Republika Hrvatska ustavna je parlamentarna demokracija s nezavisnim predsjednikom. Predsjednik Stjepan Mesić (ranije u Hrvatskoj narodnoj stranci, sada nezavisan) izabran je u veljači 2000. na petogodišnji mandat. Međunarodni promatrači izbore su okarakterizirali kao “mirne i uredne”, primijetivši da su birači općenito “mogli slobodno izraziti svoju političku volju”, iako je bilo nekih problema. Predsjednik je državni poglavar i zapovjednik oružanih snaga, te imenuje premijera koji se nalazi na čelu Vlade. Premijer je Ivica Račan iz Socijalno-demokratske partije (SDP). Na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. godine demokratska koalicija porazila je tada vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Promatrači Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) ustvrdili su da ti parlamentarni izbori predstavljaju “znatan napredak” prema zadovoljavanju standarda OESS-a. Kombinacija novog Predsjednika, demokratske koalicije u parlamentu, te ustavnih reformi u 2000. pridonijela je povećanju transparentnosti uloge Predsjednika i Vlade. Ustav jamči nezavisnost pravosuđa; međutim, ono i dalje trpi uslijed neučinkovitosti i problema s financiranjem, kao i zbog političkog utjecanja na lokalnoj razini.
Ministarstvo unutarnjih poslova nadzire nacionalnu civilnu policiju, a Ministarstvo obrane nadzire oružane snage i vojnu policiju. Nacionalna policija ima primarnu odgovornost za nacionalnu sigurnost, ali u slučaju nereda Vlada i Predsjednik mogu pozvati vojsku da uspostavi sigurnost. Civilne vlasti uglavnom su održavale djelotvornu kontrolu snaga sigurnosti. Snage sigurnosti učinile su nekoliko nepravilnosti.
Vlada je radila na ekonomskim reformama, uključujući privatizaciju, smanjenje potrošnje u javnom sektoru, mirovinsku reformu, protukorupcijsko zakonodavstvo, te reforme u bankarskom i tržišnom zakonodavstvu. U lipnju 2001. Vlada je prihvatila razvojnu strategiju transformiranja struktura iz doba socijalizma u djelotvornu tržišnu ekonomiju. Broj je stanovnika zemlje 4,437,000, a BNP per capita približno je iznosio 4994 USD, što predstavlja povećanje od 8 posto u odnosu na 2001. Međunarodna organizacija rada (ILO) procijenila je da stopa nezaposlenosti iznosi približno 15 posto.
Vlasti su općenito poštovale ljudska prava svojih građana; međutim, iako je došlo do nekih poboljšanja; ostali su ozbiljni problemi. Bilo je slučajeva proizvoljnog uhićivanja i dugotrajnog pritvora prije suđenja. Vlasti su nastavile uhićivati i podizati optužnice za ratne zločine počinjene za sukoba u Bosni i Hrvatskoj od 1991-95. Domaći sudovi nastavili su donositi presude u slučajevima ratnih zločina, poduzimajući mjere u svrhu depolitiziranja postupaka protiv etničkih Srba, te pokretanja ili ponovnog pokretanja istraga protiv pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Međutim, etnički Srbi ostali su u zatvoru nakon što su prethodnih godina osuđeni u netransparentnim politiziranim suđenjima. Reforme u sudstvu i tužiteljstvu rezultirale su nekim poboljšanjima u sudstvu; međutim, sudovi su donosili presude osobama u grupnim suđenjima i u odsutnosti, posebice u istočnoj Slavoniji. Sudovi su i dalje ostali podložni političkim utjecajima i trpjeli su od neučinkovitosti birokracije, nedovoljnog financiranja i velikog broja neriješenih slučajeva. Vlasti su povremeno kršile pravo na privatnost; povrat zauzetog vlasništva izbjeglicama (uglavnom etnički Srbi) koje se vraćaju u zemlju ostao je spor i problematičan.
Vlasti su općenito poštovale slobodu govora i tiska; međutim, neki su problemi preostali. Za razliku od prethodnog režima, vlasti se nisu politički miješale u uredničke odluke u medijima; međutim, na lokalnoj je razini nastavljen politički pritisak na medije, a procijenjenih 1200 tužbi za klevetu podignutih protiv novinara ostalo je neriješeno zbog zaostataka u pravosudnom sistemu. Novi Zakon o udrugama smanjio je uplitanje vlasti u osnivanje i rad udruga i nevladinih organizacija (NVO) i omogućio porezne stimulacije za donatore koji im pomažu. Vlasti su općenito poštovale slobodu vjeroispovijesti; međutim, povrat nacionalizirane imovine za vjerske je zajednice ostao neriješen problem. Nedostatak napretka u restituciji privatnog vlasništva i u rješavanju pitanja bivšeg društvenog vlasništva, zajedno s ozbiljnim ekonomskim teškoćama u ratom pogođenim područjima, i dalje je predstavljao prepreku povratku izbjeglica. Suradnja vlasti s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) uredno se odvijala do rujna, kada je Vlada odbila ispuniti svoje obaveze kao agent ICTY-a u slučaju optuženog bivšeg generala Bobetka; do kraja godine, Vlada je poduzela mjere kako bi formalno udovoljila procedurama ICTY-a, iako tek predstoji konačno rješenje tog slučaja.
I dalje postoji nasilje nad ženama i njiohova diskriminacija. Zbilo se nekoliko incidenata nasilja nad vjerskim manjinama i njihovog uznemirivanja. Etničke manjine, posebice Srbi i Romi, bile su suočene s ozbiljnom diskriminacijom, povremeno uključujući nasilje. Iako je postignut izvjestan napredak, etničke napetosti ostale su velike u ratom pogođenim područjima, a i dalje je dolazilo do incidenata, uključujući etnički motivirane napade i uznemirivanja. Trgovina ženama predstavljala je problem. Hrvatska je pozvana da u studenom sudjeluje na drugom Ministarskom sastanku zajednice demokracija u Seoulu, Južna Koreja.
POŠTOVANJE LJUDSKIH PRAVA
Odjeljak 1 Poštovanje integriteta osobe, uključujući i slobodu od: a. proizvoljnog ili nezakonitog vansudbenog ubojstva Nije bilo izvještaja o proizvoljnim ili nezakonitim vansudbenim ubojstvima koje bi počinile vlasti ili njihove agencije. Nije bilo uhićenja zbog ubojstva Milana Levara počinjenog 2000. Godine, bivšeg policijskog službenika koji je ICTY-u pružio informacije o masakru nad civilima u gradu Gospiću 1991. U cijeloj zemlji, iz masovnih i pojedinačnih grobova ekshumirana su tijela 3356 žrtava nestalih u ratu 1991-95 (vidi Odjeljak 1.b). Domaći su sudovi nastavili izricati presude u suđenjima za ratne zločine izvršene u sukobima u Hrvatskoj i Bosni 1991-95. Sudovi su pokrenuli ili ponovo pokrenuli nekoliko postupaka protiv ratnih zločina u koje su bile upletene hrvatske snage, ali unatoč njihovom većem broju, i dalje je upitna sposobnost sudstva da vodi pravedne i transparentne postupke u tim složenim i emocionalno opterećenim slučajevima. Promatrači za opstruiranje postupaka u slučajevima ratnih zločina okrivljuju neodgovarajuću izobrazbu, manjkavo zakonodavstvo, stalno zastrašivanje svjedoka, kao i često neprijateljsku lokalnu javnost. U prosincu 2001, četiri su hrvatska policijska službenika oslobođena optužbi za ratni zločin ubojstva šest ratnih zarobljenika u Bjelovaru 1991. Ključni svjedok optužbe na sudu je promijenio svoj iskaz, a predsjedavajući sudac bez pitanja je prihvatio izmijenjen iskaz. Naširoko se nagađalo da je na svjedoka izvršen pritisak kako bi izmijenio svoj iskaz. U siječnju je tužitelj bjelovarskog okruga uložio žalbu koja do kraja godine nije riješena. U blisko povezanom postupku na istom sudu, u siječnju su tri od navedena četiri policijska službenika proglašena krivima za mučenje zatvorenih srpskih civila u Virovitici 1991; četvrti je optuženi oslobođen. Svi su osuđeni na po jednu godinu zatvora. U veljači, odvjetnik optuženih uložio je žalbu na Vrhovnom sudu, koja do kraja godine nije riješena. U rujnu je na karlovačkom Okružnom sudu oslobađajućom presudom završeno suđenje Mihajlu Hrastovu, bivšem pripadniku specijalnih snaga karlovačke policije, za ubojstvo 13 ratnih zarobljenika, pripadnika Jugoslavenske narodne armije. Sud je prihvatio tvrdnju optuženog da je djelovao u samoobrani. Isti je sud Hrastova oslobodio iste optužbe na politiziranom suđenju 1992. Iako je ponovno suđenje počelo 2000, dva je puta ponovno pokrenuto, prvi put 2001. i ponovo 2002. Godine, zbog pretjeranog otezanja između rasprava. Usto, ponovno suđenje nije počelo više od tri godine nakon odluke Vrhovnog suda kojom se naređuje novi postupak. Optužba do kraja godine nije donijela odluku hoće li se žaliti na oslobađajuću presudu. Suđenje četvorici umirovljenih vojnika, optuženih za ubojstvo dva starija srpska civila u blizini Šibenika 1995, završilo je u rujnu njihovim oslobađanjem. Svoju je odluku sud utemeljio na nedostatku materijalnih dokaza i očevidaca. Optužba je najavila svoju namjeru da na presudu uloži žalbu i zatraži ponovno suđenje. Suđenje je privuklo pažnju javnosti kada je jedan sudac porotnik dao ostavku pod sumnjivim okolnostima upravo kad je trebala biti izrečena presuda. Suđenje su pratila nagađanja o zastrašivanju međunarodnih i domaćih promatrača. U studenom, suđenje službenicima vojne policije optuženima za ratne zločine u mornaričkom zatvoru Lora u Splitu 1992-1993. Godine, koje je izazvalo veliku pozornost javnosti, završilo je oslobađanjem sve osmorice optuženih. Predsjedavajući sudac, Slavko Lozina, priznao je da je u zatvoru bilo mučenja I da su dvije osobe umrle, ali je izjavio da protiv optuženih nema dokaza. Također je javno odbio slučajeve maltretiranja kvalificirati kao ratne zločine, ustvrdivši da nije postojala mogućnost za činjenje ratnih zločina zbog toga što neprijateljske snage nisu okupirale Split, te da su srpski zatvorenici bili hrvatski građani. Optužba je najavila da će uložiti žalbu nakon što primi napisanu presudu, što se do kraja godine nije dogodilo. Lokalne nevladine organizacije koje su pratile suđenje, uključujući Centar za razvoj demokracije i altruizma, izsazale su zabrinutost zbog zamijećenih kršenja pravne procedure, poput odluke suda da kao dokaz ne prihvati iskaze svjedoka uzete na sudu u Beogradu. U postupku je bilo i brojnih drugih nepravilnosti, uključujući prijetnje svjedocima i njihovim obiteljima, kao i odluku suca Lozine donesene u srpnju da optužene pusti iz pritvora, nakon čega se dvojica nisu vratila kada je Vrhovni sud naredio njihov povratak u pritvor. Lozinino vođenje postupka dovelo je do optuživanja za opstrukciju pravosuđa i naklonost prema obrani. I ministarstvo pravosuđa i Vrhovni sud pokrenuli su istrage zbog ponašanja suca Lozine, iako do kraja godine nisu izrečene službene sankcije. Dalmatinski komitet za ljudska prava, lokalna NVO, zatražio je da Vlada ispita navode o mušenju I ubojstvima u zatvoru Lora i pomogla je u lociranju svjedoka, od kojih mnogi imaju prebivališta u Jugoslaviji i Bosni. Ključni svjedoci optužbe odbili su doputovati u Split iz Jugoslavije zbog zamijećene pristranosti suca i straha da im se ne može zajamčiti sigurnost. Nasuprot tome, čini se da se suđenje za ratne zločine protiv pet osoba (uključujući Tihomira Oreškovića i Mirka Norca) zbog