Borbe u Mostaru bile su medju najžešćim i najrazornijim u bosanskohercegovačkom ratu. Nakon njega, grad je ostao podijeljen duž prve linije fronta. Hrvati drže zapadnu, a Bošnjaci istočnu stranu Mostara. Jedna od rijetkih zgrada koja je ostala čitava na samoj liniji fronta je bivša gimnazija Aleksa Šantić, dugogodišnji simbol jedinstva.
Ovdje su generacije Srba, Bošnjaka i Hrvata išle u školu. Kao i grad i škola je sada podijeljena. Hrvatski djaci nastavu imaju u dijelu stare zgrade, a bošnjački djaci koriste učionice obližnje osnovne škole. Medjutim, Organizacija za sigurnost u saradnju u Evropi, OSCE, nastoji da to promijeni.
Premda ljudi ponovo slobodno idu iz jednog u drugi dio Mostara, dovodjenje djaka pod jedan školski krov neće biti lako. Postoji otpor i kod roditelja i kod nastavnika i kod političara. Rat jeste okončan prije 9 godina, ali mržnja i ogorčenje kojajepodijelila ovaj grad još uvijek se zadržava u mislima ljudi. A ako uopšte postoji glas razuma i pomirenja - onda je to glas samih učenika. Adi, Mirjana, Mirna i Mersad jedva da su imali po 6 godina kad se rat završio.
Mi smo samo djeca. Nemamo ništa sa tim ratom. Mislim, svako je izgubio nekoga. Svi su izgubili nekog dragog. Ljudi, medjutim, moraju preći preko toga. Moramo ići dalje.., kaže Adi, a Mirjana dodaje:
Ujedinjavanje ovih dviju škola je najbolje što se može desiti. Jer, isuviše je mržnje izmedju lijeve i desne strane grada, izmedju muslimana i Hrvata. Ujedinjavanje škole je početak ponovnog ujedinjenja čitavog Mostara...
Ovi djaci su različitih nacionalnosti i iz različitih dijelova Mostara. Uz pomoć OSCE-a, oni su formirali Zajedničko vijeće učenika za pomirenje - a zadatak im je da se suoče sa otporima koji postoje i medju njihovim vršnjacima.
Nedavno sam neke učenike upitala zašto ne žele da se vrate u istu školu. To je škola u koju su išli i njihovi roditelji, i roditelji njihovih roditelja. A oni samo kažu: Ne, ne želimo! Pitala sam ih ponovo - kažu: Ne želimo da se išta mijenja. Oni se, dakle, boje nečega. Ne, to nema smisla, kaže Mirna, članica tog vijeća.
U posljeratnoj BiH, ništa više nije jednostavno. Kako školska zgrada stoji na njihovoj strani grada, hrvatski političari ujedinjenje škole vide kao atak na njihovu suverenost i na njihovo pravo da svoju djecu obrazuju na hrvatskom jeziku. Petar Milić, osnivač Stranke Hrvatskih Demohrišćana:
Oni, u suštini, hoće da anuliraju pravo školovanja na hrvatskom. Uvode neki miješoviti jezik.A pravo svakog naroda, prema deklaraciji UNESCO-a od prije nekoliko godina, obrazovanje na svom jeziku je pravo svakog naroda, a to doprinosi i njegovanju različitosti.
Medjunarodna zajednica je optužena da ne obraća pažnju na kulturne razlike - time što nastavlja sa ostvarivanjem plana ujedinjenja škole. Jago Musa, kantonalni ministar za kulturu, nauku i sport, i, takodje , Hrvat.
Medjunarodna zajednica nas ponekad uopšte ne razumije. Konačno, nepoštivanje razlika medju nama je i dovelo do rata. Zašto one ne bi bile sačuvane. Svako ima svoj jezik, svoju vlastitu kulturu. Bošnjačka strana ne pravi veliko pitanje oko kulturnog identiteta. Bakir Krpo je upravitelj bošnjačkim djacima. On smatra da je pitanje jezika samo izgovor da se zaustavi ponovono ujedinjenje škole.
Hrvatima samo treba izgovor. Ako to nije jezik, oni će pronaći nešto drugo, na primjerda naša djeca ne izgledaju dovoljno dobro... Izvine, moram biti sarkastičan, kaže on.
Mostarski most je upravo u fazi obnove. On je odlukom UNICEF-a proglašen dijelom svjetskog kulturnog naslijedja.
Ponovo izgraditi mosteove medju ljudima biće, medjutim, teže nego ponovo premostiti Neretvu.
Za mnoge su sjećanja na rat i bol još uvijek preteško breme. Medju mladima, ipak, ima onih koji su voljni da barem pokušaju da ga se oslobode.
Neki dani i neke stvari su se u mene urezale za čitav život. A ja bih željela da ih zaboravim. I ja ću uspjeti da ih prevazidjem, tvrdi - na kraju - Mirna.
