U znak sjećanja na 60-tu godišnjicu oslobađanja Auschwitza, muzej holokausta ovdje u Washingtonu je organizirao seriju nazvanu Prva osoba koja uključuje razgovore s preživjelima Auschwitza.
Željezo, kamen, gola cigla--sve u sebi nosi izvjesnu realnost, kaže 76-godišnji Martin Weiss, preživjeli holokausta. Njegovi roditelji su bili pravoslavni jevreji i on je rođen u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Preživio je kratko zaustavljanje u Auschwitzu prije nego je odveden u bataljone prinudnog rada u nacističkoj Njemačkoj.
Martin je jedan od tri preživjela koji su pozvani u washigntonski muzej holokausta da ispričaju svoju priču u znak sjećanja na 60-tu godišnjicu oslobađanja Auschwitza. On kaže da ne bi trebali isuviše razmišljati na 60-tu godišnjicu, ali da, u isto vrijeme, ne bi trebali ni zaboraviti.
- Nažalost u današnjem svijetu vidite sva ubistva i sve što se dešava i to je važno upamtiti, jer ćemo tako, nadati se je, izbjeći istu katastrofu u budućnosti.
Martinova priča je slična drugima--1944 njegova obitelj s devetoro djece je poslata u geto Munkacs, a onda u Auschwitz. Tamo su Martin, njegov otac, brat i dva ujaka izabrani za prinudni rad, dok je ostatak obitelji poslat u gasne komore. Martin i njegov otac su onda poslati u jedan austrijski koncentracioni logor gdje je njegov otac na kraju nestao. U proteklih nekoliko godina, Martin svoju priču dijeli s učenicima u Washingtonu, i takvo iskustvo ga ispunjava.
- Kada govorim, osobito djeci i studentima, osjećam da se zaista spajam s njima i to je za mene centralna tačka svega-- da sve to uzmem i koristim kao lekciju nečega što ne bi trebalo raditi. Ili, ako hoćete, onoga što bi trebalo raditi, kaže Martin Weiss kojeg su američke snage oslobodile u maju 1945 iz koncentracionog logora Gunskirchen u Austriji. To je, kaže, trenutak koji će do kraja života ostati jasno urezan u njegovom sjećanju.
- Nikada nisam obožavao heroje, ali ako bih trebao izabrati heroja svog života, to bi bili oni, kaže Martin koji je jedan od samo malog broja još uvijek živih svjedoka tom poglavlju istorije. I dok sve više njih napušta ovaj svijet, njihovi glasovi će biti utihnuti. Oni se međutim nadaju da njihove priče neće biti zaboravljene.