masakra etnički srpskih civila u gradu Gospiću 1991. odvijalo pravedno i bez zapreka. Postupak je počeo 2000, a u rujnu je istekao maksimalan dvogodišnji pritvor za dva optuženika, uključujući Oreškovića. Vrhovni sud, međutim, donio je odluku da novoizmijenjeni Zakon o kaznenom postupku dozvoljava produženje pritvora na 3 godine u slučaju tako teških zločina, i oba su optuženika vraćena u pritvor. U rujnu su službenici suda otputovali u Beograd, a u listopadu u Njemačku kako bi uzeli iskaze svjedoka koji su za vrijeme rata pobjegli iz Gospića, i odbacili zahtjev obrane da beogradska svjedočenja ne budu prihvaćena zbog toga što su uzeta u Jugoslaviji. U rujnu je okružni tužitelj u Rijeci zatražio istragu protiv jednog od optuženih u slučaju Orešković, Ivice Rožića, koji je optužen ua podmetanje eksploziva u domove srpskih povratnika na području Gospića između 1996. i 1998. Krajem godine, Okružni sud u Gospiću vodio je istragu. U srpnju je karlovački Okružni sud osudio bosanskog muslimanskog gospodara rata Fikreta Abdića na 20 godina zatvora, najveću moguću kaznu. Dokazi koje su predočile bosanske vlasti Abdića su inkriminirali za smrt 121 civilnih pritvorenika i 3 ratna zarobljenika između 1993. i 1995. godine u zatvoreničkim logorima koje je Abdić uspostavio u sjeverozapadnoj Bosni. U 2001. godini Ustavni sud naredio je ponavljanje postupka u slučaju bivšeg hrvatskog policajca Antuna Gudelja, koji je osuđen i potom nepravilno amnestiran 1997. za ubojstvo osječkog šefa policije Josipa Reihl-Kira 1991. godine. Netom prije smrti, Reihl-Kir je posredovao u pregovorima etničkih Hrvata i Srba o smanjivanju napetosti u regiji. U prosincu 2001, Vlada je zatražila uhićenje Gudelja i njegovu ekstradiciju iz Australije, gdje je boravio od 1997; krajem godine, vodile su se bilateralne pravne rasprave o tom slučaju. U 2001. godini Vrhovni sud naredio je puštanje dva bosanska hrvatska osumnjičenika koji su bili pritvoreni u vezi s masakrom u Ahmićima u središnjoj Bosni, 1993. godine, nakon što su u pritvoru držani 6 mjeseci – najdulji zakonom dozvoljen rok – bez optužnice. Ponovno suđenje šestorici bivših hrvatskih vojnika, započeto 2000, optuženih za masakr 16 starijih Srba u selima Varivode i Gosići, prekinuto je u veljači kada je okružni tužitelj odustao od optužbi zbog nedostatka dokaza. Do kraja godine nije bilo novih osumnjičenika. U toku godine, Vlada je poduzela neke mjere u svrhu depolitizacije postupaka protiv etničkih Srba. U listopadu je zadarski Okružni sud osudio Zoranu Banić, etničku Srpkinju optuženu za ratni zločin protiv civila u Škabrnji 1991, na 13 godina zatvora. U ranijem suđenju in absentia dosuđena joj je maksimalna kazna od 20 godina. Optužnica je uključivala sudjelovanje u ubojstvu 34 civila. Međunarodni promatrači to su suđenje ocijenili pravednim. Sudovi su nastavili s praksom izricanja presuda na grupnim suđenjima. Na primjer, grupno suđenje u slučaju “Skupine Tompojevci” u ožujku 2001. Za ratne zločine završilo je presudama in absentia u slučajevima ratnih zločina za 15 optuženih, a u lipnju je Vrhovni sud od tih presuda potvrdio 9. U toku godine šest je osoba poginulo u nesrećama s minama, a većinu su uzrokovale mine položene u ratu 1991-1995. Hrvatski centar za razminiranje izvijestio je da je od 1991. do kraja godine zabilježeno 1,395 incidenata povezanih s minama, u kojima je poginulo 429 osoba. b. Nestanci Nije bilo izvještaja o politički motiviranim nestancima. Službeni podaci krajem godine pokazuju da je ostalo 1317 nestalih osoba (većinom etnički Hrvati) u nerazriješenim slučajevima iz vojnog sukoba 1991-95. Tijela 3356 žrtava ekshumirana su iz masovnih i pojedinačnih grobova od početka rata, uključujući 253 tijekom prošle godine, od kojih je sa sigurnođću identificirano 2745 (uključujući 147 tokom godine). U toku godine postignut je znatan napredak u ekshumaciji i identifikaciji etničkih Srba kao i etničkih Hrvata. Vlada je revno surađivala s međunarodnom zajednicom pri ekshumaciji i identifikaciji ostataka; u toku godine, postupak je u prvom redu usredotočen na etničke Srbe (na primjer, za 199 od 253 ekshumacije u prvoj polovici godine smatra se da se radi o etničkim Srbima). Uz ICTY i međunarodne stručnjake koji u prvom redu djeluju kao promatrači, Vlada je samostalno obavila najviše ekshumacija i identifikacija. Na primjer, od 23 ekshumacije u toku godine, od kojih se u 20 slučajeva radilo o masovnim grobnicama, samo su 3 obavljene u suradnji s ICTY-em. U rujnu, Vlada je potpisala sporazum kojim se Međunarodni komitet za nestale osobe (ICMP) registrirao kao međuvladina organizacija; od 1996. godine ICMP u Hrvatskoj djeluje na pronalaženju, identifikaciji ostataka, i pomoći obiteljima nestalih osoba. c. Mučenje i drugi okrutni, nečovječni ili ponižavajući postupci i kazne Ustav zabranjuje mučenje, zlostavljanje, te okrutno ili ponižavajuće kažnjavanje, i vlasti su u praksi općenito poštovale te zabrane. Postojala je naširoko rasprostranjena etnička napetost između etnički hrvatskih I srpskih policijskih službenika, posebice u podunavskoj regiji, gdje je nekoliko hrvatskih službenika otpušteno kako bi se održala proporcionalnost u etničkoj strukturi policijskih snaga kakvu zahtijeva Erdutski sporazum iz 1995. Vlada je, čini se, ispunila svoje obaveze iz Sporazuma kako bi održala “proporcionalnost” u broju etnički srpskih i hrvatskih policijskih službenika u istočnoj Slavoniji. Problemi u policijskim snagama obuhvaćaju loše istražne tehnike, neosjetljivost u pogledu etničkih pitanja, neodlučno rukovodstvo na srednjim razinama, kao i pritiske tvrdolinijaških lokalnih političara. Ti su faktori ograničavali razvoj potencijala lokalne policije. Uvjeti u zatvorima općenito zadovoljavaju međunarodne standarde. Zatvori su puni, ali ne pretjerano, a posjete obitelji i pristup odvjetniku uglavnom su ostvarivi. Muškarci i žene smješteni su odvojeno, malodobni su smješteni odvojeno od odraslih, a pritvorenici prije suđenja smješteni su odvojeno od osuđenih zatvorenika. Vlast dozvoljava posjete nezavisnih promatrača za ljudska prava, i takve su posjete tokom godine obavile i međunarodne organizacije i domaće nevladine organizacije. d. Proizvoljna uhićenja, pritvaranja ili izgon Ustav zabranjuje proizvoljna uhićenja i pritvor; međutim, vlasti ta prava nisu uvijek poštovala u praksi. Policija obično dobija nalog za uhićenje predočenjem dokaza istražnom sucu. Policija može provesti uhićenje i bez naloga ako smatra da bi osumnjičenik mogao pobjeći, uništiti dokaze, ili počiniti druge zločine; takvi slučajevi uhićenja bez naloga nisu neuobičajeni. Policija tada ima rok od 24 sata u kojem svoju odluku mora opravdati pred istražnim sucem. Pritvoreniku mora biti omogućen pristup odvjetniku kojeg sam izabere u roku od 24 sata nakon uhićenja; ako nema odvjetnika, a osumnjičen je za zločin za koji je zapriječena kazna veća od 10 godina zatvora, odvjetnika određuje istražni sudac. Istražni sudac mora u roku od 48 sati nakon uhićenja odlučiti hoće li pritvor biti produljen radi daljnje istrage. Istražni pritvor općenito traje do 30 dana, ali Vrhovni ga sud u iznimnim slučajevima može produžiti (u ukupnom trajanju od najviše šest mjeseci, ili 12 mjeseci u teškim slučajevima korupcije ili organiziranog kriminala). Po okončanju istrage, pritvorenici mogu biti pušteni iz pritvora uz vlastitu izjavu, osim ako je zločin težak, ako se optuženi smatra opasnim za javnost, ako bi mogao utjecati na svjedoke, ili ako postoji opasnost od bijega. Osumnjičeni se općenito drže u pritvoru čekajući suđenje, i bilo je nekoliko slučajeva u kojima su osumnjičeni na temelju slabih dokaza držani u pritvoru po nekoliko mjeseci prije suđenja. Postoji mogućnost polaganja jamčevine nakon podizanja optužnice, ali obično se ne koristi. Vlada je u toku godine amnestirala nekoliko pojedinaca u skladu sa Zakonom o općem oprostu iz 1996. (kojim se amnestira čin pobune etničkih Srba), posebice etnički srpske povratnike. U srpnju je državni tužitelj naložio lokalnim tužiteljima da preispitaju stare slučajeve ratnih zločina kako bi utvrdili postoji li dovoljno dokaza za nastavljanje postupka. Uhićenja etničkih Srba zbog ratnih zločina nastavila su se tokom godine, ali smanjenom učestalošću. U toku godine uhićeno je 34 Srba i 3 Hrvata zbog optužbi za ratni zločin, a oslobođen je 21 Srbin i 13 Hrvata. U nekim od slučajeva optužbi za ratne zločine, osoba je oslobađana nekoliko dana nakon odbacivanja optužbi; međutim, u drugim slučajevima, osobe su bile pritvorene duže vrijeme. Nesposobnost sudaca da izdaju napisane presude bio je vodeći uzrok pritvaranja duljeg od legalnog 6-mjesečnog roka. Na primjer, u slučaju Abdić (vidi Odjeljak 1.a.), okružni je sud presudu izrekao u srpnju; međutim, obzirom da nije izdana pisana presuda, prizivni postupak nije započeo do kraja godine. Slično tome, Miljan Strunjaš, koji je u veljači osuđen na karlovačkom Okružnom sudu, uložio je žalbu ali je zadržan u pritvoru zbog toga što nije bilo pisane presude. U nekoliko prošlih godina, nekoliko srpskih optuženika osuđenih in absentia ili na netransparentnim suđenjima i dalje se nalazi u dugotrajnom pritvoru dok njihove žalbe sporo napreduju u preopterećenom pravosudnom sustavu. U travnju je osječki Okružni sud osudio šest Srba uhićenih 2000. na temelju optužbi za ratne zločine. Dvije osuđene osobe ostale su u pritvoru, a ostali su oslobođeni zbog toga što je vrijeme koje su proveli u pritvoru odgovaralo ili premašilo vremenski rok na koji su osuđeni. Promatrači su izvijestili smanjivanje prakse pozivanja etničkih Srba u policijske stanice na “dobrovoljne informativne razgovore”, što bi se svelo na kratak pritvor bez naloga namijenjen uznemiravanju srpskih građana. Ustav zabranjuje prisilan izgon građana, a vlast ga ne provodi. e. Uskraćivanje poštenog javnog suđenja Pravosuđe je prema Ustavu autonomno i nezavisno; međutim, nastavilo je trpjeti neke političke pritiske, zaostatak od više od 1,4 milijuna neriješenih predmeta, te manjkavog financiranja i izobrazbe. Pravosudni sustav sastoji se od općinskih i županijskih sudova, trgovačkih I prekršajnih sudova, Upravnog suda i Vrhovnog suda. Nezavisni Ustavni sud odlučuje o ustavnosti zakona, Vladinim odlukama, o izborima, te služi kao zadnja žalbena instanca u pojedinačnim predmetima. Suce Ustavnog suda na osmogodišnji mandat bira parlament, dok se svi ostali suci imenuju doživotno. Usporedni sustav trgovačkih sudova odlučuje u trgovačkim i ugovornim sporovima. Državno sudbeno vijeće (koje se sastoji od 11 članova s osmogodišnjim mandatom) tijelo je nezavisno kako od sudstva, tako i od Ministarstva pravosuđa, a bavi se imenovanjem, sankcioniranjem