Republika Hrvatska ustavna je parlamentarna demokracija s velikim predsjednickim ovlastima. Predsjednik Stjepan Mesic iz Hrvatske narodne stranke (HNS) u veljaci je izabran na petogodisnji mandat, zamijenivsi Predsjednika Franju Tudmana, koji je umro na duznosti u prosincu 1999; premijer je Ivica Racan. Medunarodni promatraci izbore su okarakterizirali kao "mirne i uredne", zabiljezivsi da su biraci opcenito "mogli slobodno izraziti svoju politicku volju", iako je bilo nekih problema. Predsjednik je drzavni poglavar i zapovjednik oruzanih snaga, imenuje premijera koji se nalazi na celu Vlade, te potvrduje neka imenovanja u lokalnim i zupanijskim vlastima. Treceg sijecnja, opozicijska je koalicija porazila vladajucu Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) na izborima za donji dom parlamenta. Promatraci Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) ustvrdili su da parlamentarni izbori predstavljaju "znacajan napredak" prema zadovoljavanju standarda OESS-a. Kombinacija novog Predsjednika i nove demokratske koalicije u parlamentu doprinijela je povecanju transparentnosti uloge Predsjednika i otklanjanju preklapanja funkcija Predsjednika, Vlade i vladajuce stranke. Pravosude je povecalo svoju nezavisnost buduci da je vlast reducirala pokusaje politickog utjecanja na odluke sudova. Pravosude i dalje trpi uslijed birokratskih i financijskih problema, kao i od politickog utjecanja na lokalnoj razini.
Ministarstvo unutarnjih poslova nadzire nacionalnu civilnu policiju, a Ministarstvo obrane nadzire oruzane snage i vojnu policiju. Nacionalna policija ima primarnu odgovornost za unutarnju sigurnost, ali u slucaju nereda vlast moze pozvati vojsku da uspostavi sigurnost. Civilne su vlasti uglavnom odrzavale djelotvornu kontrolu nad profesionalnim snagama sigurnosti; medutim, policija je povremeno krsila ljudska prava.
Nova se vlast upustila u bitne ekonomske reforme, ali tranzicija prema trzisnoj, slobodno-poduzetnickoj ekonomiji nastavila se sporo razvijati. Iako je poljoprivreda vecim dijelom u privatnom vlasnistvu, a broj se malih poduzeca povecava, veci dio industrije i medija jos uvijek kontrolira drzava, ili su za Tudmanovog rezima netransparentnim procesima bez konkurencije namjerno predani pojedincima sklonim HDZ-u. U srpnju je donesen zakon o ulaganjima kako bi se uklonile neke prepreke izravnim stranim ulaganjima. Vladina potrosnja, iako manja nego u prethodnim godinama, ostala je visoka. Nezaposlenost je krajem godine dosegla 22,4 posto, bila je mnogo visa u ratom pogodenim podrucjima, a mogla bi se i povecati uslijed likvidacije neproduktivnih poduzeca koja su prethodno bila u drzavnom vlasnistvu. Zivotni standard vecine stanovnistva jos nije dosegao predratnu razinu. BNP per capita iznosio je 4100 americkih dolara (33210 kuna). Neisplacivanje placa ostalo je ozbiljan problem. Banke su ponovo pocele davati kredite nakon krize likvidnosti u prethodnim godinama. Ekonomski je rast ponovo uspostavljen nakon nekoliko godina pada, a devizni tecaj i cijene ostali su stabilni. Prihod od turizma povecao se za 30 posto u odnosu na 1999., zamalo dosegavsi predratnu razinu.
Vlast je opcenito postovala ljudska prava svojih gradana; stanje ljudskih prava poboljsavalo se tokom godine, ali u nekim su podrucjima preostali ozbiljni poblemi. Ponasanje vlasti za izbora u veljaci unaprijedilo je pravo gradana da mirnim putem promijene vlast. Policija je povremeno zlostavljala zatvorenike. Vlast je nastavila podizati optuznice i uhicivati osobe zbog ratnih zlocina pocinjenih u sukobima u Bosni i Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine. Dugotrajan pritvor prije sudenja, posebice za etnicke Srbe optuzene za ratne zlocine, ostao je problem. Pravosude je ostalo problematicno jer se nastavio obrazac uhicivanja etnickih Srba zbog ratnih zlocina na temelju vrlo slabih dokaza, kakav je postojao prethodnih godina. Sudovi su i dalje povremeno bili izlozeni politickom utjecaju na lokalnoj razini, i trpjeli su od neucinkovitosti birokracije, nedovoljnog financiranja, i velikog broja nerijesenih slucajeva. Vlast je unaprijedila postivanje prava gradana na privatnost; medutim, povrat zauzetog vlasnistva izbjeglica (uglavnom etnickih Srba) koje se vracaju u zemlju ostao je problematican.
Znatno je poboljsano postivanje slobode govora i tiska od strane vlasti, ali preostali su neki problemi. Izvjestaji o uznemirivanju novinara te o cenzuri prakticki su prestali stizati. Medutim, reforma javnog priopcavanja bila je spora, a procijenjenih 900 tuzbi za klevetu podignutih protiv novinara ostalo je nerijeseno zbog zaostataka u pravosudnom sistemu. Parlament tokom godine nije donio odluke kojima bi se poboljsao zakon o drzavnoj televiziji i radiju (HRT). Vlast je postovala akademske slobode. Ustavni je sud ponistio zakone koji su omogucavali pretjerano uplitanje vlasti u djelovanje udruga i nevladinih organizacija (NVO). Postovanje slobode vjeroispovijesti ponesto je poboljsano u toku godine; medutim, povrat nacionalizirane imovine nekim vjerskim zajednicama ostaje prioritet kojim se tek treba pozabaviti.
Vlast je poduzela mjere za olaksavanje povratka izbjeglih gradana (vecinom etnickih Srba) i povratka osoba raseljenih unutar zemlje uslijed sukoba 1991-95., ukljucujuci osnivanje komisije koja se bavi problemima u ratom pogodenim podrucjima i promjenom zakona koji su ranije diskriminirali etnicki srpske izbjeglice. Iako se broj povratnika povecavao tokom godine, preostaju ozbiljni problemi. Koordinacijska komisija do kraja je godine postala neaktivna, te nije bilo znatnijeg napretka u povratu privatnog vlasnistva, kao ni odluke o pravu na ranije dustveno vlasnistvo, sto ostaje najveca prepreka povratku izbjeglica.
Dva kruga predsjednickih izbora i jedan krug izbora za parlament protekli su u redu i miru, a vlast je reagirala na neke nepravilnosti i u svakom krugu poboljsavala proces. Medutim, OESS je uocio trajne probleme: dok velik broj izbjeglica u susjednim zemljama i dalje ne moze potvrditi svoje drzavljanstvo i ostvariti glasacko pravo, zakon o drzavljanstvu daje glasacka prava etnickim Hrvatima rodenim u inozemstvu koji nemaju trajno prebivaliste u Hrvatskoj.
Ponesto je poboljsana suradnja vlasti s medunarodnim organizacijama za ljudska prava i nadgledanje, iako preostaju problemi. Vijece Evrope, navodeci napredak u ljudskim pravima, u rujnu je odlucilo prekinuti trajno nadgledanje Hrvatske, a OESS je u listopadu ukinuo svoju policijsku nadglednu grupu u podunavskoj regiji (istocna Slavonija). U prvoj polovici godine vlast je poduzela mjere za poboljsanje suradnje s Medunarodnim kaznenim sudom za bivsu SFRJ (ICTY); medutim, suradnja je usporena u drugoj polovici godine, a vlast je bila neodlucna i spora u omogucavanju pravovremenog prisupa svjedocima i materijalnim dokazima. Neki od zahtjeva Suda za suradnjom ostali su nerijeseni krajem godine. Pucki pravobranitelj za ljudska prava povremeno se sastajao s grupama za ljudska prava, te, nakon zaprimljenih prituzbi, ispitivao pojedinacne slucajeve krsenja ljudskih prava.
Nasilje nad zenama i njihova diskriminiranost ostali su problem. Etnicke manjine, posebice Srbi i Romi, bile su suocene s ozbiljnom diskriminacijom. Iako je postignut odreden napredak, etnicke napetosti u ratom pogodenim podrucjima ostale su visoke, i nastavile su se grube nepravilnosti, ukljucujuci etnicki motivirano uznemirivanje i napade. Tokom godine dogodila su se dva etnicki motivirana ubojstva. Zemlja je tranzitna zona te, u manjoj mjeri, izvor i odrediste za krijumcarenje ljudi.
ODJELJAK 1 - Postivanje integriteta osobe, ukljucujuci i slobodu od:
A. Politickog i drugog vansudbenog ubojstva
Nije bilo izvjestaja o politickim ubojstvima. U toku godine dogodila su se dva etnicki motivirana ubojstva Srba (vidi Odjeljak 5). U kolovozu je kod svog doma u Gospicu ubijen Milan Levar, bivsi policijski sluzbenik, koji je ranije ICTY-u pruzio informacije o masakru civila u gradu Gospicu 1991. godine. Lideri iz vlasti osudili su ubojstvo, ali intenzivna policijska istraga do prosinca nije dovela do uhicenja. U toku godine devet je osoba poginulo zbog mina koje su hrvatske i srpske snage postavile u sukobu od 1991-1995. godine. Tri su osobe poginule pri razminiravanju. Hrvatski centar za razminiranje izvijestio je da je od 1991. do kraja 2000. godine zabiljezeno 1320 incidenata u vezi s minama, u kojima je poginulo 365 ljudi (vidi Odjeljak 1.c.). U srpnju je Hrvatski helsinski odbor za ljudska prava objavio svoj drugi izvjestaj o krsenjima ljudskih prava u vojnoj operaciji "Oluja" 1995. godine, u kojoj su hrvatske snage ponovo zauzele pobunjenicke srpske krajeve u podrucju Krajine. Izvjestaj identificira vise od 600 etnicki srpskih civila koji su ubijeni ili nestali u "sektoru Sjever". Za dogadaje opisane u izvjestaju nikada nisu podignute optuznice. Sudovi su nastavili donositi presude u procesima koji se vode zbog ratnih zlocina iz sukoba od 1991-95. godine u Bosni i Hrvatskoj. Poboljsavajuci stanje u odnosu na prethodnu vlast, u kojoj se sudilo veoma malom broju etnickih Hrvata, i to u cesto politiziranim procesima, tokom godine nekoliko je etnickih Hrvata pritvoreno zbog ratnih zlocina ili drugih zlocina pocinjenih za vrijeme sukoba. Pet osoba, ukljucujuci Tihomira Oreskovica, uhiceno je u rujnu, zbog sumnji u ratni zlocin pocinjen u vrijeme masakra u Gospicu 1991. godine. Sesti je osumnjicenik uhicen u prosincu. Krajem godine, cetvorica su bila u pritvoru ocekujuci sudenje, a dvojica su oslobodena, ali istraga u njihovom slucaju jos traje. U rujnu, dva sluzbenika vojne obavjestajne sluzbe uhiceni su u Zadru, pod sumnjom sudjelovanja u ahmickom masakru 1993. u Bosni i Hercegovini. Cetvero je ostalih takoder uhiceno, ali kasnije pusteno na slobodu, pod sumnjom da su sluzbenicima osigurali lazan identitet kako bi im olaksali bijeg. Krajem godine, dvojica su ostala u pritvoru, a istraga je nastavljena. U svibnju je pocelo dugo odgadano ponovno sudenje vojniku Mihajlu Hrastovu. Vrhovni je sud 1993. naredio ponavljanje sudenja nakon sto je Hrastov osloboden 1992. godine u procesu zbog masakra 13 srpskih zarobljenika u Karlovcu u prosincu 1991. Krajem godine, sudenje je prekinuto dok optuzba ne nade svjedoke masakra. Takoder krajem godine, pocinjao je ponovljeni proces u slucaju sestorice vojnika koji su ranije oslobodeni optuzbe u slucaju masakra 16 starijih Srba u selima Varivode i Goscici. U studenom, Vrhovni je sud priznao pogresku iz 1997. kada je amnestirao Antuna Gudelja, koji je osuden za ubojstvo umjerenog osjeckog sefa policije Josipa Reichl-Kira u srpnju 1991. godine (vidi Odjeljak 1.e.). Nastavljena su sudenja etnickim Srbima; medutim, nastavljen je i obrazac iz prethodnih godina, obrazac uhicivanja Srba zbog ratnih zlocina na temelju slabih dokaza (vidi Odjeljak 1.e.). U svibnju je sud u Vukovaru osudio 11 etnickih Srba od 22 optuzena za ratne zlocine pocinjene za pada Vukovara 1991. godine; dvadeset i jednom optuzenom sudilo se u odsutnosti (vidi Odjeljak 1.e.). Jedini pojedinac nazocan sudenju bio je Stefan Curnic, koji je osuden, i izrecena mu je kazna od 15 godina. Medunarodni promatraci dokaze protiv Curnica procijenili su uvjerljivima, ali zamijetili su da je bez sudenja bio zatvoren od prosinca 1998. (vidi Odjeljak 1.d.). U srpnju, pet je etnickih Srba ("Sodolovacka skupina"), cije je presude iz 1999. godine za ratne zlocine Vrhovni sud odbacio i vratio na ponovni postupak nizem sudu, oslobodeno zbog nedostatka dokaza (vidi Odjeljak 1.e.). U Osijeku je 15. listopada pod sumnjom u ratne zlocine pocinjene 1991. godine uhiceno 15 etnickih Srba ("Baranjska skupina"), unatoc cinjenici da se optuzbe temelje na malo ili nimalo dokaza. Od njih su se krajem godine jos osmorica nalazila u pritvoru. Bilo je najmanje 19 uhicenja etnicki srpskih povratnika nakon sto im je dozvoljen povratak, sto predstavlja krsenje procedura povratka utanacene iuzmedu Vlade i UNHCR-a (vidi Odjeljak 2.d.) Postignut je napredak u ekshumaciji i identifikaciji tijela na nekoliko lokacija u podunavskoj regiji. U citavoj zemlji, od rata su iz masovnih grobnica i pojedinacnih grobova ekshumirana tijela 3155 zrtava (vidi Odjeljak 1.b.).B. Nestanci
