednik: "On je koncentrat američkog sna … došao je u Ameriku bez ičega, a sada je guverner Kalifornije. Uskoro, nadam se, bit će i predsjednik."
Premda je poruka skupine "Amend for Arnold" dobro prošla kod bodibildera, većina Amerikanaca nije oduševljena idejom da se promjenom ustava imigrantima omogući kandidiranje na predsjedničkim izborima. Prema nedavnom ispitivanju javnog mnijenja, koje je provela tvrtka Gallup, dvije trećine zemlje se protivi takvoj zamisli.
Kongresmen Tom Lantos rođen je u Mađarskoj, a Kaliforniju zastupa u Washingtonu već 24 godine. On kaže da, premda vjeruje da imigranti mogu igrati vrlo važnu ulogu u američkoj politici, ne misli da bi ih trebalo pustiti i u Bijelu kuću: "Obvezno je da netko tko tko želi postati predsjednik Sjedinjenih Država posjeduje potpuno iskustvo života u Americi od najmlađe dobi na dalje."
Protivnici te ideje navode i izvorni razlog koji je očeve nacije naveo da useljenicima onemoguće pristup na najvišu dužnost u zemlji: zabrinutost da bi moguća lojalnost takvih osoba prema prvotnoj domovini mogla utjecati na njihovu sposobnost da služe u potpunosti interesima Sjedinjenih Država. Dodajmo tome da je promjena ustava vrlo duga i kompliciran proces, što pojašnjava zašto je od 1791. do danas dodano samo 17 amandmana: amandman zahtijeva pozitivan glas dvije trećine članova i Zastupničkog doma i Senata, te ratifikaciju u tri-četvrtine saveznih država unutar zadanog vremenskog roka, uglavnom sedam godina.