i razrješenjem sudaca. U prošlosti, Državno sudbeno vijeće kritizirano je zbog politiziranosti svojih odluka. Zakon donesen u srpnju 2001, kojim je stvoreno slično vijeće za javne tužitelje, omogućilo je vrlo cijenjenom glavnom državnom tužitelju da ponovo imenuje ili smijeni predsjednike ureda općinskih i okružnih tužitelja. Postupak ponovnog imenovanja ili smjene predsjednike okružnih sudova – koji je započet nakon donošenja Zakona o sudovima 2000. godine – krajem godine bio je gotovo završen. Sucima je Ustavom zabranjeno članstvo u političkim strankama. U protekle dvije godine, pravosuđe je izloženo daleko slabijem političkom pritisku nego prije, iako je bilo izvještaja o političkom utjecaju na lokalnoj razini. Tvrdolinijaški suci koje je postavila prijašnja vlast, koji su povremeno donosili odluke na netransparentan način, naizgled suprotno dokazima ili zakonu, i dalje predstavljaju problem. Najveći problemi s kojima je pravosuđe suočeno zastarjeli su procesni propisi i sudska pravila, neiskusni suci i osoblje, birokratska nedjelotvornost, te manjak sredstava, što je dovelo do ogromnog zaostatka od više od milijuna predmeta, od kojih su neki stari 30 ili više godina. Neiskustvo mladih i nedavno imenovanih sudaca i dalje je predstavljalo problem, a i dalje postoje dijelovi zemlje bez stalnog suca. Iako je Ustavom predviđeno pravo na pošteno suđenje i niz prava u sudskom postupku, građanima su katkad ta prava bivala uskraćena. Pretjerana kašnjenja, posebno u građanskim parnicama, ostala su problem. Sudovi su in absentia sudili i donosili presude optuženima za ratne zločine. Sudovi su donosili presude u grupnim suđenjima i u postupcima sa slabim dokaznim materijalom, posebice u istočnoj Slavoniji. U ožujku 2001, grupno suđenje u slučaju “Tompojevačke skupine” završilo je presudama in absentia devetorici etničkih Srba (vidi Odjeljke 1.a i 1.d). U svibnju je osječki Okružni sud in absentia osudio 12 Srba u slučaju “Branjina”. U lipnju i srpnju, vukovarski je Okružni sud nastavio postupak in absentia protiv 6 Srba u slučaju “Vukovarska grupa I” I protiv 11 Srba u ponovnom suđenju u slučaju “Bapska”. Aktivnosti na koje je trebala biti primijenjena amnestija prema Zakonu o općem oprostu iz 1996. pogrešno je klasificirana i procesuirana kao obični ili ratni zločin, iako se učestalost te prakse smanjuje i podložna je preispitivanju javnog tužitelja. Za one koji su ranije iskoristili svoja prava na žalbu, nema mehanizma za reviziju postupaka. Ipak, sudovi su nastavili izricati presude u suđenjima za ratne zločine koji potječu iz sukoba u Bosni i Hrvatskoj od 1991-95, otvarati istrage za nekoliko inkriminacija koje uključuju hrvatske snage, i poduzeli su mjere za depolitizaciju slučajeva u kojima se sudi etničkim Srbima. Na primjer, glavni državni tužitelj inicirao je pojedinačnu reviziju predmeta suđenja zbog ratnih zločina i zatražio oštra ograničenja u upotrebi suđenja in absentia. Okružnim tužiteljimama izdana su uputstva da ne započinju kazneni postupak ili postupak in absentia bez konzultacija s državnim tužiteljem. U prošlim slučajevima u kojima su sudovi odlučivali o vlasništvu nad imovinom, sudovi su pretežno bili skloni etničkim Hrvatima nauštrb etničkih Srba, posebice u podunavskoj regiji (vidi Odjeljak 1.f). Krajem godine, približno 21 pojedinac ostao je zatvoren zbog ratnih zločina ili sličnih optužbi na temelju politiziranih ili netransparentnih suđenja održanih za prošlog režima. Nije bilo drugih izvještaja o političkim zatvorenicima. f. Proizvoljno zadiranje u privatnost, obitelj, dom ili korespondenciju Ustav zabranjuje ovakva djela; međutim, vlasti su povremeno zadirale u ta prava obzirom na povrat vlasništva. Samo sud može izdati nalog za pretres, kojim se pretres mora opravdati. Policija može ući u stan bez naloga ili pristanka vlasnika samo ako je nužno provesti uhidbeni nalog ili spriječiti ozbiljnu opasnost po život ili imovinu. Ustav jamči tajnost i sigurnost osobnih podataka, i vlast je tu odredbu općenito poštovala u praksi. Povrat zauzetog privatnog vlasništva (većinom etnički srpskim) izbjeglicama koji se vraćaju u zemlju ostao je problematičan. Vlasti su nastavile davati prednost pravima privremenih zauzimatelja (većinom etničkih Hrvata) pred pravima legalnih vlasnika. Malo je oštećenih vlasnika imovine uspjelo vratiti svoje predratne stambene prostore, a pitanje prijašnjih vlasnika stanarskog prava u društvenom vlasništvu nije riješeno, sprečavajući povratak tih osoba (većinom etničkih Srba) u njihove predratne stanove. Unatoč odluci Ustavnog suda iz 1998. prema kojoj više elemenata “Zakona o privremenom preuzimanju određene imovine” nije u skladu s Ustavom, mnogo tisuća etničkih Srba, vlasnikaimovine, koji su pobjegli iz domova koje su kasnije zauzeli etnički Hrvati, nije mogla ući u posjed svog vlasništva. U srpnju 2001, vlasti su dovršile pregled stambenih jedinica, slučaj po slučaj, koje je bivši režim odredio za privremeno zaposjedanje (često domovi etničkih Srba koji su pobjegli od sukoba, dodijeljeni bosanskim Hrvatima). Taj je pregled pružio značajne podatke za olakšavanje kasnijeg povratka i povrata vlasništva; krajem godine, 7099 od 18,396 stambenih jedinica ostalo je zauzeto. Mnogi od posjednika tih jedinica podložni su trenutnom iseljenju, bilo zbog toga što su dobili pomoć za obnovu vlasitih kuća, bilo zbog toga što su višestruki ili ilegalni posjednici. Međutim, u praksi su iseljenja rijetko izvršavana, i u većini su slučajeva odgođena, promijenjen im je raspored, ili jednostavno nisu ni predviđena. Zaostaci u pravosudnom sustavu bili su još jedna prepreka pravodobnom rješavanju stambenih sporova. Lokalne stambene komisije, koje ranije ili nisu uspijevale riješiti stambene sporove ili nisu imale pravnu moć da provedu vlastite odluke, raspuštene su krajem kolovoza, što je bio rezultat srpanjskih amandmana na Zakon o područjima od posebne državne skrbi. Komisije su bile općinski bazirana administrativna tijela, pod znatnim utjecajem lokalnog okružja i u mnogim slučajevima visoko politizirane i nesposobne predstavljati legitimne vlasnike u sudskim postupcima. U rujnu je Vladin Ured za raseljene osobe i izbjeglice preuzeo odgovornost za povrat vlasništva. Državni odvjetnik je odgovoran za vođenje postupka iseljenja protiv onih koji nelegalno zauzimaju kuće. Unatoč nalozima nacionalnih vlasti, lokalne vlasti često ne bi tužile pojedince koji su odbili napustiti zauzete kuće. U nekim slučajevima, Vlada je destimulirala povratak tako što obnovljene kuće nije opskrbila osnovnom opremom. U nekim slučajevima, povratnici koji su uspjeli ući u posjed svog vlasništva smatrani su odgovornima za plaćanje računa za vodu i struju koje su potrošili privremeni posjednici, a nadležni su ih odbili ponovno priključiti dok računi ne bi bili plaćeni. Mnogi etnički srpski povratnici nisu mogli useliti u opljačkane i uništene domove koje su vlasti opisale nastanjivima. Dopunjeni Zakon o područjima od posebne državne skrbi mogao bi ubrzati proces pravnog rješavanja slučajeva povrata imovine, ali on podnositeljima zahtjeva ne pruža nikakva jamstva da mogu ući u posjed svog vlasništva, a nije bilo ni mehanizama kojima bi se nove pravne odredbe mogle provesti. Prema OESS-u i UNHCR-u, nije bilo novih slučajeva u kojima bi bila povučena dozvola za zauzimanje a da posjednik nije prihvatio alternativni smještaj, koji bi bili prebačeni državnom odvjetniku kako bi se pokrenula nova građanska parnica za iseljenje. Zakonom o područjima od posebne državne skrbi prava privatnih vlasnika još uvijek su podređena pravima privremenih posjednika tako što se povrat vlasništva uvjetuje postojanjem alternativnog smještaja za privremenog posjednika. U toku godine, Vlada je znatno ubrzala procesuiranje zahtjeva etničkih Srba za pomoć pri obnovi. Srpanjski amandmani na Zakon o područjima od posebne državne skrbi primateljima alternativne stambene pomoći određuju vremenski okvir za završavanje gradnje ili obnove te napuštanje zauzetog vlasništva. Prema tim amandmanima, nelegalni ili dvojni posjednici dobili su do 60 dana da isele ili budu suočeni s prisilnim iseljenjem. Dopunjeni zakon obvezuje Ured za raseljene osobe i izbjeglice da odluke o povratu donosi u korist legitimnih vlasnika koji su zatražili povrat do 31. prosinca. Dopunjeni zakon također obvezuje Vladu da plati odštetu legitimnim vlasnicima ako im vlasništvo ne uspije vratiti do 31. prosinca. Nekoliko stotina privremenih posjednika dobrovoljno je napustilo tuđe vlasništvo nakon što su od Ureda za raseljene osobe i izbjeglice primili pisma kojima ih se upozorava na prisilno iseljenje. Još je jedan tekući prioblem postojanje “prioritetne kategorije” građana, odnosno, aktivnih ili bivših pripadnika oružanih snaga, te udovica I siročadi, koje sudovi I stambene komisije nisu bili voljni prisilno iseliti. Etnički hrvatski vlasnici domova koji su se željeli vratiti na svoje vlasništvo u podunavskoj regiji općenito su se mogli vratiti u svoje domove prisilnim iseljavanjem etničkih Srba koji su ih zauzimali. Vlasti nisu učinile mnogo u rješavanju pitanja bivših vlasnika stanarskih prava. Te su osobe tipično stanovale u stanovima u drštvenom vlasništvu u komunističkom sistemu do 1991. godine i uplaćivale doprinose u fond društvenog vlasništva, često po više godina. Tisuće osoba koje su pobjegle za vrijeme sukoba izgubile su pravo na svoje stanove zbog privremene odsutnosti. Etnički Srbi neproporcionalno su pogođeni zbog toga što nije postojao mehanizam pomoću kojeg bi se vratili u zemlju kako bi zatražili svoja stanarska prava ili zbog toga što su živjeli u dijelovima zemlje koje je okupirala pobunjenička srpska para-država i propustili priliku da otkupe svoje predratne stanove. Tokom godine povremeno su bilježeni slučajevi napada na imovinu i paljevine, povezani sa stambenim sporovima (vidi Odjeljak 5).Odjeljak 2 Poštovanje građanskih sloboda