Nije bilo izvjestaja o politicki motiviranim nestancima. Sluzbeni podaci u prosincu pokazuju da ostaje 1567 nestalih osoba (vecinom etnickih Hrvata) u nerijesenim slucajevima iz vojnog sukoba 1991-95. Medutim, taj broj ne obuhvaca jos priblizno 900 osoba (vecinom etnickih Srba) za koje se vjeruje da su nestali od sredine 1995, o kojima su izvijestene vlasti Savezne Republike Jugoslavije (Jugoslavija) ili medunarodne organizacije. Ucinjen je znacajan napredak u pogledu nalazenja i identifikacije ostataka etnickih Hrvata; medutim, nastojanja na identifikaciji nestalih etnickih Srba i dalje ometaju politicke i birokratske prepreke. U citavoj zemlji, od rata je iz masovnih grobnica i pojedinacnih grobova ekshumirano 3197 zrtava, ukljucujuci 73 tokom godine. Ostaci 110 osoba sa sigurnoscu su identificirani u toku godine. U srpnju i studenom Vladina komisija zaduzena za lociranje nestalih osoba odrzala je sastanke sa odgovarajucim tijelom iz Jugoslavije kako bi se razmijenile informacije o nestalima i zarobljenima; ti se sastanci nisu odrzavali od ozujka 1999. U rujnu, vlast je formalizirala status komisije ozakonivsi je kao Vladin ured sa zasebnim budzetom. Rujanskim promjenama u taj je ured kao radna grupa ukljucena i Podunavka potkomisija za nestale osobe. U proslosti, nedostatak transparentnosti u pogledu nadleznosti i budzeta komisije ometao je njeno efikasno djelovanje.C. Mucenje i drugi okrutni, necovjecni ili ponizavajuci postupci i kazne
Ustav zabranjuje mucenje, zlostavljanje, te okrutno ili ponizavajuce kaznjavanje; medutim, policija je povremeno lose postupala sa zatvorenicima. U listopadu je OESS ukinuo svoju uniformiranu policijsku nadzornu grupu (PMG) u podunavoj regiji (istocna Slavonija), procijenivsi da je djelovanje lokalne policije zadovoljavajuce i da je sigurnosna situacija u regiji stabilna. PMG je nadomjesten manjom grupom civilnih promatraca policije. Bilo je povremenih izvjestaja o etnickim napetostima izmedu etnicki srpskih i hrvatskih policijskih sluzbenika u podunavskoj regiji. Na primjer, jedan je etnicki hrvatski policijski sluzbenik "ispalio" svoj nenabijeni pistolj u lice jednog etnicki srpskog kolege. Policajac je privremeno suspendiran s duznosti, a promatraci su iskazali zabrinutost zbog toga sto policijski nadzornici srednje razine taj slucaj nisu ozbiljno shvatili ili kaznili pocinitelja na odgovarajuci nacin. Medutim, nakon sto je bio izvijesten o tom incidentu, pomocnik ministra unutarnjih poslova naredio je temeljitu istragu. Zapovjednik postaje u kojoj se incident dogodio do kraja je godine smijenjen. Broj zabiljezenih etnickih incidenata u podunavskoj regiji pao je na manje od polovice broja iz 1999. Do ovakvog je trenda doslo uglavnom zbog stvarnog pada broja etnickih incidenata. Medutim, zabiljezeno je i da neki policijski sluzbenici etnicke incidente nisu uvijek klasificirali kao takve, kao i nevoljkost etnickih Srba da prijave uznemirivanje zbog dojma da su takvi incidenti postali uobicajeni. Problemi koji i dalje postoje ukljucuju neadekvatne policijske istrazne tehnike, akutnu drustvenu osjetljivost na etnicka pitanja, neodlucan policijski srednji kadar, te pritisak tvrdolinijaskih lokalnih politicara. Ti faktori ometaju razvoj sposobnosti lokalne policije. Nedosljedan odnos policije prema stambenim sporovima, ostaje problem posebice u podunavskoj regiji, i to obzirom na etnicku pripadnost. U suradnji s OESS-om, Ministarstvo unutarnjih poslova u svibnju je otpocelo reformu i restrukturiranje policijske prisutnosti na terenu cime se namjerava zatvoriti 106 ispostava i, smanjivanjem osoblja, smanjiti omjer uniformirane policije prema stanovnistvu na razinu blizu onoj u drugim europskim zemljama. U prosincu, vlast je donijela nov zakon o policiji, stvorivsi funkciju ravnatelja policije i pruzivsi visim policijskim sluzbenicima veci autoritet kako bi proveli reforme na razini postaja. U toku godine, 13 je osoba ozlijedeno minama koje su polozile hrvatske i srpske snage u ratu 1991-1995. Pet je osoba ozlijedeno u incidentima povezanim s minama. Hrvatski centar za razminiranje izvijestio je da je od 1991. do kraja godine zabiljezeno 1320 incidenata povezanih s minama, u kojima je ozlijedena 1281 osoba (vidi Odjeljak 1.a.). U listopadu, sucu Marku Rogulji, etnicki srpskom sucu u opcinskom sudu u Vukovaru, u podunavskoj regiji, prijetila je gomila (u kojoj je bio i tamosnji zupan) nedugo nakon sto je donio odluku o delozaciji jednog etnicki hrvatskog policijskog sluzbenika iz kuce koju je zaposjeo, a koju je posjedovao jedan etnicki Srbin. Delozacija nije provedena, a slucaj je kasnije predan drugom sucu. Nijedan javni sluzbenik, bilo na lokalnoj bilo na nacionalnoj razini, nije se javno izjasnio o tom incidentu, niti na neki drugi nacin osudio uznemirivanje jednog suca. Uvjeti u zatvorima zadovoljavaju minimalne medunarodne standarde. Policija je navodno povremeno lose tretirala zatvorenike. Zatvori su puni, ali ne pretjerano, a posjete obitelji i pristup odvjetniku uglavnom su ostvarivi, iako ne dosljedno u svim fazama kaznenog postupka (vidi Odjeljak 1.d.). Vlast dozvoljava posjete promatraca za ljudska prava.D. Proizvoljna uhicenja, pritvaranja, ili izgon
Ustav jamci zakonska prava optuzenika, ali u praksi vlast ne postuje uvijek zakonski postupak uhicenja i pritvaranja. Policija obicno dobija nalog za uhicenje predocenjem dokaza istraznom sucu o vjerojatnom uzroku. Policija moze provesti uicenje i bez naloga ako sumnja da bi osumnjicenik mogao pobjeci, unistiti dokaze, ili pocinii druge zlocine; takvi slucajevi nisu neuobicajeni. Policija tada ima rok od 24 sata u kojem svoju odluku mora opravdati pred istraznim sucem. Pritvoreniku mora biti omogucen pristup odvjetniku kojeg sam odabere u roku od 24 sata nakon uhicenja; ako nema odvjetnika, a osumnjicen je za zlocin za koji je zaprijecena kazna veca od deset godina zatvora, odvjetnika odreduje istrazni sudac. Istrazni sudac mora u roku od 48 sati od uhicenja odluciti postoji li razlog za produzenje pritvora radi daljnje istrage. Istrazni pritvor opcenito traje do trideset dana, ali Vrhovni ga sud u iznimnim slucajevima moze produziti (u ukupnom trajanju od najvise sest mjeseci). Po okoncanju istrage, pritvorenici mogu biti oslobodeni uz vlastitu izjavu, osim ako je zlocin tezak, ako se optuzeni smatra opasnim za javnost, ako bi mogao utjecati na svjedoke, ili ako postoji opasnost od bijega. Dugutrajan pritvor prije sudenja ostao je ozbiljan problem, posebice za etnicke Srbe osumnjicene za ratne zlocine. Osumnjiceni se obicno drze u privoru cekajuci sudenje, i bilo je nekoliko slucajeva pritvora u trajanju od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, ukljucujuci pojedince koji cekaju zalbu tuzitelja na njihovo oslobadanje. Na primjer, u slucaju Stefana Curnica, koji je osuden za ratne zlocine, medunarodni su promatraci zamijetili da je bio u pritvoru od prosinca 1998. godine bez sudenja (vidi Odjeljke 1.a. i 1.e.). Postoji mogucnost polaganja jamcevine nakon podizanja optuznice, ali nije cesta. Vlast je nastavila primjenjivati zakon o opcem oprostu iz 1996. godine (kojim se amnestira cin pobune etnickih Srba) na proizvoljan i nepravedan nacin. Dok je pocetkom godine uoceno odredeno poboljsanje, u listopadu je drzavni odvjetnik nalozio lokalnim tuziteljima da ponovo otvore stare slucajeve ratnih zlocina i postupe prema nalozima za uhicenje koji su mirovali, iako se nije cinilo da postoje novi dokazi koji bi opravdali uhicenja. Kao posljedica, iako je bilo samo sedam takvih uhicenja u prvih devet mjeseci, bilo ih je najmanje 36 u toku posljednja tri mjeseca. Na primjer, u listopadu, 15 je etnickih Srba uhicno u Baranji u podunavskoj regiji (od kojih je 8 jos bilo u pritvoru koncem godine) zbog optuzbi za ratni zlocin iz 1991, unatoc cinjenici da su te optuzbe potkrijepljene slabim ili nikakvim dokazima. Buduci da se uhicenja ne temelje na novim dokazima, ona predstavljaju krsenje dogovora Prijelazne vlasti Ujedinjenih Nacija u istocnoj Slavoniji (UNTAES) i vlasti koji je postignut u skladu s erdutskim sporazumom iz 1995. Sluzbenici vlasti kasnije su opravdavali uhicenja nazivajuci te sporazume "gentlemenskim sporazumima" i "pukim verbalnim dogovorima". Nekoliko etnicki srpskih optuzenika drzano je duze vrijeme u pritvoru jer su se njihovi slucajevi sporo rjesavali u preopterecenom pravosudnom sistemu. U travnju je u zatvoru u Lepoglavi 27 etnicki srpskih zatvorenika odrzalo dvotjedni strajk gladu da bi protestirali protiv nedostataka u primjeni zakona o oprostu, posebice protiv sporosti postupka i protiv toga sto vlast nije preispitala ranije presude utemeljene na nepravednom postupku ili na slabim i kontradiktornim dokazima. Bilo je najmanje 19 uhicenja etnicki srpskih izbjeglica koji su se vratili u Hrvatsku, sto je povreda procedura povratka ugovorenih izmedu vlasti i UNHCR-a. U cetiri slucaja, izbjeglice su pustene na slobodu nakon amnestije prema zakonu o oprostu ili nakon odbacivanja optuzbi. Na primjer, u kolovozu je Dusan Jokic uhicen prema uhidbenom nalogu za presudu zbog pljacke izvrsene 1995. godine, za vrijeme posjete svom predratnom domu u Obrovcu, u organizaciji UN-a. U rujnu su optuzbe odbacene prema zakonu o oprostu i Jokic je osloboden. Takoder u kolovozu, Slavko Drobnjak je uhicen u Petrinji na temelju ranije izrecene presude u odsutnosti za ratne zlocine 1991. godine. U listopadu, Miljan Strunjas je uhicen u Karlovcu, tjedan dana nakon povratka u zemlju, zbog sumnje da je pocinio ratne zlocine 1991. Medunarodni promatraci nisu dovodili u pitanje pravo vlasti da progoni kriminalce, ali su izrazili zabrinutost sto bi uhicenja osoba kojima je dozvoljen povratak i koje je vlast izvijestila da protiv njih ne postoje optuzbe mogla naskoditi procesu povratka izbjeglica. Kao rezultat, vlast je modificirala proces provjere kako bi se izbjeglicki zahtjevi za povratkom obradivali efikasnije. U podunavskoj regiji, promatraci su zabiljezili da je policija etnicke Srbe povremeno pozivala u policijske stanice na "dobrovoljne informativne razovore", sto bi se svelo na kratka zadrzavanja bez naloga, s namjerom maltretiranja srpskih gradana. Dva su srpska policijska sluzbenika u Borovom Selu i Iloku (oba mjesta u podunavskoj regiji) uhicena 1999. godine zbog ratnih zlocina unatoc tome sto ih je Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno provjerilo za policijsku sluzbu. Jedan je osuden za ratne zlocine i izrecena mu je kazna od 15 godina zatvora. Drugi se krajem godine nalazio u istraznom zatvoru, cekajuci sudenje. Najmanje su cetiri srpska policijska sluzbenika tokom godine uhicena zbog optuzbi za ratni zlocin, i ostala su u pritvoru. Nije zabiljezen bijeg srpskih sluzbenika u Jugoslaviju kada saznaju da se nad njima vodi istraga. Ustav zabranjuje izgon gradana. Vlast je 1998. godine utvrdila proceduru za hrvatske Srbe koji su pobjegli iz zemlje za vrijeme sukoba, kojom se omogucuje priznanje njihovog drzavljanstva, dobivanje osobne dokumentacije, te trazenje vlasnistva i socijalnih prava. Primjena te procedure i dalje je spora i neujednacena (vidi Odjeljak 2.d.). Tokom godine, 27900 osoba izbjeglih u Jugoslaviju i Bosnu i Hercegovinu moglo se vratiti u Hrvatsku, u organizaciji Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR). Ritam organiziranog povratka tokom godine bio je 50 posto brzi nego u 1999. godini, uvelike zbog napora nove vlasti da olaksa postupak. Od otprilike 250000 etnickih Srba koji su pobjegli iz svojih domova, organiziranim povratkom od kraja sukoba 1995. do prosinca 2000. godine obuhvaceno je 37144. Uz to, procijenjeno je da se 30000 osoba vratilo izvan sluzbenih programa. Etnicki Srbi koji traze osobnu dokumentaciju kako bi se vratili ili regulirali svoj status u zemlji nastavili su izvjestavati o poteskocama, kasnjenju, i kontradiktornim zahtjevima lokalnih sluzbenika zaduzenih za izdavanje dokumenata. Medutim, broj takvih izvjestaja manji je no u proslosti. Nekoliko NVO-a izvijestilo je da, unatoc predanosti sredisnjih vlasti da olaksa proces izdavanja dokumenata, nepokorni lokalni sluzbenici cesto stvaraju prepreke.E. Uskracivanje postenog javnog sudenja
Pravosude je prema Ustavu autonomno i nezavisno; medutim, na lokalnoj je razini izlozeno politickom utjecaju, a ostaje i velik zaostatak od vise od 1,1 milijuna predmeta, kao i manjak sredstava. Pravosudni sistem sastoji se od opcinskih i zupanijskih sudova, Upravnog suda i Vrhovnog suda. Nezavisni Ustavni sud odlucuje o ustavnosti zakona, Vladinim odlukama, o izborima, te sluzi kao zadnja zalbena instanca u pojedinacnim predmetima. Usporedni sustav trgovackih sudova odlucuje u trgovackim i ugovornim sporovima. Drzavno sudbeno vijece (koje se sastoji od predsjednika i 14 clanova s mandatom od 8 godina) tijelo je nazavisno kako od sudstva, tako i od Ministarstva pravosuda, a bavi se imenovanjem, sankcioniranjem i razrjesenjem sudaca i drzavnih odvjetnika. Donji dom parlamenta nominira osobe za clanstvo u Vijecu. Jedanaest sudaca Ustavnog suda na isti se nacin bira na mandat od osam godina, dok se svi ostali suci imenuju dozivotno. U proslosti, Drzavno je sudbeno vijece kritizirano zbog politiziranosti njegovih odluka. U ozujku je Ustavni sud ponistio neke odredbe "Zakona o Drzavnom sudbenom vijecu" i kritizirao Vijece zbog nepostivanja odluka Ustavnog suda i zbog nedostatne transparentnosti u imenovanju sudaca. Ustavni je sud takoder nalozio Vijecu da ponovi proces potvrde za 16 sudaca (uljucujuci pet nominacija za Vrhovni sud) koje je Vijece nepravilno odbacilo. Medutim, zbog toga sto je tokom godine cetvero clanova dalo ostavke na clanstvo u Vijecu prosvjedujuci protiv njegove politizacije, Vijece se nije moglo sastati kako bi provelo tu odluku suda. Izmjene Zakona o Drzavnom sudbenom vijecu, donesene u prosincu kao odgovor na odluku Vrhovnog suda, depolitizirat ce Vijece i imenovanja sudaca, te time unaprijediti kvalitetu i broj aktivnih sudaca. Izmjene omogucuju ministru pravosuda (umjesto Vijecu) da imenuje i sankcionira predsjednike sudova. Izmjene takoder uvode transparentnost u imenovanje i sankcioniranje sudaca, medu ostalim i time sto omogucuju da Ustavni sud revidira te postupke. Sucima je Ustavom zabranjeno clanstvo u politickim strankama. Pod novom vlascu, pravosude je izlozeno manjem politickom utjecaju nego sto je to bio slucaj u prethodnom rezimu, iako je bilo izvjesaja o politickom utjecanju na lokalnoj razini. Politiziranost tvrdolinijaskih sudaca koje je imenovala prethodna vlast, i koji su povremeno donosili odluke na netransparentan nacin, te naizgled protivno dokazima ili zakonu, takoder je problem. Posebice je Ustavni sud tokom godine pokazao predanost nepristranom i nepolitickom odlucivanju, sto je pomoglo nadvladati naslijede prethodnog rezima i poloziti temelje povecanom postivanju zakona. Najveci su problemi pravosuda neiskusni suci, birokratska neefikasnost i manjak sredstava, sto je tokom godina stvorilo ogroman zaostatak koji se procjenjuje na vise od 1,1 milijuna predmeta, od kojih su neki stari 30 ili vise godina. Predmeti se mogu rjesavati godinama. Neiskustvo mladih i nedavno imenovanih sudaca i dalje je problem. Postoje dijelovi zemlje bez stalno namjestenog suca. U kolovozu i rujnu, tri osudena pocinitelja teskih krivicnih djela oslobodena su zbog toga sto nisu dobili drugostupanjske odluke (Vrhovnog suda) u statutarnom roku od trideset mjeseci. Ministarstvo pravosuda i sluzbenici Vrhovnog suda zamijetili su da predmeti cesto dugo stoje na prvostupanjskom sudu, da bi se prenijeli na Vrhovni sud tek nekoliko dana ili tjedana prije isteka roka od trideset mjeseci. Taj problem pogorsava neefikasnost u odredivanju rasporeda rada u Vrhovnom sudu, na kojem postoji zaostatak od 10000 predmeta i samo 35 sudaca, koji ne raspolazu modernim sudskim tehnologijama i tehnikama vodenja predmeta. Kao posljedica ovih oslobadanja zatvorenika, Vrhovni je sud u jesen poboljsao svoje procedure, tako da slicna oslobadanja vise nisu zabiljezena. Prema predsjedniku Udruge hrvatskih sudaca, Vlada nije osigurala finanijska sredstva potrebna za redovan rad sudova. Iako je Ustavom predvideno pravo na posteno sudenje i niz prava u sudskom postupku, gradanima je katkad bivao uskracen posteni sudski proces. Sudovi su sudili i donosili presude optuzenima za ratne zlocine u odsutnosti. U svibnju je sud u Vukovaru osudio 11 etnickih Srba od ukupno 22 optuzena za ratne zlocine pocinjene za vrijeme i nakon pada Vukovara 1991; dvadeset i jednom optuzenom sudeno je u odsutnosti. Jedini pojedinac koji se osobno branio bio je Stefan Curnic, koji je osuden i kaznjen sa 15 godina zatvora. Medunarodni promatraci procijenili su da su dokazi protiv Curnica uvjerljivi, ali su zamijetili da je bio pritvoren od prosinca 1998. bez sudenja (vidi Odjeljke 1.a. i 1.d.). U kolovozu i listopadu, vlasti su zbog ratnih zlocina uhitile najmanje 19 etnickih Srba, ocito krseci utvrdene procedure povratka (vidi Odjeljke 1.a. i 1.d.). U srpnju je zbog nedostatka dokaza oslobodeno pet etnickih Srba ("Sodolovacka skupina"), cije je presude iz 1999. godine za ratne zlocine Vrhovni sud odbacio i vratio osjeckom sudu na ponovan postupak. Prema medunarodnim promatracima i etnickim Srbima, presude iz 1999. godine utemeljene su na neodgovarajucim pravosudnim postupcima i na slabim dokazima. U listopadu, ministar pravosuda izjavio je da se u hrvatskim zatvorima nalazi 69 etnickih Srba zbog optuzbi vezanih uz ratna zbivanja, ukljucivsi 61 osobu zatvorenu zbog ratnih zlocina. U studenom, Vrhovni je sud priznao pogresku iz 1997. kada je amnestirao Antuna Gudelja, koji je osuden za ubojstvo umjerenog osjeckog sefa policije Josipa Reichl-Kira u srpnju 1991. godine. Krajem godine, Ustavni sud jos nije donio odluku o evntualnom ponovnom uhicenju i sudenju Gudelju. Ucinjen je malen ili nikakav napredak u pogledu tisuca slucajeva nelegalnog zauzimanja stanova u kojima zakoniti vlasnik (obicno srpski povratnik) ima pozitivno sudsko rjesenje i zakonsko pravo, ali ne moze uci u posjed zauzete imovine. Pravosudne su odluke u ogromnoj vecini bile u korist etnickih Hrvata u imovinsko-pravnim predmetima koji se ticu izbjeglica-povratnika vracaju i raseljenih osoba. U slucajevima u kojima je sud odlucio u korist ne-Hrvata, policija je provela tek nekolicinu pravosudnih naloga za iseljenje hrvatskog stanara iz kuce u srpskom vlasnistvu (vidi Odjeljak 1.f.). U mnogo su slucajeva nelegalnog stanovanja ukljuceni sadasnji ili bivsi pripadnici hrvatskih vojnih ili policijskih snaga, a lokalne su vlasti sustavno odbijale postupiti protiv njih u korist zakonitih vlasnika. Jedini je izlaz za legalnog vlasnika ponovno obracanje sudu da zatrazi provodenje prve odluke, sto je dugotrajan i skup postupak koji je tek u rijetkim slucajevima rezultirao provodenjem odluke. Nije bilo izvjestaja o politickim zatvorenicima.F. Proizvoljno zadiranje u privatnost, obitelj, dom ili korespondenciju
Ustav propisuje nepovredivost doma; medutim, vlast je povremeno krsila to pravo. Samo sud moze izdati nalog za pretres, koji mora sadrzavati obrazlozenje. Policija moze uci u stan bez naloga ili pristanka vlasnika samo ako je nuzno provesti uhidbeni nalog, uhititi osumnjicenika, ili sprijeciti ozbiljnu opasnost po zivot ili imovinu. Vlast je znatno unaprijedila postovanje prava gradana na privatnost; medutim, povrat zauzetog privatnog vlasnistva izbjeglica (vecinom etnickih Srba) koji se vracaju u zemlju ostaje problematican. Vrlo je malo vlasnika imovine ili stanara uspjelo vratiti svoj prijeratni stambeni prostor. Unatoc odluci Ustavnog suda iz 1997. godine prema kojoj vise elemenata "Zakona o privremnom preuzimanju odredene imovine" nije u skladu s Ustavom, ogromna vecina od tisuca etnickih Srba vlasnika imovine, koji su pobjegli iz svojih domova koje su kasnije zauzeli etnicki Hrvati nije mogla uci u posjed svog vlasnistva. Program povratka izbjeglica i raseljenih osoba iz 1998. godine, koji je ukljucivao mehanizme za povrat imovine i obnovu, nije imao punu zakonsku snagu. Program je primjenjivan veoma sporo, i tek je nekoliko slucajeva povrata vlasnistva zabiljezeno tokom godine, buduci da ni nacionalna ni lokalna vlast nisu poduzele mjere da isele privremene stanare u korist izvornih vlasnika. Zaostaci u pravosudnom sistemu predstavljali su jos jednu prepreku pravovremenom rjesavanju stambenih sporova. Obecanja vlasti dana u jesen, kako ce reformirati i povecati ucinkovitost stambenih komisija, do kraja godine nisu bila ispunjena. Nadalje, razmotreno je vrlo malo zahtjeva za obnovu koje su podnijeli etnicki Srbi. Unatoc nalozima nacionalne vlasti, lokalne vlasti (ukljucujuci lokalne stambene komisije) cesto nisu poduzimale mjere kojima bi regulirale stambena prava ili pokrenule parnice protiv pojedinaca koji su odbili iseliti iz zauzetih kuca ili stanova. Ovakva je situacija uglanom nepromijenjena u odnosu na prethodnu godinu. Tisuce etnicki srpskih povratnika, raseljenih osoba i izbjeglica i dalje ne mogu doci do svojih domova, iako je u mnogim slucajevima posjednikov dom bio obnovljen, tako da nije bilo prepreke za njegov povratak kuci. U nekim slucajevima, vlast nije uspjela opremiti obnovljene kuce osnovnom opremom, destimulirajuci povratak. U drugim slucajevima, povratnici koji su uspjeli doci do svoje imovine bili su smatrani odgovornima za racune za vodu i struju koje su potrosili privremeni posjednici, a nadlezni su ih odbili ponovo ukljuciti dok racuni ne bi bili placeni. Lokalne stambene komisije cesto su namjerno bile neucinkovite, te nisu rjesavale stambene sporove, a kada jesu djelovale uglavnom su bile pravno nemocne provesti vlastite odluke u postojecem pravnom okviru kojim se Vlada jos nije pozabavila. Trajan je problem daljnje zaposjedanje domova hrvatskih Srba koje su zauzele izbjeglice iz susjedne Bosne i Hercegovine i SRJ, kao i "prioritetna kategorija" etnicki hrvatskih gradana, tj. aktivni ili bivsi pripadnici vojnih snaga, udovice ili sirocad. U meduvremenu, etnicki Hrvati koji su se zeljeli vratiti u svoje domove u podunavskoj regiji (istocna Slavonija) opcenito su uspjeli vratiti svoje domove iseljavanjm etnickih Srba koji su ih zaposjeli. Mnogo srpskih povratnika nije se uspjelo useliti u opljackane i devastirane domove koje je vlast definirala nastanjivima. Od ukupno 7123 zahtjeva za povrat imovine koje je zabiljezio Vladin Ured za prognanike, povratnike i izbjeglice koncem kolovoza 1999. godine, manje se od cetvrtine nalazilo na popisu imovine vracene vlasnicima. Nije ucinjen nikakav napredak u rjesavanju tisuca slucajeva osoba (vecinom etnickih Srba) koji su izgubili pravo na svoje stanove, prije rata u drustvenom vlasnistvu, zbog toga sto u njima nisu boravili dulje od 6 mjeseci tokom sukoba. Etnicki Srbi neproporcionalno su pogodeni zbog toga sto nije postojao mehanizam za njihov povratak u zemlju da bi zatrazili svoje vlasnistvo ili zbog toga sto su zivjeli u okupiranim dijelovima zemlje i propustili priliku da otkupe svoje predratne stanove. Slucajevi napada na imovinu rucnim bombama, te paljevine povezane sa stambenim sporovima, zabiljezeni su tokom godine (vidi Odjeljak 5). Ustav propisuje sigurnost i tajnost osobnih podataka, i ta je odredba opcenito postovana. U skladu s ozujskom odlukom Ustavnog suda, parlament je u svibnju prihvatio izmjene Zakona o unutarnjim poslovima koji je ponistio presiroka diskreciona prava Ministarstva unutarnjih poslova da prisluskuje telefone. Izmjene pruzaju ovlasti za prisluskivanje samo u slucajevima povrede Kaznenog zakona ili ukoliko postoji opasnost za suvernost zemlje, a ustanovljuju i nezavisno povjerenstvo za nadzor prisluskivanja. U srpnju su imenovana tri clana nezavisnog povjerenstva; radi se o nestranackim osobama koje nisu clanovi parlamenta, odgovornima parlamentarnom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. U rujnu, Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je da je nekoliko obavjestajnih sluzbenika kaznjeno zbog nelegalnog prisluskivanja.ODJELJAK 2 - POSTIVANJE GRAĐANSKIH SLOBODA