a. Sloboda govora i tiska Ustavom se jamči sloboda govora i tiska, i vlasti su u praksi općenito poštovale to pravo. Ustavne odredbe izričito navode slobodu tiska i ostalih medija, slobodu govora i javnog izražavanja, kao I slobodno osnivanje institucija javne komunikacije. Vlasti se nisu miješale u uredničke odluke tiskanih medija; međutim, elektronski su mediji bili izloženi političkim pritiscima zbog toga što ih je većina u barem djelomikčnom vlasništvu lokalnih vlasti. Tisak, nekad profitabilan monopol vlasti, sa 1700 novinskih kioska, privatiziran je 2001. Nastavio je s distribucijom približno 75 posto tiskanih medija. Nije bilo izvještaja o problemima s distribucijom zbog tržišne pozicije Tiska. Strane novine i časopisi mogle su se nabaviti u urbanim područjima u cijeloj zemlji; međutim, zbog njihovih visokih cijena mnogim su osobama uglavnom nedostupni. Problemi s primjenom zakona iz veljače 2001. o reformi Hrvatskog radija i televizije (HRT) koji su u državnom vlasništvu naveli su Vladu da u prosincu parlamentu predloži zakon kojim bi se HRT pretvorio u javnu tvrtku. Predloženiom se zakonom kani smanjiti politički utjecaj na HRT tako što bi se ukinula nadležnost parlamenta za da imenuje Vijeće direktora. OESS je zabrinut da novi zakon ne pruža dovoljno jamstava da se postupak imenovanja u Vijeće HRT-a neće odvijati pod utjecajem parlamenta. U prosincu je Vladino Vijeće za radio i televiziju najavilo javnu licitaciju za iznajmljivanje trećeg kanala HRT-a. HINA, novinska agencija u vlasništvu države, zakonom iz listopada 2001. transformirana je u javnu instituciju koja treba biti financijski nezavisna i djelovati na komercijalnoj osnovi, izvan državnog budžeta; međutim, u toku godine Vlada je još uvijek pokrivala veći dio HINA-inih fondova. Zakon o medijima iz listopada 2001. obvezao je sve medije da svoju vlasničku strukturu javno obznane do siječnja 2002; međutim, iako je samo tiskovnih medijskih tvrtki bilo registrirano 1600, tek je 61 medijska tvrtka obznanila svoju vlasničku strukturu do tog roka. Unatoč raznim reformama, stvarno nezavisna nacionalna televizija nije se pojavila do kraja godine. Više od 60 posto stanovništva i dalje se oslanja na vijesti večernjeg Dnevnika državnog HRT-a. Iako je privatna TV Nova tokom godine pokrivala gotovo 75 posto stanovništva, ona je u prvom redu postaja za zabavu i imala je malo informativnog programa. Mreža nezavisnih lokalnih televizijskih postaja proizvodila je Vijesti, konkurentski večernji informativni program koji je pokrivao 65 posto državnog teritorija. HRT je i dalje jedini primatelj prihoda od poreza koje vlasti naplaćuju od korisnika televizije. Ta je subvencija stvorile prednost pred nezavisnim televizijskim postajama čiji su izvori financiranja i sposobnost za kupnju programa ograničeni. Slični problemi postoje i u pogledu radija. Katolička crkva vodi jednu od rijetkih privatnih nacionalnih radio-postaja. Amandman na kazneni zakon iz svibnja 2001. dekriminalizirao je klevetu, što je rezultiralo manjim brojem takvih slučajeva. Otprilike 1200 slučajeva iz ranijih godina ostalo je neriješeno zbog sporog i neefikanog pravosudnog sustava. Po svemu sudeći, većina slučajeva u kojima je donesena presuda u toku godine riješena je na pravedan način. Članci kaznenog zakona koji dozvoljavaju progon novinara koji objave “državne tajne” ostaju na snazi; međutim, nije bilo izvještaja da su ti zakoni upotrijebljeni tokom godine. U rujnu je Hrvatska udruga veterana invalida domovinskog rata tri dana blokirala distribuciju Osječkog doma, osječkih dnevnih novina, zbog toga što su objavile listu od 3000 veterana “invalida”, za mnoge od kojih se pretpostavlja da potporu primaju nezakonito. Pristup Internetu dostupan je i neograničen.Vlada ne ograničava akademske slobode
b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja Ustav jamči pravo na mirno okupljanje i udruživanje, i vlast je to pravo u praksi općenito poštovala. Zakon dozvoljava okupljanje na prijavljenim demonstracijama na dozvoljenim lokacijama; iako proces odobravanja ili zabrane prijavljivanja okupljanja nije transparentan, nije bilo izvještaja o tome da je upotrijebljen na diskriminirajući način. Tokom godine održano je nekoliko mirnih demonstracija i marševa u čitavoj zemlji koje su organizirale grupe radnika, seljaka, i ratnih veterana koje se protive politici vlasti (vidi Odjeljak 6.b.). Ustav jamči pravo na udruživanje, i vlast je to pravo u praksi općenito poštovala. Promatrači primjećuju da je zakon iz listopada 2001. kojim se reguliraju udruženja i NVO-i olakšao proces registracije, na najmanju moguću mjeru smanjila uplitanje vlasti, i eliminirala nejednak tretman međunarodnih i domaćih udruženja. Novi zakon potiče i privatno financiranje NVO-a odobravanjem poreznih olakšica donatorima. U siječnju su nove procedure za registraciju NVO-a stupile na snagu. Registar je po prvi put informacije o NVO-ima u zemlji učinio elektronski dostupnima javnosti. c. Sloboda vjeroispovijesti Ustav jamči slobodu savjesti, vjeroispovijesti i slobodnog javnog ispovijedanja vjerskih uvjerenja, a vlast u praksi općenito poštuje ta prava. Ne postoje formalna ograničenja za vjerske zajednice, i sve vjerske zajednice mogu slobodno obavljati obrede u javnosti, te osnivati i voditi socijalne i karitativne ustanove. Ne postoji službena državna religija; međutim, Rimokatolička crkva prima određenu državnu potporu i druge beneficije određene konkordatima između Vlade i Vatikana. Na primjer, Katolička crkva primala je izravne dotacije, kao i državno financiranje nekih plaća i mirovina za svećenike i redovnice putem državnih mirovinskih i zdravstvenih fondova. U skladu sa zakonom o pravnom statusu vjerskih zajednica, Vlada je u prosincu potpisala sporazume s Pravoslavnom crkvom i Islamskom zajednicom slične katoličkim konkordatima. Državno financiranje primanja vjerskih radnika; omogućavanje duhovnog savjetovanja u državnim institucijama poput vojske, policije, i zatvora; i priznavanje vjerskih brakova glavne su točke tih sporazuma. Slični su sporazumi planirani za Židovsku zajednicu i Baptističke crkve. Država priznaje katoličke, islamske, i pravoslavne brakove, što otklanja potrebu za registriranjem u građanskom matičnom uredu. Ministarstvo obrane zapošljava 16 katoličkih svećenika s punim radnim vremenom i 5 sa skraćenim radnim vremenom, koji brinu o katolicima u vojsci; međutim, klerici ostalih denominacija, uključujući pravoslavne i muslimanske klerike, nisu zaposleni kao vojni dušebrižnici. Prosinački sporazumi omogućuju vojsci da zaposli jednog muslimanskog i pet pravoslavnih klerika kao dušebrižnike. U rujnu je Vlada potpisala novi Protokol i sporazum o međusobnim odnosima s katoličkom crkvom, koji, među ostalim, regulira duhovno savjetovanje u kaznionicama, zatvorima, i popravnim institucijama. Novi sporazumi sa Pravoslavnom crkvom I Islamskom zajednicom također omogućuju duhovno savjetovanje u kaznionicama, zatvorima, i popravnim institucijama. Vlasti zahtijevaju da vjersko obrazovanje bude dostupno u školama, mada kao neobavezan predmet; međutim, općenito, manjak sredstava i kvalificiranih učitelja predstavljao je prepreku poduci iz manjinskih vjera, a pretežno je nuđen katolički vjeronauk. Prema zakonu o vjerskim zajednicama, donesenim u srpnju, katolička vjerska poduka ujesen je uvedena u vrtiće. Ta je odluka izazvala javnu raspravu i kritike predstavnika nekih drugih vjerskih zajednica i političkih partija. Sporazumi s Pravoslavnom crkvom i Islamskom zajednicom omogućuju vjersku poduku u školama u kojima postoji najmanje sedam vjernika bilo pravoslavne bilo islamske vjere. Povrat nacionaliziranog vlasništva ostao je problem. Povrat Katoličkoj crkvi reguliran je konkordatom s Vatikanom iz 1998. Novi sporazumi s Pravoslavnom crkvom i Islamskom zajednicom omogućuju osnivanje zajedničkih komisija s Vladom koje bi se sastajale jednom godišnje kako bi se riješila imovinska, pravna, obrazovna, i kulturna pitanja. Zajedničke komisije temelje se na “konkordatskom” modelu uspostavljenom između Katoličke crkve i Vlade. Pravoslavna crkva – drugi najveći potražitelj imovine, poslije Katoličke crkve – ponovo je stekla vlasništvo nad znatnom količinom poslovnih prostora u zagrebu, kao i nad nešto imovine u Rijeci i Osijeku. Međutim, nekoliko zgrada u Zagrebu, Karlovcu, i drugim gradovima nije vraćeno, kao ni imovina koja je pripadala samostanima, uključujući šume i obradivo zemljište. Slično tome, Židovska zajednica imala je samo djelomičnog uspjeha u povratu svog vlasništva. Pregovori s Vladinim Uredom za povrat vlasništva o tri zgrade u Zagrebu, Ravnoj Gori, I Crikvenici nisu bili uspješni, te imovina nije vraćena u toku godine. U srpnju – jednu godinu nakon krajnjeg roka koji je odredio ustavni sud – parlament je donio zakon kojim se odobrava kompenzacija stranim državljanima čija je imovina konfiscirana između 1945. i 1991, ukoliko vlasti dotičnog pojedinca imaju recipročni sporazum s hrvatskim vlastima. Novi zakon ne pokriva oduzimanje imovine u ratovima 1941-1945 i 1991-1995. Usto, oni koji su dobili kompenzaciju prema ranijim sporazumima ne mogu dobiti dodatnu kompenzaciju. Prema OESS-ovim i drugim izvještajima, pravoslavne crkve i imovina u ratom pogođenim područjima, posebno u Osijeku i Slavonskom Brodu, napadnuti su više puta u toku godine. U ožujku, ukradeno je 18 ikona iz pravoslavne crkve Sv. Nikole u Kistanju; u istom mjesecu, grupa mladih ljudi šikanirala je pravoslavne monahe i studente kod samostana Krka u blizini Kistanja. Iako je policija smjesta intervenirala, nije bilo uhićenja. Groblja na karlovačkom području oštećivana su i oskvrnjivana nekoliko puta u toku godine. U rujnu, oštećeni su nadgrobni spomenici na jednom groblju u Vukovaru – što je bio sedmi sličan incident na tom groblju. U kolovozu, fašistički ustaški simboli nacrtani su na srpskoj pravoslavnoj crkvi u gradu Splitu. U kolovozu, policija nije intervenirala u Šibeniku kada su upotrijebljeni automobili kako bi se blokirao ulaz u crkvene urede i lokalnom biskupu onemogućio izlazak iz zgrade. Također u Šibeniku, u kolovozu, nije podignuta optužnica protiv osobe koja je pritvorena zbog učestalog bacanja smeća i verbalnog maltretiranja jednog pravoslavnog svećenika. U rujnu je podmetnut požar u jednoj zgradi Pravoslavne crkve u Osijeku; u drugom incidentu u Osijeku, crkva Sv. Nikole je vandalizirana. Za razliku od prethodnih godina, muslimanski vođe nisu prijavili nijedan ozbiljan diskriminacijski incident. Za detaljniju obradu, vidi Međunarodni izvještaj o vjerskim slobodama za 2002. d. Sloboda kretanja unutar zemlje, putovanja u inozemstvo, emigracija i repatrijacija Ustav jamči ta prava, i vlast je ta prava u praksi općenito poštovala. U izvanrednim okolnostima, vlast može zakonski ograničiti pravo na ulaz u zemlju ili izlazak iz nje ako je neophodno zaštititi “pravni poredak, zdravlje, prava, ili slobode drugih”. Sve osobe svoj boravak moraju registrirati kod lokalnih vlasti; međutim, nisu prijavljeni nikakvi problemi s registracijom. Nije zabilježeno da bi vlast poništila državljanstvo iz političkih razloga. Vladine procedure provjere i dokumentiranja državljanstva stotina tisuća etničkih Srba koji su izbjegli iz zemlje nakon vojnih operacija 1995. godine tokom su godine poboljšane; međutim, redovito su stizali izvještaji o ometanju od strane nekih lokalnih dužnosnika. U Donjem Srbu, mnogi su srpski povratnici iskusili