A. Sloboda govora i tiska
Ustavom se jamci sloboda govora i izrazavanja, i u praksi je vlast opcenito postovala to pravo, iako je bilo nekih problema. Ustavne odredbe izricito navode slobodu tiska i ostalih medija, slobodu govora i javnog izrazavanja, kao i slobodno osnivanje institucija javne komunikacije. Od sijecnja, kada je nova vlast stupila na duznost, doslo je do izrazitog poboljsanja u pogledu slobode govora i medija. Izvjestaji o uznemirivanju, sto ukljucuje prijetnje, prisluskivanje, pracenje i premlacivanje novinara uglavnom su prestali stizati. Sluzbeno uznemirivanje, u obliku gubitka posla, zabrane emitiranja (zbog neplacanja pretjerano visokih naknada), kao i prerevnog utjerivanja poreza, zaustavljeno je. Autocenzura (sto ne obuhvaca kontroverzne priloge iz straha od tuzbi za klevetu) uglavnom je nestala. Nisu zabiljezeni slucajevi cenzure elektronskih medija. Zaustavljena je kampanja vlasti uznemirivanja nezavisnih medija pomocu tuzbi za klevetu, iako procijenjenih 900 slucajeva tuzbi za klevetu iz prethodnih godina (ukljucujuci 70 tuzbi podnesenih protiv satirickog tjednika "Feral Tribune") jos nije rijeseno zbog sporog i preopterecenog pravosudnog sistema. U veljaci, Ustavni je sud kao neustavne odbacio pravne propise koji su dozvoljavali da se tuzbe za klevetu podnesene protiv novinara procesuiraju po "hitnom postupku", sto znaci da bi slucaj bio procesuiran u roku od 8 dana, ozbiljno ogranicavajuci mogucnosti optuzenog da pripremi obranu. U svibnju je Ustavni sud odbacio zakon koji je tuziteljima omogucavao podnosenje kaznenih optuzbi protiv novinara zbog klevete odredenih visih drzavnih sluzbenika. U lipnju, parlament je donio izmjene kaznenog zakona kako bi ga uskladio s tom odlukom, formalno ukinuvsi odluku koju je sud odbacio. Medutim, do kraja godine vlast jos nije promijenila odredbe kaznenog zakona koje omogucuju progon novinara koji objave "drzavne tajne", odredbe koje su u proslosti zloupotrebljavane. Vlast je nastavila kontrolirati regulativni okvir i izdavanje dozvola za radijsko i televizijsko emitiranje, ukljucujuci izbor clanova upravnog vijeca i Vijeca za radio i televiziju. Do kraja godine, vlast nije donijela zakon kojim bi se uredila ta pitanja. Iako su proljetne promjene u upravi radija i televizije pod kontrolom vlasti (HRT) poboljsale kvalitetu informativnog programa, vlast je sporo nastojala na svojoj opcenitoj predanosti reformama (u prvom redu uslijed poteskoca pri smanjivanju prevelikog broja zaposlenih na HRT-u). Istinski nezavisna nacionalna televizija jos uvijek ne postoji. Iako se vecina stanovnistva nastavila oslanjati na pracenje vijesti radija i televizije pod kontrolom vlasti, mreza nezavisnih lokalnih telvizijskih stanica proizvodi "Vijesti", konkurentni vecernji informativni program. Kao posljedica Zakona o telekomunikacijama iz 1999., "umrezavanje" je nezavisnim medijima omogucilo postizanje nacionalne pokrivenosti. Croatian Cable Network (CCN), nezavisna mreza od 8 televizijskih stanica, uspjela je emitirati "Vijesti", ponudivsi prvu stvarnu konkurenciju Dnevniku HRT-a. Dnevnik je jos uvijek bio najgledaniji nacionalni informativni program, a bio je uravnotezeniji nego u proslosti. HRT je nastavila uzivati ogromnu prednost kao primatelj najveceg dijela prihoda od oglasavanja i subvencija od poreza naplacenog od korisnika televizije. Te subvencije za HRT stvaraju nepravednu prednost pred bilo kojom nezavisnom televizijskom stanicom koja pokusava konkurirati, buduci da su sposobnosti nezavisnih za kupnju programa, itd, jos uvijek mnogo manje od HRT-ovih. Slicni problemi postoje i u pogledu radija. Katolicka crkva posjeduje jedinu privatnu nacionalnu radio-stanicu, ali poziva ostale vjerske denominacije da suraduju u ekumenskim programima (vidi Odjeljak 2.c.). Nova vlast (za razliku od prethodnog rezima) nije zatvarala nezavisne stanice zbog neplacanja (cesto pretjeranih) naknada za emitiranje. Gotovo je sva distribucija novina i casopisa ostala pod kontrolom Tiska, nekoc profitabilne tvrtke koja posjeduje 1700 kioska. Uslijed pogresnih poslovnih odluka, Tisak je bio suocen sa stecajnim postupkom i jos uvijek duguje velike svote izdavacima tiskanih medija. Ta dugovanja, kao i cinjenica da stecajni postupak nece biti brzo okoncan, financijski tesko opterecuju izdavace novina i casopisa. Sudenje sefu Tiska, Miroslavu Kutli, zbog krivotvorenja i zloupotrebe ovlasti u kolapsu Tiska krajem je godine bilo u toku. Vise nema prituzbi da Tisak manipulira distribucijom tiskanih medija tako sto pojedine krajeve opskrbljuje pretjerano, a druge preslabo. Strane novine i casopisi i dalje se mogu nabaviti u vecim urbanim podrucjima u cijeloj zemlji; medutim, zbog svojih visokih cijena vecini su uglavnom nedostupni. Akademske su se slobode postovale. Pod novom vlascu nisu zabiljezena ogranicavanja akademskih sloboda pomocu kontrole sredstava za istrazivanje ili nekim drugim putem. Prethodni dekan Filozofskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu, tvrdolinijas u bliskoj vezi s prijasnjim vlastima, smijenjen je u listopadu.B. Sloboda mirnog okupljanja i udruzivanja
Ustav jamci pravo na mirno okupljanje, i vlast je to pravo postovala u praksi. Zakon iz 1999. godine dozvoljava okupljanje na prijavljenim demonstracijama na dozvoljenim lokacijama, i iako je taj zakon manje restriktivan, njime se proces odobravanja ili zabrane prijavljivanja skupa ne cini transparentnim; nije zabiljezeno da je upotrijebljen na diskriminacijski nacin. U ozujku, tisuce je ljudi mirno demonstriralo protiv 45-godisnje kazne koju je generalu Tihomiru Blaskicu izrekao ICTY. Ustavom je zajamceno pravo na udruzivanje. U veljaci je Ustavni sud odbacio odredbe Zakona o udruzivanju iz 1997. godine koji je povecao mogucnosti vlasti da ogranicava pravo na udruzivanje uplitanjem u registraciju i djelovanje udruzenja i nevladinih organizacija. Parlament do kraja godine nije donio predlozenu novu legislativu koja bi bila u skladu s ovom odlukom, i time smanjio uplitanje vlasti i olaksao registraciju. U vlasti je nastavio djelovati ured za suradnju s NVO-ima koji koordinira aktivnosti NVO-a i inicijative vlasti u pogledu ljudskih prava i civilnog drustva. Smanjivanje budzeta reduciralo je isplate tog ureda NVO-ima i gradanskim organizacijama sa 3,7 milijuna americkih dolara (31,6 milijun kuna) u 1999. godini na 2,5 milijuna dolara (20,5 milijun kuna) u 2000.C. Sloboda vjeroispovijesti
Ustav jamci slobodu savjesti, vjere i slobodnog javnog ispovijedanja vjerskih uvjerenja, a vlast u praksi postuje ta prava. Ne postoje formalna ogranicenja za vjerske zajednice, i sve vjerske zajednice mogu slobodno obavljati obrede u javnosti, te osnivati i voditi socijalne i karitativne ustanove. Rimokatolicka je vjeroispovijest vecinska, a postoje i manje pravoslavne, krscanske, muslimanske i zidovske zajednice. Hrvatski protestanti tvore niz zajednica, a inozemno svecenstvo i misionari aktivno djeluju i propagiraju svoju vjeru. Opca situacija slobode vjeroispovijesti ponesto je poboljsana tokom godine. Sluzbenici vlasti javno su iskazali predanost unapredivanju klime religijskih sloboda, ali njihovo je djelovanje tokom godine bilo usmjereno ad hoc rjesavanju problema kad nastanu, umjesto odredivanju uniformnih nediskriminirajucih standarda za sve zajednice. Vlast je pocetkom godine osnovala "Komisiju za odnose s vjerskim zajednicama" ciji djelokrug obuhvaca prava manjinskih religija, vjeronauk u skolama, te povrat nacionalizirane imovine. Ta je komisija zamijenila slicnu sluzbu pod prijasnjim vlastima. Medutim, vode manjinskih vjerskih zajednica, koji bi pomocu Komisije zeljeli osigurati iste beneficije kakve uziva Katolicka crkva, izvijestili su da do kraja godine nije ucinjen nikakav znacajan napredak. Iako ne postoji sluzbena drzavna religija, Rimokatolicka je crkva jedan od najsnaznijih nacionalnih simbola i uziva povijesni odnos sa drzavom kakav ne dijele ostale denominacije. Otprilike je 85 posto stanovnistva katolicko. Taj je odnos kodificiran "konkordatima", nizom bilateralnih ugovora izmedu vlasti i Vatikana iz 1997. godine, koji ureduju mnoge aspekte odnosa Crkve i drzave, od priznanja brakova do drzavnih subvencija Crkvi. Katolicka crkva dobiva drzavno financiranje za potporu mirovina za svecenike i redovnice putem drzanih mirovinskih i zdravstvenih fondova. Ostale religijske zajednice jos nemaju takav dogovor s drzavom, a ne postoji ni zakon koji bi regulirao ta pitanja. (Pravoslavni svecenici i imami placaju svoje doprinose zdravstvenom i mirovinskom fondu iz vlastitih sredstava, kako bi bili obuhvaceni mirovinskim planom.) U srpnju je Katolicka crkva potpisala ugovor s drzavnom radiotelevizijom (HRT) kako bi osigurala redovno, ekstenzivno pracenje katolickih zbivanja (cak 10 sati mjesecno). Ostale denominacije dobivaju oko 10 minuta programa mjesecno. S druge strane, Katolicka crkva vodi jedinu privatnu nacionalnu radio-stanicu, ali poziva ostale denominacije na sudjelovanje u ekumenskom programu (vidi Odjeljak 2.a.). Prethodna HDZ-ova vlast primjenjivala je povrat imovine religijskih zajednica na diskriminacijski nacin. Vlast je 1998. potpisala konkordat s Vatikanom koji je omogucavao povrat sve imovine Katolicke crkve koju je komunisticki rezim konfiscirao nakon 1945. Taj sporazum odreduje da ce vlast vratiti zaplijenjeno vlasnistvo ili obestetiti Crkvu kad je povrat nemoguc. Ucinjen je stanovit napredak povratom dijela imovine koji je bilo moguce vratiti, ali do danas nije bilo obestecenja za imovinu koju nije moguce vratiti. Ne postoje takvi sporazumi izmedu vlasti i drugih religijskih grupa. Pravoslavna je zajednica podnijela nekoliko zahtjeva za povrat zaplijenjene imovine i neki su slucajevi uspjesno rijeseni, posebice slucajevi u kojima se radilo o zgradama u urbanim sredistima. Medutim, nekoliko zgrada u sredistu Zagreba nije vraceno, kao ni imovina koja je pripadala samostanima, poput obradivog zemljista i suma. U prosincu 1999., vlast je zidovskoj zajednici vratila zemljiste u sredistu Zagreba na kojem se, do unistenja u Drugom svjetskom ratu, nalazila glavna sinagoga. Medutim, ostali zidovski posjedi, ukljucujuci nekoliko zgrada u Zagrebu, nisu vraceni. Zidovska zajednica povrat vlasnistva smatra jednim od najvisih prioriteta. Drzava priznaje katolicke brakove, sto otklanja potrebu za registriranjem u gradanskom maticnom uredu. Muslimanska i zidovska zajednica, trazeci slican status, u tom su pogledu u vise navrata kontaktirali s vlastima, ali do kraja godine odluka nije donesena. Zagrebacki nadbiskup Josip Bozanic preuzeo je uznost 1997. godine i nastojao je na ulozi Katolicke crkve koja bi bila odvojena od vlasti. Bozanic je javno promovirao etnicko pomirenje i povratak izbjelica. Katolicka crkva ucvrstila je svoju privilegiranu poziciju medu vise religijskih zajednica, ali u isto je vrijeme unaprijedila ekumenski dijalog, posebice sa srpskom pravoslavnom zajednicom. U veljaci, pravoslavni i katolicki biskupi sastali su se u Jugoslaviji, u lipnju je pravoslavni patrijarh Pavle posjetio Hrvatsku i sastao se s Bozanicem, a u kolovozu su se ponovo sreli u Beogradu. Pojmovi religije i etniciteta u drustvu su cvrsto povezani, ali vecina slucajeva diskriminacije motivirana je etnicitetom, a ne vjerom ili religijskim doktrinama. Cesto je izvjestavano o vandalizmu usmjerenom protiv srpskih pravoslavnih grobalja i gradevina, kao i protiv jednog centra zidovske zajednice (vidi Odjeljak 5). Ministarstvo obrane zaposljava 19 katolickih svecenika koji brinu o katolicima u vojsci. Medutim, ni pravoslavnom ni muslimanskom svecenstvu nije pruzena takva prilika. Katolicki je svecenik prisutan i daje blagoslov na ceremoniji polaganja zakletve prilikom ulaska u vojsku, ali ostali svecenici nisu pozvani sudjelovati. Vlast zahtijeva da religijsko obrazovanje bude osigurano u skolama, iako pohadanje nije obavezno. Skole koje ispunjavaju potrebnu kvotu od sedam manjinskih ucenika po razredu nude odvojene religijske programe za te ucenike. U razredima koji ne ispunjavaju tu kvotu, manjinski ucenici mogu ispuniti religijsku obavezu predocavanjem potvrde da su pohadali vjeronauk u svojoj vjerskoj zajednici. Opcenito, nedostatak sredstava, manjinskih ucenika i kvalificiranih ucitelja ometao je poduku u manjinskim religijama. Zidovski sluzbenici zamijetili su da su osnovne informacije koje ucenici dobivaju o judaizmu netocne, a na njihove ponude da poboljsaju gradivo i dalje se nitko ne obazire. Strani misionari povremeno su izvjestavali o poteskocama kod pribavljanja odgovarajucih radnih viza, ali pod novom vlascu imigracijske su vlasti ucinile svjestan napor kako bi njihove zahtjeve za vizama obradile brze no sto je to bio slucaj u proslosti. Misionari ne vode registrirane skole, ali zajednica Crkve Isusa Krista Svetaca Posljednjih Dana (Mormoni) pruza besplatnu poduku iz engleskog jezika, nakon koje obicno slijedi religijska poduka. Muslimanska zajednica ima srednju skolu u Zagrebu, ali Ministarstvo prosvjete i dalje odbija priznati njene svjedodzbe; parnica koja bi problem trebala rijesiti bila je u toku krajem godine. Skolu godisnje zavrsi oko 20 ucenika.D. Sloboda kretanja unutar zemlje, putovanja u inozemstvo, emigracija i repatrijacija
Ustav opcenito jamci sva ta prava, uz odredena ogranicenja. Sve osobe moraju prijaviti boravak lokalnim vlastima. U izvanrednim okolnostima, vlast moze zakonski ograniciti pravo na ulaz u zemlju ili izlazak iz nje ako je neophodno zastititi "pravni poredak, zdravlje, prava, ili slobode drugih". Bilo je najmanje 19 slucajeva uhicenja etnicki srpskih izbjeglica, povratnika u Hrvatsku, nakon sto im je dozvoljen povratak, sto predstavlja krsenje procedura povratka utanacenih izmedu Vlade i UNHCR-a (vidi Odjeljke 1.a. i 1.d.). Nije zabiljezeno da je vlast ponistavala drzavljanstva iz politickih razloga. Vladine procedure provjere i dokumentiranja drzavljanstva stotina tisuca etnickih Srba koji su izbegli iz zemlje nakon vojnih operacija 1995. godine ove su godine ponesto poboljsane; medutim, taj je proces vecim dijelom ostao spor i neravnomjeran. Medunarodni su promatraci ustvrdili da su zastoji i prepreke cesce uzrokovani ogranicenim sredstvima i preopterecenim konzularnim uredima u Bosni i Hercegovini te Jugoslaviji nego namjernom diskriminacijom. U toku godine, 27900 osoba koje su bile izbjeglice u Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini uspjelo se vratiti u Hrvatsku u organizaciji UN-a (vidi Odjeljak 1.d.). Znatan broj interno raseljenih osoba ostao je u zemlji, iako nisu svi pod izravnom brigom vlasti. Dok je koncem godine vlast izvijestila o nekih 57000 osoba (34000 raseljenih i 23000 izbjeglica, vecinom iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije) sa statusom izbjeglice ili raseljene osobe, taj broj ne obuhvaca jos 140000 bivsih izbjeglica (gotovo svi etnicki Hrvati iz Bosne i Hercegovine) koji su postali hrvatski drzavljani. Medunarodni promatraci i NVO-i ustvrdili su da je nastavljena emigracija etnickih Srba iz podunavske regije u trece zemlje, ali mnogo sporijim tempom nego u prethodnim godinama. Unatoc cinjenici da je vlast nastavila s intenzivnim programom popravka tisuca ostecenih kuca u podunavskoj regiji, sluzbenici vlasti, NVO-i i medunarodni promatraci ustvrdili su da uvelike smanjeno kretanje stanovnistva u regiju i iz nje pokazuje da se proces povratka tamo blizi kraju. U prvih devet mjseci u godini, samo su se 3004 raseljene osobe (vecinom etnicki Hrvati) vratile u svoje predratne domove u toj regiji, a 2688 raseljenih je osoba (vecinom etnicki Srbi) napustilo regiju kako bi se vratilo u svoje predratne domove drugdje u Hrvatskoj. Od 70000 (vecinom etnickih Hrvata) koji su pobjegli iz te regije za vrijeme sukoba, vratilo se 49000. Opcenito, stanovnistvo etnickih Srba u regiji spalo je s predratnih 70000 na procijenjenih 55000. Iako su se etnicke napetosti u podunavskoj regiji nastavile, opca sigurnosna situacija bila je stabilna. Lose stanje regionalne ekonomije najznatnija je prepreka povratku. Predsjednik Mesic i premijer Racan u svojim su cestim javnim iskazima podrzavali povratak i reintegraciju svih hrvatskih drzavljana njihovim predratnim domovima. Ti su istupi podrzani nekim konkretnim inicijativama. U ozujku, vlast je osnovala komisiju za rjesavanje problema u ratom pogodenim podrucjima. Komisija se uglavnom bavila podunavskom regijom, te nije ucinila znatniji napredak u pogledu povratka i reintegracije u ostalim ratom pogodenim podrucjima, a do kraja godine postala je neaktivna. Takoder u ozujku, vlast je potpisala zajednicku deklaraciju s Republikom Srpskom, entitetom Bosne i Hercegovine, o suradnji u nizu tehnickih pitanja kako bi se olaksao dvosmjerni povratak. U lipnju je vlast posredovala pri potpisivanju zajednicke izjave voda zajednica hrvatskih Srba i bosanskih Hrvata u Hrvatskoj kojom se promice povratak i povrat privatnog vlasnistva u atmosferi postovanja ljudskih i gradanskih prava; medutim, u toku godine nije bilo veceg napretka u pogledu povrata imovine. U lipnju i srpnju, vlast je izmijenila dva zakona koji su ranije diskriminirali etnicki srpske povratnike. Zakon o obnovi regulira dostupnost pomoci za obnovu, a Zakon o podrucjima od posebne drzavne skrbi potice revitalizaciju ratom pogodenih podrucja. Unatoc izmjeni ta dva zakona, nije bilo znacajnijeg adminisrativnog ili legislativnog napretka u povratu imovine. Najuocljivija prepreka povratku svih hrvatskih drzavljana nemogucnost je pristupa njihovim predratnim domovima i imanjima. Postojeci mehanizmi za povrat privatnog vlasnistva najbolje su djelovali u podunavskoj regiji, gdje su povratnici obicno etnicki Hrvati koji nastoje vratiti svoje domove od etnickih Srba koji su ih zauzeli. Gotovo svaki drugi slucaj povratka imovine rezultat je privatnog sporazuma vlasnika i posjednika. U svibnju, Ustavni je sud odbacio odredbe Zakona o statusu raseljenih osoba i izbjeglica koji je zabranjivao iseljenje ukoliko za iseljenog nije osiguran odgovarajuci smjestaj. Tom je odredbom omogucena zakonska prednost privremenih posjednika pred vlasnicima imovine, i predstavljala je jednostavno sredstvo kojim su tvrdolinijaski sluzbenici mogli opstruirati proces povratka manjina. Zakon i dalje sadrzi diskriminirajuce odredbe, posebice propust da se pozitivni amandmani doneseni u studenom 1999. godine primijene retroaktivno, time dozvoljavajuci da postojece diskriminirajuce definicije "raseljenih osoba" i "izbjeglica" ostanu na snazi. Neprestano su stizali izvjestaji o tome da Vladine agencije ne dijele humanitarnu pomoc i pomoc za obnovu na pravedan nacin. Vlast je domacim i medunarodnim humanitarnim organizacijama dozvolila slobodan pristup svim raseljenim osobama i omogucila im da pruzaju pomoc. Medutim, vlast je medunarodne organizacije povremeno optuzivala za pristranost u davanju pomoci iskljucivo etnicki srpskim povratnicima. Vlast je suradivala sa UNHCR-om i drugim humanitarnim i medunarodnim organizacijama koje pomazu izbjeglicama. Vlast je pocela s provedbom odredbi konvencije UN-a iz 1951. koja se odnosi na status izbjeglica, kao i njenog protokola iz 1967. godine. Osobe koje traze utociste (posebice sa Kosova i iz Jugoslavije) tako dobivaju "privremenu zastitu". Slucajeve osoba koje traze azil rjesava Ministarstvo unutarnjih poslova u skladu sa Zakonom o boravku stranaca. Radna grupa sluzbenika Ministarstva unutarnjih poslova i UNHCR-a nastavila je raditi na pripremi novih zakona o azilu koji ce odgovarati medunarodnim standardima. Zemlja omogucuje prvi prihvat, te nije zabiljezeno vracnje osoba koje traze azil u zemlje u kojima im prijeti progon.ODJELJAK 3 - Postivanje politickih prava: pravo gradana da mijenjaju vlast
Svi gradani stariji od 18 godina imaju pravo glasa tajnim glasanjem. Predsjednik je Ustavom ogranicen na dva petogodisnja mandata. Predsjednik Stjepan Mesic izabran je nakon dva kruga glasanja u sijecnju i veljaci na petogodisnji mandat zamijenivsi predsjedika Franju Tudmana koji je umro na duznosti u prosincu 1999. Izbori su opcenito dobro provedeni, a nepravilnosti u prvom krugu (posebice na biralistima izvan zemlje) do drugog su kruga otklonjene. Promatraci OESS-a izbore su opisali kao "mirne i uredne", zamijetivsi da su biraci "mogli slobodno izraziti svoju politicku volju"; medutim, neki su problemi preostali. Zakon o drzavljanstvu i izborno zakonodavstvo daju drzavljanstvo, a time i biracko pravo, na iskljucivo etnickim temeljima, etnickim Hrvatima u inozemstvu, bez ikakve stvarne veze s Hrvatskom. Vlast istovremeno nije omogucila mnogim hrvatskim Srbima koji su izbjegli 1995. godine, i koji su zeljeli prihvatiti odgovornosti hrvatskog drzavljanstva, da dokumentiraju svoje hrvatsko drzavljanstvo kako bi glasali i naposlijetku se vratili u zemlju. Napredak u pogledu dokumentacije i povratka etnicki srpskih izbjeglica i dalje je bio spor (vidi Odjeljke 1.d. i 2.d.). Parlament se sastoji od (donjeg) Zastupnickog doma i (gornjeg) Zupanijskog doma. Za sijecajskih izbora, opozicijska koalicija pod vodstvom Socijal-demokratske partije (SDP) i Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) dobila je vecinu u donjem domu, okoncavsi devetogodisnju vladavinu HDZ-a. Promatraci OESS-a da je u postupku glasanja bilo "znatnog napretka" prema standardima OESS-a. Izborni zakon iz 1999. godine koji regulira glasanje dozvolio je nezavisno promatranje od strane NVO-a i osnivanje visestranackih izbornih komisija. Ostaju drugi problemi u pogledu izbornog postupka. Izborni je zakon reducirao broj zastupnickih mjesta u donjem domu rezerviranih za etnicke manjine sa sedam na pet (iako manjine cine 15 posto stanovnistva). U prethodnoj legislativi, predstavljenost manjina blize je odgovarala velicini manjinskog stanovnistva, a smanjenje broja zastupnickih mjesta iz 1999. bilo je posebno nepovoljno za etnicke Srbe. Zene i manjine nedovoljno su zastupljenje u vlasti i politici, iako nisu postojale legalne zapreke njihovom sudjelovanju. Nakon sijecanjskih izbora za donji dom, 32 od 151 zastupnickog mjesta zauzele su zene, a 11 etnicke (ne-hrvatske) manjine. Od 68 zastupnickih mjesta u gornjem domu, 4 drze zene, a 3 etnicke manjine. Na lokalnoj razini, Milan Đukic, etnicki srpski clan parlamenta, u rujnu je izabran za nacelnika opcine Donji Lapac. Đukic je tako postao prvi clan jedne etnicki srpske stranke koji je postao (grado)nacelnik izvan podunavske regije.ODJELJAK 4 - Odnos vlasti prema istragama medunarodnih i nevladinih organizacija o navodnim krsenjima ljudskih prava