poteškoće u pribavljanju osobnih iskaznica i drugih vrsta dokumenata koji bi im omogućili da potvrde svoj status državljana. Općinska uprava u Gračacu opstruirala je povratak u Donji Srb i druge općine u svojoj nadležnosti, dok je u isto vrijeme pružala izravnu pomoć etničkim hrvatskim doseljenicima iz Bosne koji nastavljaju stizati u općinu. Do kraja studenog, u organizaciji UNHCR-a ili Vlade, 10,748 osoba koje su bile izbjeglice u Jugoslaviji ili Bosni i Hercegovini vratilo se u Hrvatsku. Prema UNHCR-u, približno 113,582 izbjeglice (većinom etnički Srbi) vratile su se u Hrvatsku (većinom iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, ali i iz drugih zemalja) od 1995. Poboljšanja u procesu provjere izbjeglica uvedena 2000. godine uspješno su eliminirala uhićenja onih povratnika koje je Ministarstvo unutarnjih poslova unaprijed onavijestilo da se protiv njih ne vode sudski postupci. Međutim, međunarodni promatrači i dalje su zabrinuti da su uhićenja etničkih Srba zbog ratnih zločina, često utemeljena na slabim dokazima (vidi Odjeljak 1.d), posebno onih koji su se nedavno vratili, neke izbjeglice odvratilo od povratka. Ministarstvo unutarnjih poslova ponovno je izdalo dokumente o stalnom prebivalištu za više od 380 hrvatskih srpskih povratnika koji nisu bili smatrani državljanima. Ti povratnici sada mogu regulirati svoj status, pribaviti osobne dokumente, i zatražiti državljanstvo putem naturalizacije. Znatan broj unutarnje raseljenih osoba ostao je u zemlji, mada nisu svi pod izravnom skrbi vlasti. U kolovizu, UNHCR je izvijestio da se u zemlji nalazi 17,486 unutarnje raseljenih osoba (75 posto iz podunavske regije) i 8,202 izbjeglice (većinom iz Bosne i Hercegovine). Te brojke ne odražavaju u potpunosti još 140000 bivših izbjeglica (gotovo sve su etnički Hrvati iz Bosne i Hercegovine) koji su postali državljani i stanovnici Hrvatske. Unatoč trajnom Vladinom programu popravka tisuća oštećenih kuća u podunavskoj regiji, službenici vlasti, NVO-i i međunarodni promatrači procijenili su da se proces povratka u tu regiju približava kraju a da većina zajednica neće dostići predratni broj stanovništva. Dok su se etničke napetosti u podunavskoj regiji nastavile, opća sigurnosna situacija bila je stabilna (vidi Odjeljak 5). Najveći destimulans povratka bilo je loše stanje regionalne ekonomije. Predsjednik Mesić i premijer Račan nastavili su davati česte javne izjave kojima se potiče povratak svih hrvatskih državljana njihovim predratnim domovima i njihova reintegracija. U ožujku 2001. godine, Vlada je odobrila niz mjera (“Kninski zaključci”) za rješavanje društvenih i ekonomskih problema u ratom pogođenim područjima; međutim, malo je od tih mjera provedeno do kraja godine. U svibnju se Vladino “Koordinacijsko tijelo”, osnovano 2001. godine da bi rješavalo probleme u ratom pogođenim područjima, sastalo i formiralo združene radne grupe s predstavnicima međunarodne zajednice da bi se pozabavilo zakonodavnim i ekonomskim pitanjima kako bi se olakšao povratak. Radne grupe često su se sastajale tokom godine, ali njihov je napredak bio spor. Doneseni su značajni zakoni u pogledu povrata vlasništva, ali administrativne i pravne prepreke usporile su implementaciju (vidi Odjeljak 1.f.). Najveća prepreka povratku svih hrvatskih građana nemogućnost je pristupa njihovim predratnim domovima i imovini. Mehanizmi za povrat privatnog vlasništva najbolje su djelovali u podunavskoj regiji gdje su povratnici uglavnom etnički Hrvati koji nastoje dobiti svoje domove od etničkih Srba koji ih zauzimaju. Većina ostalih primjera vraćenog vlasništva dogodio se uslijed osobnog sporazuma vlasnika i posjednika. 2000. godine Ustavni je sud poništio odredbe Zakona o statusu raseljenih osoba i izbjeglica koje su zabranjivale deložiranje ukoliko ne bi postojao alternativan smještaj za deložiranog. Unatoč toj odluci, sudovi i lokalne stambene komisije nastavile su se oslanjati na kvazi-legalan Program povratka iz 1998. pri odlučivanju o deložacijama. To je za posljedicu imalo jačanje pravnog prvenstva privremenih posjednika pred vlasnicima imovine. Srpanjski amandmani na zakon o područjima od posebne državne skrbi uveli su mjere namijenjene olakšavanju povrata imovine, ali osnovni princip pri povratu imovine ostao je da se privremenim posjednicima mora osigurati smještaj prije povrata imovine vlasnicima. Zbog toga što taj zakon i dalje podređuje prava vlasnika privatne imovine pravima privremenih korisnika, on ne udovoljava međunarodnim standardima i krši pravo na vlasništvo kakvo je predviđeno Ustavom. Vlasti su domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama dozvolile slobodan pristup svim raseljenim osobama, kao i pružanje pomoći. Vlada je provela neke, ali ne i sve odredbe UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i njenog Protokola iz 1967. Novi Zakon o azilu, izrađen 2001. uz podršku UNHCR-a, koji bi u potpunosti primijenio standarde UN-a, prolazi legislativnu proceduru, ali do kraja godine nije bio usvojen. Vlada je surađivala s UNHCR-om i drugim humanitarnim i međunarodnim organizacijama u pomaganju izbjeglicama. Ministarstvo unutarnjih poslova tražitelje azila tretira odvojeno, prema Zakonu o kretanju i boravku stranaca, i osobe koje traže utočište dobivaju “privremenu zaštitu”, a ne status izbjeglice. Taj status ne uključuje sve mjere zaštite koje imaju izbjeglice. Na primjer, osoba sa statusom privremeno zaštićenog nema pravo na rad, iako se mnogima odobrava hitna zdravstvena pomoć i privremeni smještaj. Tokom godine, vlasti nisu odobrile status azilanta nijedom od otprilike 97 tražitelja azila, unatoč preporukama UNHCR-a u nekoliko slučajeva. Tim je osobama dozvoljeno da ostanu u zemlji samo dok njihovi zahtjevi za azil nisu odbijeni, kada im je naređeno da napuste zemlju, mada nitko od njih nije bio deportiran ili nasilno vraćen u zemlju u kojoj im je prijetilo proganjanje.Odjeljak 3 Poštovanje političkih prava: pravo građana da mijenjaju vlast
Ustav građanima daje pravo da mirno promijene vlast, i građani to pravo koriste na periodičnim, slobodnim i poštenim izborima; međutim, bilo je nekih nepravilnosti u predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2000. godine. Građani stariji od 18 godina imaju pravo glasa tajnim glasanjem. Predsjednik je Ustavom ograničen na dva petogodišnja mandata. Predsjednik Stjepan Mesić izabran je 2000. na petogodišnji mandat zamijenivši Franju Tuđmana koji je umro na dužnosti u prosincu 1999. Promatrači OESS-a izbore su opisali kao “mirne i uredne”, zamijetivši da su birači “mogli slobodno izraziti svoju političku volju”; međutim, bilo je problema. Zakon o državljanstvu i izborno zakonodavstvo etničkim Hrvatima u inozemstvu, koji nemaju nikakvu stvarnu vezu s Hrvatskom, daju državljanstvo, a time i biračko pravo, na isključivo etničkim temeljima. Međutim, mnogim hrvatskim Srbima koji su izbjegli 1995. i koji su željeli prihvatiti odgovornosti hrvatskog državljanstva, vlasti u 2000. godini nisu omogućile da dokumentiraju svoje hrvatsko državljanstvo kako bi glasali i naposlijetku se vratili. U ožujku 2001, ustavnim je amandmanima ukinut gornji dom parlamenta (Županijski dom); bilo je malo praktičnih posljedica budući da je gornji dom imao malo stvarnih odgovornosti. Sada jednodomno zakonodavno tijelo, Zastupnički dom, ima 151 izabranog zastupnika. Na parlamentarnim izborima u siječnju 2000, opozicijska koalicija koju je vodio SDP dobila je parlamentarnu većinu, okončavši 10 godina vladavine HDZ-a. Promatrači OESS-a opisali su glasanje kao “znatan napredak” prema zadovoljavanju standarda OESS-a. Međutim, ostala su sporna neka pitanja u pogledu izbornog postupka, uključujući nedovoljnu zastupljenost etničkih manjina. U srpnju je premijer Račan dao ostavku i ponovo je imenovan u novoj Vladi, izmijenjenoj uslijed promjena u koalicijskom partnerstvu. U svibnju 2001, održani su nacionalni izbori za lokalne vlasti (gradske, općinske i županijske). Promatrači OESS-a ocijenili su da su izbori “općenito provedeni u skladu s obvezama prema OESS-u”, primijetivši da “ova ocjena potvrđuje poboljšanja zamijećena na izborima 2000. Međutim, ostaju neki nedostaci.” Promatrači su izvijestili o sudjelovanju širokog spektra stranaka, općenito uravnoteženo medijsko izvještavanje, i mirnu atmosferu na dan izbora. Problemi uključuju žurno donošenje izbornog zakona u posljednji čas, odredbe o zastupljenosti manjina koje nisu jasne u određivanju procedura za postizanje ravnomjerne zastupljenosti manjina u lokalnim tijelima, nepostojanje stalne državne izborne komisije, nedostatnu transparentnost u pogledu stranačkih troškova u predizbornoj kampanji, kao i nepostojanje regulative za financiranje kampanje. Novi “Ustavni zakon” o nacionalnim manjinama koji je parlament prihvatio u prosincu određuje da etničke manjine moraju biti zastupljene u tijelima lokalnih vlasti, pod uvjetom da popis stanovništva pokaže da manjinska grupa tvori barem određen postotak lokalnog stanovništva. Međutim, manjinske grupe ostat će podzastupljene u 79 općina i 9 županija dok se 2005. ne održe idući izbori na lokalnoj razini. Usto, zakon o državljanstvu iz 1991. – koji je nepovoljan za ne-etničke Hrvate – još uvijek nije dopunjen amandmanima koji bi stvorili jednake uvjete za državljanstvo bez obzira na etnicitet. Nije bilo pravnih prepreka sudjelovanju žena u vlasti ili politici, i žene su držale 33 od 151 zastupničkog mjesta i 4 od 23 položaja u Vladi. U sudstvu, 4 od 13 sudaca Ustavnog suda i 19 od 41 suca Vrhovnog suda bile su žene. Nije bilo pravnih prepreka sudjelovanju manjina u vlasti ili politici, i manjine su držale 11 od 151 zastupničkog mjesta u parlamentu. Izbornim zakonom za etničke je manjine rezervirano pet mjesta u parlamentu; ostalih šest manjinskih zastupnika izabrano je sa partijskih lista, ne na temelju etniciteta. Novi Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, donesen u prosincu, rezervira do osam manjinskih mjesta u idućem zakonodavnom tijelu. Na lokalnoj razini, u izborima u svibnju 2001, nekoliko je etničkih Srba izabrano za gradonačelnike u ratom pogođenim područjima, posebice u onim gradovima u kojima je zabilježen najveći broj povratnika i posljedična promjena demografske strukture. Etnički srpski kandidati raznih stranaka (uključujući etnički baziranu Samostalnu srpsku demokratsku stranku (SDSS) i Srpsku narodnu stranku (SNS), kao i SDP) dobili su ukupno 264 zastupnička mjesta na gradskoj, općinskoj i županijskoj razini, a etnički su se Srbi uključili u vladajuće koalicije u najmanje 13 gradova. U Vukovaru je u veljači lokalna srpska partija pristupila novoj vladajućoj koaliciji koja je došla na vlast kada se prije vladajuća desničarska koalicija raspala.Odjeljak 4 Odnos vlasti prema istragama međunarodnih i nevladinih organizacija o navodnim kršenjima ljudskih prava