Niz domacih i medunarodnih NVO-a za ljudska prava djeluje bez uplitanja vlasti, istrazujuci i objavljujuci svoje nalaze u slucajevima koji se ticu ljudskih prava. Vlast je opcenito kooperativna. Parlamentarni ombudsman za ljudska prava tokom je godine primio vise od 1500 pojedinacnih prituzbi. Ombudsman se povremeno sastajao s predstavnicima grupa za ljudska prava i NVO-a koji su izvijestili da ombudsman uglavnom djeluje tako sto reagira na pojedinacne prituzbe, bez rada na programu za bolje postivanje ljudskih prava. Zbog toga sto se radi o parlamentarnom, a ne Vladinom uredu, ombudsmanova je moc da od Vladinih ministarstava zatrazi udovoljenje njegovim zahtjevima ogranicena. Vise NVO-a, od kojih su najvece Gradani organizirano nadgledaju glasanje (GONG) i Glas 99, bile su aktivne u organiziranju predizbornih informativnih kampanja i u nadziranju izbora u sijecnju i veljaci. NVO-i imaju poteskoca u dobivanju priloga ili donacija za financiranje svog rada, djelomicno zbog toga sto nema poreznih olaksica za donatore. NVO-i takoder moraju placati porez na priloge koji se klasificiraju kao prihod. Mnogo grupa za ljudska prava tako ovisi o medunarodnim donacijama i financiranju od strane vlasti kako bi mogle djelovati. Predstavnici NVO-a izvijestili su da se odnos nove vlasti prema NVO-ima znatno poboljsao u odnosu na prethodni rezim. NVO-e se vise ne uznemirava zbog kritiziranja vlasti, a Vladin ured za suradnju s NVO-ima, iako radi uz ogranicena sredstva, bio je aktivan u koordiniranju napora NVO-a i vlasti u pogledu ljudskih prava i civilnog drustva. Medutim, dok se suradnja sa sluzbenicima vlasti u Zagrebu poboljsala, nedostatak suradnje lokalnih vlasti u pogledu nastavka djelovanja na odlukama sredisnje vlasti i dalje je predstavljao problem. Medunarodne organizacije, ukljucujuci Promatracku misiju Evropske zajednice, OESS, i UNHCR, medu ostalima, djelovale su slobodno. U ozujku je vlast osnovala komisiju za povratak izbjeglica i obnovu kuca u ratom pogodenim podrucjima. Ta se komisija povremeno sastajala s NVO-ima, predstavnicima etnickih zajednica, i medunarodnim organizacijama. Medutim, nakon pocetnog angazmana, komisija je do kraja godine postala neaktivna (vidi Odjeljak 2.d.). U rujnu, Vijece Evrope (VE), zamijetivsi napredak u pogledu ljudskih prava, odlucilo je okoncati svoje trajno promatranje u Hrvatskoj. Od 21 obaveze koju je Hrvatska preuzela kada je 1996. pristupila VE-u, 4 nisu ispunjene: ukidanje diskriminatornih zakona koji reguliraju povratak izbjeglica, potpuna suradnja s ICTY-jem, transformacija HTV-a u javnu televizijsku stanicu, te izmjena ustavnog zakona o manjinama. OSCE je u listopadu, obzirom na stabilno sigurnosno stanje u podunavskoj regiji (istocna Slavonija) i zadovoljavajuce djelovanje lokalne policije, ukinuo svoju policijsku nadzornu grupu u toj regiji. Policijsku nadzornu funkciju preuzela je manja grupa civilnih promatraca. Komisije u parlamentu i Vladi zaduzivane su za konkretno rjesavanje problema s ljudskim i manjinskim pravima, i tokom godine povremeno su se sastajale kako bi raspravile pitanja i legislativu iz svoje nadleznosti. Parlamentarna je komisija sudjelovala u nekoliko zakonodavnih inicijativa, ukljucujuci paket zakona o manjinskim pravima donesen u svibnju. Suradnja vlasti s ICTY-jem poboljsala se u odnosu na prethodne godine. Medutim, neki su problemi ostali nerijeseni, i krajem godine nekoliko je zahtjeva ICTY-ja ostalo neispunjeno. U veljaci, vlast je formalizirala status Ureda ICTY-ja u Zagrebu (nerijesen od 1996.) i pristala na jurisdikciju Suda nad istrazivanjem mogucih ratnih zlocina pocinjenih za vrijeme vojnih operacija "Bljesak" i "Oluja" 1995. godine (sto je prethodni rezim osporavao). U ozujku, optuzenik Mladen Naletilic ("Tuta") prebacen je u Haag; on je bio jedini javno optuzeni ratni zlocinac za kojeg se znalo da se nalazi u Hrvatskoj (ICTY je trazio njegovo izrucenje od prosinca 1998.). U travnju, israzitelji Suda proveli su istragu na terenu u Gospicu uz punu podrsku vlasti; 1999. godine, prethodni je rezim odbio zahtjev ICTY-ja da provede tu istragu. U travnju, parlament je donio deklaraciju o suradnji s ICTY-jem koja je potvrdila jurisdikciju Suda i podrzala kaznjavanje svih ratnih zlocinaca bez obzira na etnicitet ili razinu odgovornosti. U svibnju, vlast je israziteljima ICTY-ja dozvolila dugo zahtijevan pristup arhivama. Medutim, vlast je ostala neodlucna i spora u omogucavanju pravovremenog pristupa svjedocima i dokumentaciji. Svaki put kada je vlast ispunila neki zahtjev Suda, tvrdolinijasi u vlasti i u drustvu odgovorili su ostrim kritikama. U studenom, glavna tuziteljica ICTY-a Carla del Ponte komentirala je hrvatsku suradnju u izvjestaju Vijecu sigurnosti Ujedinjenih Nacija, zamijetivsi da je "doista doslo do poboljsanja u odnosima u usporedbi s prijasnjom politikom opstrukcije i odugovlacenja kakvu je provodila prethodna vlast". Medutim, nastavila je, "Kada Hrvatska smatra da se suradnja protivi njenim politickim ili usko sigurnosnim interesima, jos uvijek postoje stvarne teskoce". Del Ponte je navela niz neispunjenih zahtjeva i razocaravajucih dogadaja, ukljucujuci neisporuku zatrazenih materijala u slucaju Darija Kordica, objavljivanje dokumenata Suda od strane vlasti, kao i negativnu medijsku kampanju usmjerenu protiv Suda, a utemeljenu na tim dokumentima. U prosincu, vlast je donijela iskaz u trinaest tocaka, opisujuci svoju zabrinutost i primjedbe nekim elementima svog odnosa s ICTY-jem. Krajem godine, obje su strane radile na rjesavanju ovih poteskoca.ODJELJAK 5 - Diskriminacija na temelju rase, spola, vjere, hendikepiranosti, jezika ili socijalnog statusa
Ustav navodi da pojedinci imaju sva prava i slobode, bez obzira na rasu, boju koze, spol, jezik, vjeru, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, rodenje, obrazovanje, socijalni status, ili druge osobine. Usto, pripadnici svih nacionalnih skupina ili manjina imaju jednaka prava. Vecina tih prava u praksi se postuje, ali i dalje postoje ozbiljni problemi, posebice obzirom na etnicku diskriminaciju Srba i Roma.Zene
Iako je vlast prikupila ogranicenu kolicinu podataka o tom problemu, obavijesteni promatraci NVO-a izvijestili su da nasilje nad zenama, sto ukljucuje i nasilje u braku, ostaje velik i nepriznat problem. Zloupotreba alkohola i nepovoljne ekonomske prilike veterana iz vojnog sukoba navedeni su kao faktori koji pridonose tom problemu. Silovanje i silovanje u braku zabranjeni su Kaznenim zakonom; medutim, NVO-i navode da mnogo zena ne prijavljuje ni silovanje ni silovanje u braku. U jesenskom zasjedanju parlamenta, vlast je ukinula izmjene Kaznenog zakona iz 1997. godine koji su nasilje u obitelji uklonili iz kategorije zlocina za koje drzavni ovjetnik automatski pokrece kazneni postupak. Tako se slucaj nasilja u obitelji ponovo moze procesuirati, primjerice, na temelju sumnje zdrastvenih radnika ili policije, umjesto da se od zrtve trazi da podnese tuzbu. Zakoni doneseni u jesen stvorili su specificnu odredbu Kaznenog zakona u pogledu nasilja u obitelji cime se zamjenjuju neodgovarajuce postojece odredbe, te propisuje da pocinitelji nasilja u obitelji, uz kaznu, budu smjesteni pod nadzor i dobiju psihijatrijsku obradu. Izmjene Prekrsajnog zakona donesene u jesen namijenjene su zastiti zrtve produzenjem pritvora (do 30 dana) za pocinitelje nasilja u obitelji, cak i za vrijeme rjesavanja zalbe optuzenog. Postoji samo jedno skloniste za zene, u Zagrebu. Vladina Komisija za jednakost spolova u lipnju je sudjelovala u aktivnostima konferencije "Peking Plus Pet" pod pokrovitlejstvom UN-a, ali opcenito nije bila veoma ucinkovita, prema zenskim i NVO aktivistima. Ne uspjevsi prikupiti statisticke podatke, u pogledu nasilja nad zenama i njihovom diskriminacijom, Komisija se za vrijeme aktivnosti Peking Plus Pet oslanjala na podatke iz 1996. i 1997. godine. Vec malen Komisijin budzet smanjen je na 60 posto razine iz 1999, pa planirane inicijative za poticanje zaposljavanja zena nisu provedene zbog manjka sredstava. Hrvatska je tranzitna i, u manjoj mjeri, izvorna i odredisna zemlja za krijumcarenje zena u svrhu seksualne eksploatacije (vidi Odjeljke 6.c. i 6.f.). Spolno uznemirivanje povreda je dijela Kaznenog zakona koji se odnosi na zloupotrebu polozaja, ali nije izricito navedeno u Zakonu o radu. NVO-i su izvijestili da zene u praksi cesto ne traze zakonsku zastitu zbog straha od gubitka radnog mjesta. Zakon ne diskriminira prema spolu. Medutim, zene uglavnom obavljaju slabije placene poslove. Sluzbena statistika iz prethodnih godina pokazala je da zene, iako tvore oko 50 posto radne snage, zauzimaju manji broj rukovodecih radnih mjesta, cak i u podrucjima kao sto su obrazovanje ili administracija, gdje su ocito u vecini. Vjerodostojni dokazi pokazuju da su zene pretezno zaposlene na nizim cinovnickim, radnickim i trgovackim polozajima. Zene na tim radnim mjestima cesto su medu prvima na listama za otpustanje, posebice u vrijeme restrukturiranja. NVO-i i radnicke organizacije izvijestile su o praksi da se sa zenama sklapaju kratkorocni ugovori o radu koji se mogu produziti nakon tri do sest mjeseci, sto stvara atmosferu radne nesigurnosti. Takva se praksa povremeno provodi i s muskarcima, ali se nesrazmjerno cesce provodi sa zenama kako bi ih se odvratilo od odlaska na porodiljni dopust, iako je takva praksa biljezena rjede no u prethodnoj godini. Zakon kojim se upotreba kratkorocnih ugovora o radu ogranicava na najvise tri godine donesen je 1999. godine. Iako ne postoji nijedna nacionalna organizacija namijenjena iskljucivo zastiti zenskih prava, manogo je malih nezavisnih grupa djelovalo u glavnom gradu i drugim vecim gradovima. Medu najaktivnijima bile su grupe B.a.B.e. (Budi aktivna, budi emancipirana) i Centar za zene - zrtve rata.Djeca
Vlast je predana dobrobiti djece. Obrazovanje je obavezno do osmog razreda (u prosjeku do cetrnaeste godine). Skole osiguravaju besplatne obroke za djecu, subvencionirani vrtici i jaslice postoje u vecini naselja, zdravstvena skrb za djecu je besplatna, a zakon o radu omogucuje godinu dana porodiljnog dopusta, te tri godine za majke blizanaca ili sa vise od dvoje djece. Vecina ucenika nastavlja skolovanje do 18. godine, a Romi su jedina skupina koja predstavlja zamjetan izuzetak. Romska djeca izlozena su ozbiljnoj diskriminaciji u skolama, te gotovo sva prekinu skolovanje do osmog razreda. Iako zlostavljanje djece nije uobicajeno, jedna NVO koja ima otvorene vruce telefone za zrtve spolnog zlostavljanja zabiljezila je 62 slucaja zlostavljanja djece u mjesec dana u gradu Splitu.Hendikepirane osobe
Zakon o socijalnoj skrbi i zakon o gradevinarstvu za hendikepirane osobe propisuju pristup javnim sluzbama i zgradama, medutim, pravila gradnje ne propisuju naknadno postavljanje odgovarajucih struktura, a i ne provode se uvijek. Iako se hendikepirane osobe ne susrecu s otvorenom diskriminacijom, mogucnost njihovog zaposljavanja opcenito je ogranicena. Specijalno obrazovanje takoder je ograniceno i oskudno financirano.Vjerske manjine
Religija i etnicitet u bliskoj su vezi u drustvu, a religija se povremeno koristila da bi se identificirali i izdvojili ne-Hrvati u svrhu diskriminatornih postupaka. Medutim, vecina takvih incidenata vjerojatno je bila motivirana etnicitetom, a ne vjerom ili religijskim doktrinama. Tijesno poistovjecenje religije i etniciteta povremeno je bilo uzrokom nasilja usmjerenog protiv religijskih institucija (vidi Odjeljak 2.c.), i cesto su biljezeni slucajevi vandalizma usmjerenog protiv srpskih pravoslavnih grobalja i zgrada. U sijecnju, ostecena su dva raspela na imovini lokalnog pravoslavnog svecenika u Tenji, a razbijeni su i prozori na jednoj pravoslavnoj crkvi u Borovu. U travnju, nacrtane su svastike na zidovima centra Zidovske zajednice u Zagrebu. U tim slucajevima nije doslo do uhicenja. U kolovozu, neidentificirani su pocinitelji provalili u pravoslavnu crkvu u podunavskom mjestu Branjina, i na zidovima ispisali protusrpske poruke; nije bilo uhicenja. Nije bilo daljnjeg razvoja dogadaja u slucaju napada na dom muftije Sevka Omerbasica, vode islamske zajednice u zemlji, u kolovozu 1999. godine. Nitko nije optuzen za oskvrnuce memorijalne ploce u Cakovcu, kolovoza 1999, koja oznacava mjesto na kojem se nalazila sinagoga unistena za madarske okupacije u Drugom svjetskom ratu.Nacionalne / rasne / etnicke manjine
Prema Ustavu etnicke manjine uzivaju istu zastitu kao i druge samoodredene etnicke i vjerske skupine; medutim, u praksi se nastavio obrazac otvorene diskriminacije etnickih Srba i drugih manjina u cijelom nizu podrucja, ukljucujuci pravosude, zaposljavanje, stanovanje i slobodu kretanja. Obrazac neprestanog i ponekad nasilnog uznemirivanja i zastrasivanja etnickih Srba u ratom pogodenim podrucjima i dalje je bio ozbiljan problem. Pocetkom godine, visi sluzbenici vlasti naglasavali su svoju predanost nediskriminatornom postupku prema manjinama; medutim, u nekim slucajevima, celnici vlasti nisu osudili veoma razglasene incidente diskriminacije i uznemirivanja etnickih Srba. U svibnju, vlast je donijela paket zakona o manjinskim pravima, ukljucujuci i ustavni zakon, koji je postojecoj listi od sedam manjina priznatih Ustavom dodao jos devet, ukljucujuci Muslimane, Albance i Slovence. Neki promatraci, ukljucujuci i celnike etnickih Srba, kritizirali su ocitu zurbu i tajnovitost pri donosenju ustavnog zakona. Sluzbenici vlasti najavili su da ce daljnji amandmani o manjinama i lokalnoj samoupravi biti pridodani tom ustavnom zakonu; medutim, amandmani nisu doneseni do kraja godine. Jos dva zakona donesena u svibnju zajamcila su jednakost manjinskim jezicima i odredila manjinska obrazovna prava. Unatoc tome, etnicke manjine, posebice Srbi i Romi, nerazmjerno su nastavili trpjeti diskriminaciju. Lideri etnickih Srba izvijestili su o poboljsanoj komunikaciji sa sluzbenicima vlasti, za razliku od cesto napetih odnosa pod prijasnjom vlascu. Zbila su se dva etnicki motivirana ubojstva, simptomaticna za etnicke napetosti u cijeloj zemlji, a posebice u podrucjima pogodena ratom. U ozujku, na jadranskom otoku Viru, tridesetosmogodisnjeg etnickog Srbina koji se tjedan dana ranije vratio u Hrvatsku nakon sto je osam godina proveo kao izbjeglica u SRJ, nasmrt su pretukla tri etnicka Hrvata, izvikujuci protusrpske parole. Pocinitelji su ubrzo uhiceni, a medunarodni su promatraci djelovanje policije procijenili zadovoljavajucim. Medutim, vlast je priopcenje kojim se taj incident osuduje izdala tek nakon nekoliko dana. Na sudenju u listopadu, dvojica su osumnjicenih osudeni za ubojstvo (kaznjeni na 10, odnosno 9 godina zatvora), a treci je osloboden. Istog tjedna, u zapadnoslavonskom gradu Slatini, sedamdesettrogodisnju je etnicku Srpkinju jedan etnicki Hrvat nasmrt izbo nakon svade o pitanjima povezanim s ratom. Pocinitelj je ubrzo uhicen, osuden za tesko ubojstvo, i kaznjen sa devet godina zatvora. Zastrasivanje i nasilje usmjereno protiv Srba u ratom pogodenim podrucjima nastavilo se kroz citavu godinu. U svibnju je oko 50 etnickih Hrvata prekinulo ceremoniju u Veljunu na kojoj su uglavnom etnicki Srbi slavili uspomenu na zrtve jednog fasistickog masakra iz Drugog svjetskog rata; jedna se zena pomokrila na spomenik, a srpski lider dr. Milorad Pupovac odveden je s tog podrucja zbog vlastite sigurnosti. Dva tjedna kasnije, petero je etnickih Hrvata nocu uslo u to podrucje i ostetilo spomenik; kasnije su svi uhiceni, ali u kolovozu su optuzbe odbacene zbog manjka dokaza. U lipnju, u obliznjem je Slunju grupa etnickih Hrvata otkrila spomenik jednom zloglasnom fasistickom pukovniku iz Drugog svjetskog rata. Predsjednik Mesic i premijer Racan osudili su te incidente. Tokom ljeta, na vise su se mjesta (Karlovac, Sisak i Erdut) pojavili protusrpski plakati s fotografijama i imenima lokalnih etnickih Srba, optuzujuci ih za ratne zlocine. Policija je istrazila te incidente i identificirala osumnjicene, ali tuzitelji nisu podigli optuznice, a policija nije u svim slucajevima izvrsila uhicenja. Cini se da su upravo incidenti s plakatima bili namijenjeni zastrasivanju srpskih izbjeglica-povratnika. Najesen su se u podunavskoj regiji pojavile "potjernice" (slicne protusrpskim plakatima koji su se pojavili tokom ljeta) koje su etnicke Srbe optuzivale za ratne zlocine. Neke su se od tih "potjernica" pojavile na internetu, a ostale su izvjesene na javnim mjestima i dostavljene u domove etnickih Srba u tom podrucju. Te su "potjernice" kako odrazavale, tako i pojacale etnicke napetosti u regiji. Nijedan visi sluzbenik vlasti nije ih osudio. U listopadu, 15 je etnickih Srba (baranjska grupa) uhiceno u Osjeku zbog slucajeva ratnih zlocina pocinjenih 1991. godine, za koje se opcenito smatra da su utemeljeni na slabim dokazima (vidi Odjeljke 1.a. i 1.d.). To je uzrokovalo spekulacije prema kojima je osjecki tuzitelj podizuci optuznice reagirao na "potjernice". Takoder u listopadu, sucu Marku Rogulji, etnickom Srbinu pri vukovarskom sudu, prijetila je rulja lokalnih Hrvata (u kojoj se nalazio i zupan Petar Cobankovic) netom nakon sto je donio odluku o iseljenju jednog hrvatskog policijskog zapovjednika koji je zauzeo kucu koja pripada jednom etnickom Srbinu. Iseljenje nije provedeno, a slucaj je kasnije predan drugom sucu. Nijedan javni sluzbenik, bilo na lokalnoj bilo na nacionalnoj razini, nije javno dao bilo kakvu izjavu o incidentu, niti na bilo koji drugi nacin osudio uznemirivanje jednog suca (vidi Odjeljak 1.c.). Unistavanje imovine i drugi oblici uznemirivanja cesto su bili uzrokovani sporovima posjednika domova jednog etniciteta i vlasnika-povratnika drugog etniciteta. Broj etnickih incidenata prijavljenih policiji u podunavskoj regiji pao je na manje od polovice broja iz 1999. godine. Ovakav je razvoj dogadaja vjerojatno posljedica vise faktora: stvarnog smanjenja broja etnickih incidenata, propusta nekih policijskih sluzbenika da etnicke incidente redovito zabiljeze kao takve, kao i nevoljkosti etnickih Srba da prijave uznemirivanje zbog dojma da su takvi incidenti postali uobicajeni. Verbalno i pravno uznemirivanje, nasilna iseljenja, te napadi zbivali su se neprestano (vidi Odjeljak 2.d.). Broj incidenata u podunavskom gradu Vukovaru i u obliznjem mjestu Tenji ostao je posebno visok. Trajan je problem i dostupnost oruzja preostalog iz rata, ukljucujuci vatreno oruzje i eksploziv, koje je tokom godine cesto upotrebljavano u slucajevima uznemirivanja. Etnicki motivirani incidenti razlicite zestine dogadali su se tempom od vise od 50 mjesecno. U otprilike dvije trecine takvih slucajeva, zrtva je bila etnicki Srbin. Uz dva ubojstva, ozbiljni su incidenti ukljucivali i vise napada i bacanja rucnih granata na privatno vlasnistvo. U ozujku je grupa etnickih Hrvata u podunavskom mjestu Erdutu isla od kuce do kuce terorizirajuci etnicke Srbe, ukljucujuci lokalnog pravoslavnog svecenika i lokalnog gradonacelnika. Policija u podunavskoj regiji sastojala se od 1270 pripadnika, 42 posto etnickih Srba i 53 posto etnickih Hrvata. Povremeno su biljezene napetosti i incidenti izmedu etnicki srpskih i etnicki hrvatskih policajaca. Situacija je bila slicna u drugim podrucjima pogodenim ratom, uz visoku razinu etnickih napetosti, posebice u podrucjima u kojima su se etnicki srpske izbjeglice u vecem broju vracale svojim predratnim domovima. Promatraci su izrazili ozbiljnu zabrinutost u pogledu grada Benkovca u dalmatinskoj regiji, gdje su lokalni Srbi iskazali manjak povjerenja u djelovanje i nepristranost lokalne policije. Pomocnik ministra unutarnjih poslova stoga je tokom ljeta proveo istragu nad benkovackom situacijom i smijenio dva visa lokalna policijska sluzbenika. U travnju, rucna je granata eksplodirala u vrtu jednog etnickog Srbina u dalmatinskom gradu Imotskom, prouzrocivsi manju stetu, ali bez zrtava; nije bilo uhicenja. U svibnju, u Cistoj Maloj u dalmatinskoj regiji, jednog su sezdesetosmogodisnjeg etnickog Srbina pretukla cetiri etnicka Hrvata, od kojih ga je jedan zarezao nozem i po njemu se pomokrio. Lokalna je policija ubrzo uhvatila pocinitelje. Glavni je pocinitelj osuden za napad i krajem se godine nalazio na odsluzenju jednogodisnje kazne zatvora. Etnicki hrvatski gradonacelnik susjednog grada Cista Velika izrazio je zaljenje zbog tog incidenta. Ustav i paket manjinskih zakona, donesen u svibnju, predstavljaju legalni temelj i pravo na obrazovanje na jezicima priznatih manjina. Medutim, neki problemi ostali su nerijeseni. Na primjer, u udzbenicima je povijest bivse Jugoslavije izostavljena u korist vise nacionalisticke hrvatske interpretacije, a novi udzbenici koriste pogrdne epitete pri spominjanju manjina. Obecanja vlasti da ce se pribaviti uravnotezeniji udzbenici nisu ispunjena. U srpnju je ministar prosvjete petorici zupana izvan podunavske regije nalozio da provedu anketu medu ucenicima kako bi se ustanovilo koliko bi ih bilo zainteresirano za nastavu na srpskom. Takva se nastava vec odvija u podunavskoj regiji. Zakon o drzavljanstvu razlikuje one koji polazu pravo na hrvatski etnicitet i one koji to ne cine. Etnicki Hrvati podobni su postati drzavljanima, cak i ako nisu bili drzavljani bivse Socijalisticke Republike Hrvatske, ako podnesu pisanu izjavu da se smatraju hrvatskim drzavljanima. Osobe koje nisu etnicki Hrvati moraju zadovoljiti stroze naturalizacijske uvjete kako bi dobili drzavljanstvo. Cak i oni koji su imali pravovaljano prebivaliste u Hrvatskoj u bivsoj Jugoslaviji (vidi Odjeljak 1.d.) morali su podnijeti dokaze o ranijem prebivalistu i drzaljanstvu kakvi se nisu trazili od etnickih Hrvata. NVO-i koji etnickim Srbima pomazu rijesiti probleme s dokumentima nastavili su izvjestavati o lokalnim sluzbenicima koji primjenjuju taj dvojaki pravni standard. Te su prepreke mogucnostima etnickih Srba da dokumentiraju svoje drzavljanstvo dovele do diskriminacije u drugim podrucjima, ukljucujuci biracko pravo (vidi Odjeljak 3). Dok se zahtjev za drzavljanstvom ne rijesi, podnositelju zahtjeva uskracene su socijalne povlastice, sto ukljucuje zdravstvenu zastitu, mirovinu, besplatno obrazovanje, kao i zaposljavanje u javnim sluzbama. Odbijanje zahtjeva cesto je obrazlagano Clankom 26 Zakona o drzavljanstvu (koji kaze da se zbog razloga nacionalne sigurnosti drzavljanstvo moze uskratiti osobama koje zadovoljavaju druge uvjete) i Clanka 8 (koji propisuje da postupci doticne osobe moraju pokazati da je osoba "privrzena pravnom sistemu i obicajima Hrvatske", te da su imali stalno prebivaliste na podrucju Hrvatske tokom 5 godina prije podnosenja zahtjeva za drzavljanstvo). Medutim, Ministarstvo unutarnjih poslova pocelo je razdoblje koje su (vecinom etnicki Srbi) proveli izvan zemlje kao izbjeglice pocelo tretirati primjenjivim na zahtjev za petogodisnjim prebivalistem. U ozujku je vlast osnovala komisiju pod vodstvom Gorana Granica, zamjenika premijera, koja bi se bavila rjesavanjem problema u ratom pogodenim podrucjima. Komisija se nekoliko puta sastala u razlicitom sastavu, spajajuci Vladina ministarstva, medunarodnu zajednicu, NVO-e, te predstavnike etnickih zajednica. Medutim, do kraja godine komisija je postala neaktivna. Ozbiljna i stalna prepreka povratku i reintegraciji etnicki srpskih izbjeglica jest ta sto vlast nije priznala, odnosno, "konvalidirala" njihove pravne i administrativne dokumente iz razdoblja sukoba 1991-1995. Unatoc prihvacanju Zakona o konvalidaciji 1997. godine kojim se priznaju dokumenti koje je izdala pobunjenicka srpska paradrzava, ta legislativa nije u potpunosti primijenjena u praksi zbog toga sto nekoliko ministarstava nije donijelo provedbene naputke. Iako sam zakon nije naveo rok za podnosenje zahtjeva, odlukom prethodnog rezima travanj 1999. odreden je kao krajnji rok (koji mnogi etnicki Srbi, jos uvijek izbjeglice izvan zemlje, nisu mogli postovati). Cak su i osobe koje su podnijele zahtjeve prije tog roka dozivjele proizvoljna otezanja i opstrukcije. Bez zakonski dodijeljenog priznanja, gradani (gotovo iskljucivo etnicki Srbi) i dalje nisu mogli rijesiti citav niz problema, ukljucujuci mirovine, invalidsko osiguranje, naknade za nezaposlene, registraciju rodenja, smrti i vjencanja, te cak i potvrde za vrijeme provedeno u zatvoru. Vecina zahtjeva potjece od starijih osoba i povezana je s mirovinskim i zaposlenickim stazem s podrucja okupiranih za vrijeme sukoba. Za ovu je grupu to gotovo onemogucilo nastavak normalnog zivota. Takoder, protivno zakonu, drzavni je mirovinski fond jednostrano i nepropisno odbio neke zahtjeve za mirovinu koje su podnijeli etnicki Srbi. Jedna NVO koja pruza pravnu pomoc 1999. je godine imala podatak o 9000 nerijesenih slucajeva konvalidacije samo u Osijeku. Srpski vlasnici imovine cije su domove zauzele etnicki hrvatske izbjeglice iz drugih krajeva u bivsoj Jugoslaviji, vecinom iz Bosne i s Kosova, i dalje nisu mogli pristupiti svom vlasnistvu, unatoc programu povratka iz 1998. godine koji je propisao multietnicke "stambene komisije" koje bi provele povrat vlasnistva. Nedostatak alternativnog stambenog prostora u mnogim podrucjima i manjak politicke volje da se isele etnicki hrvatski posjednici bez alternativnog smjestaja, a u korist srpskih vlasnika domova, izvan je podunavske regije rezultirao povratom vlasnistva