Niz domaćih i međunarodnih NVO-a općenito djeluje bez uplitanja vlasti, istražujući i objavljujući svoje nalaze u slučajevima koji se tiču ljudskih prava. Službenici vlasti općenito su kooperativni i prijemljivi za njihove stavove. Dalmatinski komitet za ljudska prava, NVO iz Splita, imao je značajnu ulogu u poticanju ponovnog pokretanja istrage ratnih zločina počinjenih u mornaričkom zatvoru Lora u Splitu. Nekoliko je NVO-a koje se bave ljudskim pravima promatralo suđenje “Lora”, pružalo informacije javnosti, i pomagalo svjedocima kako bi istupili I svjedočili. U travnju je Evropski centar za prava Roma, uz podršku Hrvatskog helsinškog odbora, uložio tužbu kojom se osporava segregacija romske djece u posebne razrede isključivo na temelju njihovog etniciteta u četiri škole u sjevernoj Hrvatskoj. Novi Zakon o udrugama stupio je na snagu u siječnju i znatno je povećao mogućnost da se NVO-i registriraju i da djeluju bez prekomjernog uplitanja vlasti (vidi Odjeljak 2.b). Nije bilo izvještaja o uznemirivanju NVO-a od strane vlasti, a Vladin ured za suradnju s NVO-ima, iako je radio uz ograničena sredstva, aktivno je koordinirao i promovirao napore NVO-a i vlasti u pogledu ljudskih prava i civilnog društva. U mnogim općinama službenici NVO-a i lokalnih vlasti odlično su surađivali; međutim, nedovoljno angažiranje lokalnih vlasti u obvezama koje je preuzela središnja vlast i dalje je problem u nekim općinama. Međunarodne organizacije, uključujući Promatračku misiju Evropske Unije, OESS, UNHCR, te Visoko povjerenstvo UN-a za ljudska prava, slobodno su djelovale. Općenito dobra suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) tokom poboljšavala se do kraja rujna, kada je Vlada odbila ispuniti svoje mađunarodne obaveze kao agent ICTY-a u uhićenju i izručenju optuženog umirovljenog generala Janka Bobetka. U studenom je Vlada dostavila optužnicu lokalnom sudu. Sud je izvijestio Vladu, a Vlada je izvijestila ICTY, da je, na temelju nalaza lokalnog liječničkog konzilija, Bobetko isuviše bolestan da bi sudjelovao u postupku, i do kraja godine ostao je u Hrvatskoj čekajući procjenu liječničkog tima koji je imenovao ICTY. Javila su se i pitanja o Vladinom nastojanju da pronađe Antu Gotovinu, optuženog 2001. Neuspjeh u promptnom ispunjavanju međunarodnih obaveza u slučaju Bobetko I nepostojanje napretka u pronalaženju Gotovine dovelo je u pitanje Vladinu volju da surađuje s ICTY-em u procesuiranju slučajeva ratnih zločina u koje su uključeni istaknuti Hrvati. Pučki pravobranitelj prihvaćao je žalbe pojedinačnih građana i prema njima djelovao. Zbog toga što se radi o parlamentarnom a ne Vladinom uredu, ograničena je moć pučkog pravobranitelja da zatraži postupanje Vladinih ministarstava. Osim Ureda pučkog pravobranitelja, parlament je zadržao nezavisni Odbor za ljudska prava sa specifičnom zadaćom praćenja ljudskih i manjinskih prava, kao i nezavisan Odbor za jednakost spolova koji su se periodično sastajali čitave godine kako bi raspravljali o temama i legislativi u svojoj domeni (vidi Odjeljak 5). Vladin Ured za ljudska prava – koji je počeo djelovati u prosincu 2001. – odgovara zamjeniku premijera Anti Simoniću za razvijanje, koordinaciju i provođenje Vladine aktivnosti u pitanjima ljudskih prava. Vladino koordinacijsko tijelo koje se bavi povratkom izbjeglica i obnovom kuća u ratom pogođenim područjima, sastalo se nekoliko puta u toku godine s predstavnicima međunarodne zajednice u radnim grupama; međutim, stvaran je napredak bio spor.Odjeljak 5 Diskriminacija na temelju rase, spola, vjere, hendikepiranosti, jezika ili socijalnog statusa
Ustav navodi da osobe imaju sva prava i slobode, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, rođenje, obrazovanje, socijalni status, ili druge osobine. Usto, pripadnici svih nacionalnih skupina ili manjina imaju jednaka prava. Iako se u praksi poštuje većina tih prava, nastavila se diskriminacija žena, Srba i Roma. Žene Iako je vlast prikupila vrlo ograničenu količinu statističkih podataka o tom problemu, vjerodostojni promatrači NVO-a izvijestili su da nasilje nad ženama, što uključuje nasilje u braku, ostaje raširen i nedovoljno priznat problem. Zloupotreba alkohola i loše ekonomske prilike navode se kao faktori koji pridonose tom problemu. Silovanje i silovanje u braku zabranjeni su Kaznenim zakonom; međutim, NVO-i navode da mnogo žena ne prijavljuje silovanje ili silovanje u braku. Jedino sklonište za žene nalazi se u Zagrebu. Zakon navodi da postupak za slučaj nasilja u obitelji mogu pokrenuti i druge osobe osim žrtve; na primjer, postupak se može inicirati na temelju sumnje zdravstvenih radnika ili policije, umjesto da prijavu podnosi žrtva. Jedna odredba Kaznenog zakona određuje da počinitelji nasilja u obitelji, uz odgovarajuću kaznu, budu smješteni pod nadzor i dobiju psihijatrijsku obradu. Zakon o prekršajima određuje produljeni pritvor (do 30 dana) za počinitelje nasilja u obitelji, čak i za vrijeme rješavanja žalbe optuženog. Hrvatska je tranzitna i, u manjoj mjeri, izvorna i odredišna zemlja za krijumčarenje žena u svrhu seksualne eksploatacije (vidi Odjeljak 6.f.). Spolno uznemirivanje na radnom mjestu predstavlja povredu dijela Kaznenog zakona koji se odnosi na zloupotrebu položaja, ali nije izričito navedeno u Zakonu o radu. NVO-i su izvijestili da, u praksi, spolno uznemirivane žene često ne traže zakonsku zaštitu zbog straha od gubljenja radnog mjesta. Zakon o radu zabranjuje spolnu diskriminaciju; međutim, u praksi žene općenito imaju slabije plaćena radna mjesta. Vladine statistike iz prethodnih godina pokazuju da žene, iako čine procijenjenih 46 posto formalno zaposlene radne snage, zauzimaju manji broj radnih mjesta na višim razinama, čak i u područjima poput obrazovanja ili administracije, gdje očito tvore većinu zaposlenih. Podaci koje su prikupili NVO-i pokazuje da žene pretežno rade na nižim činovničkim, radničkim i trgovačkim radnim mjestima. Sindikalni službenici izvijestili su – uzevši u obzir neformalnu ekonomiju – da bi udio žena u ukupnoj radnoj snazi mogao iznositi čak 66 posto. Veći dio nezaposlenih su žene – 54 posto – a mirovinske statistike pokazale su da su plaće žena u prosjeku 26 posto niže od odgovarajućih plaća muškaraca. Sindikalni službenici izvijestili su da je teško prepoznati i riješiti pitanje nejednakih nadnica utemeljenih na rodu zbog toga što Vlada statistike o nadnicama nije razdvojila prema spolu. Žene se često prve otpuštaju pri restkruriranju poduzeća. Zakon o radu odobrava jednu punu godinu porodiljnog dopusta. Nastavljeno je s Vladinim nastojanjima na jednakosti spolova. Vladin Odbor za jednakost spolova izradio je nacrte dva nova zakona – o ravnopravnosti spolova I zaštiti od nasilja u obitelji – koji još čekaju na djelovanje parlamenta. Odbor je također inicirao i osigurao financijsku podršku za regionalna tijela za jednakost spolova, koja su osnovana u nekoliko županija. U prosincu 2001, Vlada je osnovala novi ured za ljudska prava (vidi Odjeljak 4), a postojeći odjel za jednakost spolova u Ministarstvu rada priključen je tom uredu. Zadaće Ministarstva rada obuhvaćaju primjenu Plana za nacionalnu akciju za jednakost spolova 2001-2005. i koordinaciju zadaća između ministarstava, parlamentarnih ureda, sindikata i NVO-a koje promoviraju jednakost spolova. Parlamentarni Odbor za jednakost spolova inicirao je promjene Zakona o obrani i Zakona o oružanim snagama, donesenim u svibnju i ožujku, kojima je osnovan odbor za jednakost spolova pri Vijeću za personal Ministarstva obrane, a spolno uznemirivanje definirano kao disciplinski prekršaj. Odbor je podržao značajne promjene Kaznenog zakona, kojima je po prvi put uvedena odredba o ograničavanju prilaska i obavezna psihosocijalna terapija u slučajevima nasilja u obitelji. Zakon o poticanju malog i srednjeg poduzetništva, donesen u ožujku, sadrži odredbe o poticanju ženskog poduzetništva. Hrvatska ženska mreža, organizirana mreža ženskih NVO-a registrirana u veljači, sa sjedištem u Poreču, koordinira aktivnosti 50 NVO-a iz cijele zemlje. Postoji nekoliko NVO-a sa sjedištem u Zagrebu od nacionalnog značaja, od kojih su dvije: Rosa centar za žene, koji se bavi krijumčarenjem žena i nasiljem protiv žena, i razvija nacionalnu mrežu, te B.A.B.E., koji je usredotočen na pravnu pomoć, izradu nacrta zakona, i političku participaciju. Djeca Vlast je općenito predana dobrobiti djece. Obrazovanje je besplatno i obavezno do osmog razreda (u prosjeku do 14. godine). Škole osiguravaju besplatne obroke za djecu. Većina učenika nastavlja školovanje do 18. godine, a Romi su jedini zamjetan izuzetak. Romska djeca suočavaju se s ozbiljnim preprekama u nastavku školovanja, uključujući diskriminaciju u školama i nedostatak obiteljske podrške. Oko 10 posto hrvatske romske djece započne osnovnu školu, a od njih samo 10 posto školovanje nastavi u srednjoj školi. U Međimurskoj županiji, lokalni službenici navodno su organizirali segregacijske razrede za romsku djecu, navodno sa smanjenim programom. U rujnu je čakovečki Okružni sud odbacio neutemeljenu tužbu koju je u travnju podnio Evropski centar za prava Roma u ime 52 roditelja romske školske djece, koji su ustvrdili da u Međimurskoj županiji postoji diskriminacija u obrazovanju i segregacija njihove djece. U listopadu su romski roditelji koji su sudjelovali u postupku uložili žalbu na Ustavnom sudu. Subvencionirani objekti za dnevni smještaj postoje u većini zajednica, čak i za djecu do sedme godine. Zdravstvena skrb za djecu je besplatna. Iako ne postoji društveni obrazac zlostavljanja djece, NVO-i koji vode vruće linije za žrtve spolnog zlostavljanja izvijestili su o brojnim slučajevima zlostavljanja djece. Hendikepirane osobe Ustav jamči “posebnu brigu za zaštitu hendikepiranih osoba i njihovo uključivanje u drštveni život.” Iako hendikepirane osobe nisu suočene s otvorenim diskriminativnim mjerama, mogućnost njihovog zapošljavanja općenito je ograničena. Posebno obrazovanje također je ograničeno i slabo financirano. Zakon o socijalnoj skrbi i zakon o građevinarstvu propisuju pristup javnim službama i zgradama za hendikepirane osobe; međutim, pravila gradnje ne ne provode se uvijek i ne propisuju naknadno postavljanje odgovarajućih struktura. Shodno tome, pristup javnim zgradama često je otežan. Nacionalne / rasne / etničke manjine Etničke manjine uživaju istu ustavnu zaštitu kao i ostale samo-određene etničke i vjerske grupe; međutim, u praksi se nastavio obrazac otvorene i ponekad ozbiljne diskriminacije etničkih Srba na nekoliko područja, uključujući pravosuđe, zapošljavanje, stanovanje i slobodu kretanja. Etnički Srbi u ratom pogođenim područjima i dalje su izloženi uznemirivanju, zastrašivanju, i povremeno nasilju. U prosincu, nakon opširnih diskusija s manjinskim grupama i političkim partijama, parlament je donio Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, uz široku političku podršku. OESS je novi zakon općenito ocijenio pozitivno. Zakon osigurava zastupljenost manjina u tijelima lokalnih vlasti, propisuje stvaranje manjinskih vijeća od lokalne do nacionalne razine koje izabrane službenike treba savjetovati u pogledu manjinskih prava, promiče upotrebu manjinskih jezika i simbola, I omogućuje izbor do osam manjinskih zastupnika u slijedeći parlament. Etničke manjinske grupe pozdravile su mnoge odredbe zakona, ali osudile su gubitak velikih prava afirmativne akcije da biraju zastupnike u parlament. Društveno zastrašivanje i nasilje protiv Srba nastavljeno je u ratom pogođenim područjima (vidi Odjeljak 1.c.). Oružje preostalo iz rata, uključujući vatreno oružje I eksploziv, moglo se lako nabaviti i u toku godine korišteno je u slučajevima uznemirivanja. Incidenti su se uglavnom događali u područjima povratka u središnjoj Dalmaciji. U veljači je srpski povratnik Jovan Basta pretučen do smrti u Benkovcu pokraj Knina; objavljeni su kontradiktorni policijski izvještaji i nije bilo uhićenja. Također u veljači, dvije su ručne bombe bačene u dvorište kuće u posjedu jedne srpske obitelji na drniškom području. Policija je reagirala na odgovarajući način, I istraga je bila u toku. U travnju, spaljena je jedna kuća povratnika na benkovačkom području, kao i lokalna škola. U Glini, napadnuta je trgovina jednog srpskog povratnika nakon prikazivanja filma o ratu u kojem su počinitelji vlasnika navodno prepoznali kao bivšeg vojnika. Srbi povratnici u selu Donji Karin izvijestili su o jednom bosanskom Hrvatu doseljeniku koji je neprekidno uništavao usjeve i vinograde; unatoč ponovljenim prijavama lokalnoj policiji, protiv sumnjivca nije poduzeta nikakva akcija. Etnički Srbi u tom području primili su verbalne prijetnje smrću, a jedna je obitelj često bombardirana kamenjem dok je obrađivala svoju zemlju. U srpnju, nepoznate su osobe maltretirale dvije žene u selu Smiljčić udarcima u njihove prozore noću; u istom selu u rujnu je sedam mladih ljudi napalo i ozlijedilo jednog muškarca, ali – zbog prethodnih loših iskustava – on nije bio sklon obavještavanju lokalne policije. Osobe u uniformama koje su podsjećale na fašističku ustašku vlast iz doba Drugog svjetskog rata u kolovozu su marširale kroz Petrinju, za proslave dana zaštitnika grada; u istom mjesecu, sličan je događaj zabilježen u Dvoru, u kojem je stanovništvo većinom srpsko. U rujnu su dvije osobe u Kninu prijetile televizijskoj ekipi iz Beograda koja je snimala prvi dan škole jednog dječaka iz srpske obitelji koja se nedavno vratila. Policija je brzo reagirala, ali ekipa je – zabrinuta za dječakovu sigurnost – prekinula snimanje. U rujnu je desničarska Hrvatska stranka prava izrekla etničke prijetnje na konferenciji za novinare održanoj na dan općine u Dvoru. Uništavanje imovine i drugi oblici uznemirivanja često je uzrokovano sporovima između posjednicima domova jednog etniciteta i vlasnicima povratnicima drugog. Verbalno I pravno uznemirivanje, nasilna iseljenja i napadi, i dalje su se učestalo javljali (vidi Odjeljak 2.d.). Nakon ukidanja OESS-ove grupe za policijski nadzor u podiunavskoj regiji u jesen 2000, policija je nastavila prikladno djelovati u pitanjima reda i mira, iako su neki NVO-i nastavili iskazivati zabrinutost da etnički Srbi vlastima nevoljko prijavljuju etnički motivirane incidente. Povremeno su stizali izvještaji o tenzijama između etnički srpskih i hrvatskih službenika. Vlada se nije bavila pitanjima regrutacije, obuke, i održavanja odgovarajuće manjinske zastupljenosti u policijskim snagama u cijeloj zemlji. Na primjer, izvan istočne Slavonije, u mnogim je većinski srpskim zajednicama policija 100 posto etnički hrvatska. Ozbiljna i stalna prepreka povratku i reintegraciji etnički srpskih izbjeglica jest to što vlast nije priznala, odnosno, “konvalidirala” njihove pravne i administrativne dokumente iz razdoblja sukoba 1991-95. Primjena zakona o konvalidaciji iz 1997. godine, kojim se priznaju dokumenti koje je izdala pobunjenička srpska para-država, ta legislativa potkopana je uputstvima Ministarstva rada i socijalne skrbi koje ozbiljno ograničavaju udovoljavanje uvjetima. Iako sam zakon nije naveo rok za podnošenje zahtjeva, odlukom prethodnog režima travanj 1999. određen je kao krajnji rok. Budući da se više od polovice od 71,000 Srba koji su se vratili u Hrvatsku vratilo poslije travnja 1999, rok za podnošenje zahtjeva ustvari isključuje većinu onih koji bi inače mogli podnijeti zahtjev. Čak su i osobe koje su podnijele zahtjeve prije tog roka doživljavale proizvoljna odugovlačenja i opstrukciju. Bez zakonskog priznanja, građani (gotovo isključivo etnički Srbi) i dalje nisu mogli riješiti čitav niz problema, uključujući mirovine, invalidsko osiguranje, I mogućnost utvrđivanja radnog staža. Većina zahtjeva potječe od starijih osoba i povezana je s mirovinskim i zaposleničkim stažem s područja okupiranih za vrijeme sukoba. Državni je mirovinski fond nepropisno odbio neke zahtjeve za priznavanjem radnog staža koje su podnijeli etnički Srbi. Iako su etnički srpski vlasnici imovine često imali poteškoća s ulaskom u posjed svoje imovine, srpskim korisnicima po prvi su put dodijeljena znatna sredstva za pomoć pri obnovi. Uz središnju Hrvatsku, obnova je dobro napredovala u zapadnoj Hrvatskoj, gdje su sada dvije trećine korisnika pomoći za obnovu Srbi. Usto, vlasti su u većini drugih regija u Hrvatskoj marljivo radile da ubrzaju rješavanje zahtjeva za pomoć pri obnovi. Lokalni srpski NVO-i u Kninu izvijestili su o opstrukciji nastojanja etničkih Srba da pribave razne dokumente potrebne za primanje mirovina, socijalne potpore, ili vođenje postupaka u pitanjima imovine ili drugim pravnim zahtjevima, od strane lokalnih vlasti. Nastavljeno je s diskriminacijom i nasiljem usmjerenim protiv Roma. Popisom stanovništva 2001. u zemlji je izbrojeno tek 9,463 Roma, ali službenici vlasti i NVO-i slažu se da je taj broj premalen, te da bi stvaran broj hrvatskih Roma mogao iznositi 30 do 40 tisuća. Za razliku od prethodne godine, nije bilo značajnih izvještaja o napadima ili nasilju usmjerenom protiv Roma. Štiteći svoju kulturu i neskloni asimilaciji, Romi su se suočavali s mnoštvom prepreka, uključujući jezik (mnogi, posebice žene, slabo govore hrvatski), nedostatno obrazovanje, neposjedovanje državljanstva i osobnih dokumenata, visoku nezaposlenost, društvenu diskriminaciju, kao i nevoljkost vlasti da se suoči s tim problemima. Romski NVO-i procjenjuju da 25 posto Roma nema dokumente o državljanstvu, i stoga ne mogu pribaviti dokumente potrebne za dobivanje socijalne potpore, zaposlenja, glasačkih prava, i odluke o priznavanju vlasništva. U rujnu je grupa hrvatskih roditelja spriječila da se održi prvi dan nastave u jednoj osnovnoj školi u Međimurskoj županiji. Roditelji, koji su protestirali zbog odluke Ministarstva obrazovanja da podrži integrirane razrede, istjerali su romsku djecu iz učionica i zaključali školu. Iako su Ministarstvo, škola, i svi roditelji prihvatili kompromisno rješenje koje uključuje i miješane i segregirane razrede, njime se ne ostvaruje Ustavom zajamčeno pravo svih građana na jednako obrazovanje bez obzira na etnicitet. Ustavnom odredbom iz 2000. dodano je devet novih priznatih manjina postojećoj listi od njih sedam već zabilježenih u Ustavu, uključujući Muslimane, Albance i Slovence. U školi je bilo nešto diskriminiranja manjina. Na primjer, udžbenici koriste pogrdne pridjeve u odnosu na manjine. Ranija obećanja vlasti da će osigurati uravnoteženije udžbenike nisu ispunjena. Zakon o državljanstvu razlikuje one koji polažu pravo na hrvatski etnicitet i one koji to ne mogu učiniti. Etnički Hrvati imaju pravo postati državljanima, čak i ako nisu bili državljani bivše Socijalističke Republike Hrvatske, ako podnesu pisanu izjavu da se smatraju hrvatskim državljanima. Ne-Hrvati moraju zadovoljiti strože uvjete kako bi stekli državljanstvo naturalizacijom, nakon 5 godina registriranog prebivališta. Čak i oni koji su imali zakonito prebivalište u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (vidi Odjeljak 1.d) morali su podnijeti dokaze o ranijem prebivalištu i državljanstvu kakvi se nisu tražili od etničkih Hrvata. Prepreke etničkim Srbima u dokumentiranju državljanstva dovele su do diskriminacije u drugim područjima, uključujući biračko pravo (vidi Odjeljak 3). Dok se zahtjev za državljanstvom ne riješi, podnositelju zahtjeva uskraćene su socijalne povlastice, što uključuje zdravstvenu zaštitu, mirovinu, besplatno obrazovanje, kao i zapošljavanje u javnim službama. Odbijanje zahtjeva često je obrazlagano člankom 26 Zakona o državljanstvu (koji kaže da se zbog razloga nacionalne sigurnosti državljanstvo može uskratiti osobama koje zadovoljavaju druge uvjete) i člankom 8 (koji propisuje da postupci dotične osobe moraju pokazati da je osoba “privržena pravnom sustavu i običajima Hrvatske”, te da je imala registrirano prebivalište na području Hrvatske pet godina prije podnošenja zahtjeva za državljanstvo). Razdoblje koje su uglavnom etnički Srbi proveli izvan zemlje kao izbjeglice Ministarstvo unutarnjih poslova sada priznaje primjenjivim u ispunjavanju uvjeta o petogodišnjem boravku.Odjeljak 6 Prava radnika