u vrlo malom broju slucajeva (vidi Odjeljak 1.f.). Nastavljena je diskriminacija i nasilje usmjereno protiv Roma. Jugoslavenskim popisom stanovnistva 1991. godine u Hrvatskoj je izbrojeno tek 6700 Roma, ali sluzbenici vlasti i NVO-i slazu se da je taj broj daleko premalen, te da stvaran broj hrvatskih Roma moze iznositi 30000-40000. Stiteci svoju kulturu i neskloni asimilaciji, Romi su se suocili s mnostvom prepreka, ukljucujuci jezik (mnogi, posebice zene, slabo govore hrvatski), manjak obrazovanja, neposjedovanje drzavljanstva i osobnih dokumenata, visoku nezaposlenost, i drustvenu diskriminaciju, kao i s nedostatkom volje vlasti da se suoci s tim problemima. Tokom godine nije bilo izvjestaja o premlacivanju Roma od strane policije. Europski centar za prava Roma (ERRC) izvijestio je da je 23. travnja grupa od 15 etnickih Hrvata pretukla jednog dvadesettrogodisnjeg Roma u Luki, sjeverozapadno od Zagreba. Human Rights Watch izvijestio je da su u svibnju lokalne vlasti u varazdinskom okrugu naredile da 420 Roma iseli iz svog naselja u selu Strmec Podravski nakon sto im je zabranila izgradnju trajnijih domova i uvodenje struje i vode. ERRC je takoder izvijestio da je u Zagrebu 1. lipnja grupa mladica navodno pretukla devetogodisnju romsku djevojcicu i prijetila joj silovanjem. Nakon sto se njena obitelj suprotstavila napadacima, navodno je veca grupa mladica otisla do kuce te romske obitelji, bacila ciglu u prozor, ostetila njihov automobil, i obitelji izvikivala uvrede. Policija je tada intervenirala i privela tri napadaca i cetiri Roma. Procjenjuje se da 10 posto djece hrvatskih Roma zapocne osnovnu skolu, a samo 10 posto njih nastavlja skolovanje u srednjoj. Tokom godine, u srednjim je skolama u cijeloj zemlji, prema procjeni, bilo samo 50 romskih ucenika. Pojedinci koji se nastavljaju skolovati nakon srednje skole obicno napustaju svoja naselja i asimiliraju se u drustvo, uskracujuci vrijedna znanja romskim zajednicama. U nekoliko slucajeva, u Varazdinu i Zagrebu, lokalni su sluzbenici izdvojili romske ucenike u zasebne razrede, bez iste razine pribora ili nastavnika kakvi su na raspolaganju ostalim ucenicima. Stanje ostalih manjinskih grupa - poput Slovaka, Ceha, Talijana i Madara - nije odrazavalo diskriminaciju u istoj mjeri u kojoj je to bio slucaj sa srpskom i romskom zajednicom.ODJELJAK 6 - Prava radnika
A. Pravo na udruzivanje
Radnici imaju pravo osnivati ili se uclanjivati u sindikate prema vlastitom izboru bez prethodnog odobrenja. Postoji aktivan sindikalni pokret koji se sastoji od jedne vece i cetiri manje nacionalne sindikalne federacije i nezavisnih udruzenja radnika i sluzbenika. Priblizno je 64 posto radnika uclanjeno u sindikate. Opcenito, sindikati su neovisni o vlasti i politickim strankama. Zakon zabranjuje odmazdu protiv strajkaca koji sudjeluju u zakonitim strajkovima. Radnici mogu strajkati samo po isteku ugovora ili u posebnim okolnostima koje se navode u ugovoru. Vrhovni je sud u proslosti odlucio da radnici ne mogu strajkati zbog neisplate placa. U prosincu, suocena sa smanjenjem budzeta, Vlada je jednostrano opozvala pregovore o kolektivnim ugovorima s pet sindikata javnog sektora. Iako je takav postupak legalan prema odredbama ugovora, uzrokovao je prosvjede i stvorio zabrinutost u pogledu Vladinog postovanja prava zaposlenika. Kada pregovaraju o novom ugovoru, radnici moraju proci kroz postupak posredovanja prije no sto mogu poceti strajkati. Posrednika biraju zajedno sindikati i uprava. Ako se ne mogu dogovoriti o posredniku, zakon o radu odreduje sazivanje tripartitnog povjerenstva, sastavljenog od predstavnika radnika, poslodavca i Vlade kako bi se odlucilo o posredniku. Tripartitna se komisija pocela redovito sastajati tokom godine i pripremila je prvi popis posrednika. Arbitraza nije obavezna, ali moze se primijeniti ako se obje strane sloze. Strajk postaje legalan tek nakon pokusaja dogovora preko posrednika i davanja sluzbene izjave da je u pregovorima doslo do zastoja. Ukoliko se utvrdi da je strajk nezakonit, svaki sudionik moze biti otpusten, a sindikat se moze smatrati odgovornim za nastalu stetu. Tokom godine, nijedan strajk nije proglasen nezakonitim. Pravo na strajk jamci se Ustavom uz navedena ogranicenja i uz dodatna ogranicenja za pripadnike oruzanih snaga, policije, drzavne administracije i javnih sluzbi. Tokom godine, vlast je dozvoljavala ceste radnicke demonstracije na glavnom zagrebackom trgu i pred zgradom parlamenta. Gotovo su svi strajkovi organizirani zbog neisplate placa. Radnici lanca robnih kuca NAMA, zbog tog su problema tokom godine organizirali niz prosvjeda. Usto, seljaci u istocnoj Slavoniji organizirali su nekoliko demonstracija zbog neplacanja njihovih proizvoda. Osmog prosinca, sindikati javnih sluzbenika u cijeloj zemlji odrzali su nenasilan strajk trazeci vise place. Zakoni koji ogranicavaju pravo na okupljanje tokom godine nisu koristeni protiv radnickih demonstracija. Strucna komisija Medunarodne organizacije rada (ILO) 1999. je godine u dogovoru sa sindikatima od Vlade zatrazila da odredi kriterije i vremenski rok za podjelu raspodjelu poslovnog prostora i imovine koju su sindikati posjedovali u doba komunizma. Iako je pet sindikalnih konfederacija potpisalo preliminarni dogovor, do kraja 2000. godine u tom pogledu nije zabiljezen nikakav napredak. U travnju je Ministarstvo obrane konfederaciji SSSH vratilo objekte koje je od 1990. godine koristilo kao vojni poligon za obuku. Sindikati se mogu slobodno udruzivati u medunarodne organizacije.B. Pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje
Kolektivno pregovaranje zakonski je zasticeno i slobodno se provodi. U Zakonu o radu nalaze se odredbe o kolektivnim ugovorima, zastiti strajkasa, te pravnim ogranicenjima prava poslodavaca da radnicima zabrane dolazak na posao za vrijeme sporova. Tranzicija prema privatnom poduzetnistvu i slobodnoj trzisnoj ekonomiji nepovoljno je djelovala na sindikate u vrijeme kad su se ustrojavali kao pravi sindikati, predstavnici svojih clanova, a ne predstavnici vlasti. Nezaposlenost je ostala visoka, krajem godine oko 22,4 posto na nacionalnoj razini, i mnogo visa u nekim ratom pogodenim podrucjima. Neisplacivanje placa i dalje je ozbiljan problem; vise od 100000 radnika (deset posto radne snage) place nije primalo na vrijeme. Vlada je sa sindikatima u ljeto potpisala ugovor prema kojem bi sve tvrtke u drzavnom vlasnistvu (cijom imovinom upravlja Hrvatski fond za privatizaciju) place morale isplacivati na vrijeme; medutim, neki su se sindikati zalili da se Vlada ne pridrzava tog dogovora. Daljnji je problem to sto neisplacivanjem placa kasne i uplate u sustav zdravstvene skrbi, tako da je neplacenim radnicima uskracena i zdravstvena zastita. Zakon o radu izravno govori o pitanjima diskriminacije sindikata, izricito dopustajuci sindikatima pokretanje sudskog postupka u slucaju otkaza. Tokom godine nije zabiljezeno sustavno otpustanje na temelju etniciteta. Medutim, u eksponiranom slucaju "Magme" navodno su se zbile povrede radnickih prava. Ministar ekonomije, Goranko Fizulic, njegova supruga, i jedna investicijska tvrtka sa sjedistem u Velikoj Britaniji, bili su suvlasnici zagrebacke tvrtke "Magma". Kada su se njeni radnici pocetkom godine sindikalno organizirali, Fizulic ih je uvjeravao da ce postovati njihove zelje. Uskoro nakon toga, otpusteni su predsjednik sindikata, svih osam clanova izvrsnog odbora i tri sindikalna organizatora. Krajem godine, radnici su jos uvijek vodili parnice protiv otkaza. Opcenito, pokusaji gradana da zadovoljstinu zatraze putem pravnog sustava bili su ozbiljno ograniceni zbog neefikasnosti sudova, u kojima se slucajevi cesto ne rjesavaju mjesecima ili godinama (vidi Odjeljak 1.e.). Nije bilo izvjestaja o tome da bi vlast upotrijebila prinudu ili druge nelegalne metode kako bi srajkase navela da se vrate na posao. Nije bilo novih zbivanja u istrazi o premlacivanju potpredsjednika sindikata strojovoda, kojeg su pretukli nepoznati napadaci za vrijeme napetih pregovora o ugovorima 1999. godine. Ne postoje zone za obradu robe namijenjene izvozu.C. Zabrana prisilnog rada
Prisilan ili obavezan rad Ustavom je zabranjen, i nije zabiljezen nijedan slucaj krsenja te zabrane. Medutim, zabiljezeni su povremeni slucajevi krijumcarenja zena kroz Hrvatsku, s ciljem prisilnog prostituiranja (vidi Odjeljak 6.f.). Iako zakoni izricito ne spominju djecu, ustavna zabrana obuhvaca to podrucje, a vlast tu zabranu djelotvorno provodi. Ministarstvo rada i socijalne skrbi odgovorno je za provedbu zabrane prisilnog rada.D. Djecji rad i minimalna dob za zaposljavanje
Minimalna dob za zaposljavanje je petnaest godina (jednako standardu konvencije ILO-a), a o provedbi te odluke brine Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Djeca se ne smiju zaposljavati prije zakonom utvrdene dobi, i nije im dozvoljeno obavljati poslove koji stete njihovom zdravlju ili moralu. Nema zabiljezenih slucajeva iskoristavanja djecjeg rada. Radnici mladi od 18 godina imaju pravo na posebnu zastitu na radnom mjestu, i ne smiju obavljati teske fizicke poslove, kao ni raditi nocu. Obrazovanje je besplatno, opce, i obavezno do dobi od cetrnaest godina. Djeca obicno zavrse i srednju skolu, a visok ih se postotak upisuje na sveuciliste. Siroka ustavna zabrana prisilnog rada obuhvaca djecu, i nije bilo zabiljezenih slucajeva prisilnog rada.E. Prihvatljivi radni uvjeti
Vlada je 1999. godine potpisala kolektivni ugovor kojim se odreduje minimalna mjesecna placa od oko 210 americkih dolara (1700 kuna) mjesecno. U srpnju 2000. Vladin je Ured za statistiku procijenio da je prosjecna mjesecna netto placa iznosila oko 400 dolara (3275 kuna), sto nije dovoljno za pristojan zivotni standard jednog radnika i njegove obitelji. Drzava propisuje 42-satni radni tjedan, sto ukljucuje dnevnu stanku od 30 minuta, jedan tjedni odmor od 24 sata, i najmanje 18 dana placenog godisnjeg odmora. Radnici dobivaju pedeset posto vecu placu za prekovremeni rad. Medutim, vecina je sindikata dogovorila radni tjedan od 40 sati. Zdravstvene i sigurnosne standarde odreduje Vlada, a provodi ih Ministarstvo zdravstva. Zakon o zdravlju i sigurnosti iz 1997. godine sindikatima dozvoljava da u tvrtkama odrede nadzornike zadravstvenih i sigurnosnih uvjeta, ali njihova se djelatnost utvrduje kolektivnim ugovorom. U praksi, tvrtke nisu isuvise revne u postovanju standarda zastite radnika. Na gradilistima, na primjer, nije neobicno vidjeti radnike bez zastinih kaciga, kao i opremu s koje su uklonjeni zastitni dijelovi. Radnici teoretski mogu odbiti raditi u opasnim uvjetima, te zatraziti sudsku zastitu ako smatraju da su zbog toga nezakonito otpusteni; tokom godine nije zabiljezen nijedan slucaj zalbe zbog nepropisnog otpustanja uzrokovanog prituzbom na sigurnost na radnom mjestu.F. Krijumcarenje ljudi
Nema zakona koji izricito zabranjuju krijumcarenje ljudi. Medutim, postoje zakoni koji zabranjuju ilegalno prelazenje granice, kao i zakoni koji zabranjuju prostituciju, svodnistvo, krijumcarenje stranaca, te otmicu, koji se svi mogu upotrijebiti za progon krijumcarenja ljudi. Nema statistickih podataka o krijumcarenju ljudi, iako sluzbenici UN-a koji se bave tim problemom, kao i lokalni NVO-i, ukazuju na to da je Hrvatska u prvom redu tranzitna, te u manjoj mjeri izvorna i odredisna zemlja za zene koje se krijumcare u druge evropske zemlje u svrhu prisilnog prostituiranja (vidi Odjeljke 5 i 6.c.). Zene se navodno kroz Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju krijumcare u Hrvatsku, gdje neke ostaju raditi kao prositutke, ili se krijumcare na druga odredista. Javnost je slabo upoznata s problemom krijumcarenja ljudi. Tokom godine, nije bilo ni Vladinih ni nevladinih programa za sprecavanje krijumcarenja ljudi; medutim, sluzbenici vlasti i NVO-a rade na razvijanju strategije usmjerene protiv krijumcarenja ljudi. Postoji nekoliko sluzbi za podrsku zrtvi krijumcarenja. Jedno zensko skloniste povremeno pomaze krijumcarenim zenama.