a. Pravo na udruživanje Radnici imaju zakonsko pravo osnivati ili se učlanjivati u sindikate prema vlastitom izboru bez prethodnog odobrenja, i radnici to pravo provode u praksi. Postoji aktivan sindikalni pokret s jednom većom i četiri manje sindikalne federacije i nezavisnim udruženjem radnika i službenika. Približno je 64 posto radnika učlanjeno u sindikate. Općenito, sindikati su neovisni o vlasti i političkim strankama. Zakon o radu zabranjuje diskriminaciju sindikata i izričito dopušta da sindikati pokrenu sudski spor u slučaju otkaza. Nije bilo izvještaja o sistematskim otpuštanjima na temelju etniciteta. Općenito, nastojanja građana da dobiju pomoć putem pravnog sustava ozbiljno su ugrožena neučinkovitošću sudova, u kojima predmeti često čekaju mjesecima ili godinama prije donošenja konačne odluke (vidi Odjeljak 1.e). U slučaju tužbe zbog nezakonitog otkaza koju je Sindikat metalskih radnika podnio u ime Dragutina Varge i Vladimira Harjača, sindikat je dobio spor, i obojica su naposlijetku vraćena na njihova radna mjesta – u Varginom slučaju, nakon što je poslodavac povukao žalbu na Vrhovnom sudu. Sindikati se mogu slobodno udruživati u međunarodnim okvirima, a to i čine. b. Pravo na kolektivno organiziranje i pregovaranje Kolektivno pregovaranje zakonski je zaštićeno. U Zakonu o radu nalaze se odredbe o kolektivnim ugovorima, zaštiti štrajkaša, te pravnim organičenjima prava poslodavaca da radnicima zabrane dolazak na posao za vrijeme sporova. Ustav jamči pravo na štrajk uz neka ograničenja. Pripadnicima oružanih snaga, policije, državne administracije i javnih službi štrajk nije dozvoljen. Radnici mogu štrajkati samo pri isteku ugovora, ili u posebnim okolnostima spomenutim u ugovoru. Vrhovni je sud u prošlosti odlučio da radnici ne mogu štrajkati zbog neisplaćivanja plaća; međutim, amandmani na Zakon o radu iz ožujka 2001. pozabavili su se upravo tom odlukom i omogućili radnicima da štrajkaju zbog neisplaćivanja plaća. Kada pregovaraju o novom ugovoru, radnici moraju proći postupak posredovanja prije no što mogu početi štrajkati, ukoliko se štrajk ne vodi zbog novog ugovora. Radnici i uprava posrednika moraju zajednički izabrati posrednika ako spor dođe to faze posredovanja. Ako se ne mogu dogovoriti, Zakon o radu propisuje angažman “Gospodarskog i socijalnog vijeća” (GSV). GSV – kojim predsjedava zamjenik premijera – sastoji se od 15 članova, sa po 5 predstavnika Vlade, Hrvatske udruge poslodavaca, i konfederacije sindikata. GSV se obično sastaje najmanje jednom mjesečno i raspravlja o procedurama i legislativi koje se odnose na socijalnu zaštitu, interese radnika i službenika, kao i o postupku kolektivnog pregovaranja. Lokalni GSV-i osnovani su u većini županija u Hrvatskoj. Vladin Ured za socijalno partnerstvo pruža administrativnu i stručnu podršku GSV-u i olakšava dijalog između Vlade, poslodavaca i sindikata. Ured za socijalno partnerstvo posredovao je u približno 80 radnih sporova na kolektivnoj razini. Štrajk postaje legalan tek nakon posredovanja i formalne objave da je u posredovanju došlo do zastoja. Ako se ustanovi da je štrajk nelegalan, svaki sudionik može biti otpušten, a sindikat se može smatrati odgovornim za nastalu štetu. Štrajk sindikata liječnika I zubara krajem lipnja Vlada je proglasila nelegalnim zbog toga što mu nije prethodio postupak mirenja. U kolovozu je zagrebački Okružni sud zabranio štrajk vozača ambulantnih vozila. Zakon zabranjuje odmazdu protiv štrajkaša koji sudjeluju u legalnom štrajku. Krajem godine bilo je oko 45,000 neriješenih pojedinačnih radnih sporova, od kojih se gotovo 70 posto odnosi na financijska potraživanja. U toku godine, vlasti su dozvolili demonstracije radništva i na zagrebačkom glavnom trgu i pred parlamentom. Približno se 5,000 članova sindikata I simpatizera okupilo na protestnom maršu 1. svibnja na zagrebačkom trgu pred Katedralom; članovi sindikata u cijeloj Hrvatskoj obilježili su praznik rada 1. Svibnja prosvjedima protiv najavljenih promjena Zakona o radu, za koje su ustvrdili da će drastično smanjiti radnička prava. U svibnju je sindikat srednjoškolskih profesora krenuo u štrajk, što je rezultiralo u potpisivanju kolektivnog ugovora s Ministarstvom prosvjete i sporta. Carinski službenici organizirali su usporavanje rada u lipnju zbog visine nadnica, I nakon toga dobili povišicu plaća od 20 posto. U listopadu je približno 1,000 prosvjednika u Puli i 500 u Rijeci, koje su organizirali sindikati i udruge potrošača, demonstriralo protiv Vlade reagirajući na povišenje cijena od strane elektroenergetske kompanije u državnom vlasništvu. Prosvjedi zbog otpuštanja u nacionalnim policijskim snagama, koje je Vlada najavila u kolovozu 2001, nastavili su se do rujna 2002, kada je Vlada naredila da se prosvjednici utaboreni pred Vladinim uredima silom uklone nakon što je jedan otpušteni policajac bacio jaje na premijera. Neki su prosvjednici potražili utočište u obližnjoj crkvi, gdje su se nalazili i krajem godine. U studenom, dva sindikata metalskih radnika organizirali su miting približno 1,700 radnika Sisačke željezare zbog neisplate tromjesečnih zaostataka plaće. Demonstracije su završile nekoliko dana nakon što je Vlada organizirala isplatu nadnica. Prema Sporazumu za pravedniju Hrvatsku iz 1999, Vlada se mora konzultirati sa sindikatima prije nego što krene u ekonomske reforme koje bi za posljedicu imale promjene u radničkim povlasticama i otpuštanja; međutim, sindikati su se žalili da Vlada u praksi ne poštuje taj sporazum. Ne postoje zone za obradu robe za izvoz. c. Zabrana prisilnog rada Ustavom je zabranjen prisilan ili obavezan rad, uključujući dječji rad, i nije bilo izvještaja da takav rad postoji. Ministarstvo rada i socijalne skrbi odgovorno je za provedbu zabrane prisilnog ili obaveznog rada. d. Dječji rad i minimalna dob za zapošljavanje Minimalna dob za zapošljavanje je 15 godina, a o provedbi te odluke brine Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Djeca se ne smiju zapošljavati prije zakonom određene dobi i nije im dozvoljeno obavljati poslove koji štete njihovom zdravlju ili moralu. Radnici mlađi od 18 godina imaju pravo na posebnu zaštitu na radu i ne smiju raditi teške fizičke poslove, kao ni raditi u noćnoj smjeni. Nema zabilježenog obrasca kršenja zakona o dječjem radu. e. Prihvatljivi radni uvjeti Vlada i Sindikati javnih i državnih službenika potpisali su temeljni kolektivni ugovor u prosincu 2001; najnovija minimalna netto plaća – određena u travnju – iznosila je približno 243 US$ (1,800 Kuna), što nije bilo dovoljno da osigura pristojan životni standard za radnika i obitelj. Prosječna mjesečna netto plaća u listopadu iznosila je 489 US$ (3,766 Kuna). Neisplaćivanje plaća i dalje je ozbiljan problem; više od 80,000 radnika (6 posto radne snage) plaće nije primalo na vrijeme. U lipnju 2001, Ustavni je sud presudio da se radnicima i njihovim obiteljima ne može odbiti zdravstvena zaštita, čak i ako poslodavci ne isplate njihove doprinose u zdravstveni sustav. Amandmanom iz lipnja 2001. na Zakon o radu radni je tjedan skraćen na 40 sa 42 sata. Radnici imaju pravo na jednu dnevnu stanku od 30 minuta, jedan tjedni odmor od 24 sata, i najmanje 18 dana plaćenog godišnjeg odmora. Radnici imaju pravo na pedeset posto veću plaću za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno. Zdravstvene i sigurnosne standarde određuje Vlada, a provodi ih Ministarstvo zdravstva. Zakon dozvoljava sindikatima da u tvrtkama odrede kontrolore zdravstvenih i sigurnosnih uvjeta, ali njihova djelatnost nije regulirana kolektivnim ugovorom. U praksi, tvrtke nisu prerevne u poštovanju standarda zaštite radnika. Na primjer, na gradilištima nije neobično vidjeti radnike bez zaštitnih kaciga, kao ni da radnici uklanjaju zaštitne dijelove s opasne opreme. Prema zakonu, radnici se mogu ukloniti s rada u opasnim uvjetima, te zatražiti sudsku zaštitu ako smatraju da su zbog toga nezakonito otpušteni. Tokom godine nije bilo izvještaja o žalbama zbog nezakonitog otpuštanja zbog sigurnosti na radnom mjestu. f. Trgovina ljudima Nema zakona koji izričito zabranjuje trgovinu ljudima, ali postojeći se zakoni mogu upotrijebiti za progon krijumčara; problem je bio trgovina ženama. Nema mnogo statističkih podataka o krijumčarenju, iako službenici UN-a koji se bave tim problemom u ovoj regiji, te lokalna istraživanja pokazuju da je Hrvatska u prvom redu tranzitna zemlja za žene koje se krijumčare u druge dijelove Europe u svrhu prostituiranja, te u manjoj mjeri izvorišna i odredišna zemlja za prokrijumčarene žene. Krijumčarenje ljudi goni se prema hrvatskim kaznenim zakonima koji zabranjuju ropstvo, ilegalan prijelaz granice, međunarodnu prostituciju, ili svodništvo. Policija je nedovoljno svjesna tog problema. Neki policajci prošli su ograničenu obuku, ali otpočelo se s nastojanjima da se policiju potakne da identificira i dokumentira moguće slučajeve krijumčarenja ljudi. Djelomično zbog neodghovarajućih pravnih okvira, žrtve se ne potiče da protiv krijumčara pokrenu pravni postupak. Prema Ministarstvu unutarnjih poslova, od 1998. do kolovoza vlasti su procesuirale 11 osoba prema zakonu koji zabranjuje ropstvo i 94 osobe prema zakonu koji zabranjuje međunarodnu prostituciju. Procesi su završili – do kraja 2001 – presudama izrečenima osmerim osobama optuženim za međunarodnu prostituciju; nije bilo presuda prema zakonu koji zabranjuje ropstvo. Neuspjeh u pronalaženju prokrijumčarenih žena među ilegalnim imigrantima prokrijumčarenim u zemlju i manjkavosti sporazuma s Bosnom o vraćanju, koji policiju obvezuje da ilegalne imigrante procesuira i repatrira unutar 72 sata od njihovog uhićenja, rezultirali su znatnim potcjenjivanjem problema krijumčarenja ljudi u zemlji. Žene iz Mađarske, Ukrajine, Rumunjske, Bugarske, Slovačke, i drugih zemalja, navodno su kroz Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju krijumčarene u Hrvatsku, gdje su neke ostale raditi kao prostitutke, ili su krijumčarene na druga odredišta. Žene se kroz zemlju transportiraju kamionima i brodovima. Usto, žene iz Albanije, Bosne, Bugarske, Mađarske, Makedonije, Moldavije, Rumunjske, Slovenije i Jugoslavije pritvarane su zbog ilegalnog ulaska u zemlju; pretpostavlja se da su neke od tih žena bile žrtve krijumčarenja. Postoje podaci koji ukazuju na to da su za krijumčarenje odgovorne grupe koje pripadaju međunarodnom organiziranom kriminalu. Vladini službenici, međunarodne misije i NVO-i surađivali su u razvijanju protukrijumčarske strategije. U travnju je Vlada osnovala nacionalni odbor za suzbijanje krijumčarenja ljudi koji se sastoji od 22 člana, uključujući predstavnike Vlade (uključujući predstavnika Ureda državnog tužitelja), dva člana NVO-a, jednog Člana Hrvatske međunarodne organizacije za migracije, i jednog novinara. Nacionalni je odbor pripremio nacrt Nacionalnog plana djelovanja, koji je Vlada odobrila u studenom. Nacionalni odbor sudjelovao je u Protukrijumčarskoj radnoj grupi Pakta o stabilnosti; usto, u rujnu su članovi Odbora, te zamjenik premijera i ministar obrane, sudjelovali na protukrijumčarskoj konferenciji u Bruxellesu kako bi formulirali strategiju Evropske Unije za borbu protiv krijumčarenja ljudi.Ne postoje službe za podršku žrtava krijumčarenja. Žrtve krijumčarenja obično su pritvarane zbog ilegalnog ulaska u zemlju i deportirane na dobrovoljnoj osnovi. Žrtve se općenito drže u jednoj zagrebačkoj ustanovi za pritvaranje zbog povreda propisa o useljenju. Pritvor može trajati nekoliko tjedana. Strane ambasade obično nisu organizirale repatrijaciju svojih građana, i žrtve se obično vlakom vraćaju u zemlje porijekla, u organizaciji hrvatske Vlade. Postoji jedno sklonište za žene koje povremeno pomaže prokrijumčarenim ženama.
