Nakon sinoćnjeg predsjednikovog govora, danas je Glas Amerike organizirao i razgovor s dvojicom političkih stručnjaka, Danielom Hamiltonom, direktorom centra za trans/atlantske odnose Univerziteta Johns Hopkins, i Johnom Lampijem, iz Odjela za istočno evropske studije Centra Woodrow Wilson. Od dvojice analitičara smo zatražili da osvijetle i protumače ono što se u Govoru o stanju nacije, barem na posredan način, odnosilo na Evropu:
Na pitanje nije li Irak, kao centralna tema predsjednikova govora, zasjenio druge dijelove svijeta, pogotovo dijelove Evrope i Rusiju, gospodin Hamilton je kazao da je sama činjenica što je u govoru, koji se tradicionalno fokusira na pitanja unutrašnje politike, veliki dio bio posvećen vanjskoj politici, već dovoljno znakovita u smislu koliko je ovoj administraciji sada važan ostali dio svijeta, i to baš u vezi s Irakom: On je pokušao pokazati da Sjedinjene države nisu same u vodjenju ove kampanje - zato je izgovorio imena gotovo svih koji su uz Sjedinjene Države u Iraku, i u ratu protiv terorizma. Medjutim, demokrati su upravo na tome nastojali graditi kritiku , rekavši da je isto tako veliki broj zemalja koje nisu uz Sjedinjene Države u ovoj kampanji, ili se ne slažu s njom.
VOA: Mnogi u Evropi misle da Sjedinjene Države više nisu zabrinute onim što se dogadja u Evropi - kako biste u tom smislu okarakterizirali njegov govor?
HAMILTON: Značajno je to što je uopće govorio toliko o vanjskoj politici. Predsjednici obično to ne rade u ovom govoru. Znam već godinama kako me moji prijatelji iz Evrope zovnu slijedećeg dana i pitaju : A što predsjednik nije nas spomenuo? Ili ovaj ili onaj problem? Ali to je uvijek tako - tako je bilo i za predsjednika Clintona: to je govor o stanju države a ne o stanju svijeta. Predsjednik Bush je spomenuo neke zemlje imenom ako su uključene u rat protiv terora ili u kampanji u Iraku. Mislim čak da je predsjednik iskoristio sinoćnji govor ne samo da odgovori svojim demokratskim kritičarima, nego i kritičarima iz Evrope, upravo prozivajući one zemlje koje su s nama u Iraku, a skrećući pažnju na recimo Njemačku ili Francusku upravo ne spominjući ih.
VOA: Ovo će biti uzbudljiva godina za mnoge istočno evropske zemlje: proširenje NATO-a, proširenje Evropske Unije; gospodine Lampe, gdje biste te zemlje stavili u odnosu na američku vanjsku politiku?
LAMPE: Mislim da njima pripada važno mjesto, jer se američka odanost NATO savezu nastavlja, očigledno, i u ovoj administraciji - proširenje NATO -a na istok, skori summit NATO-a u Istambulu, pa i Partnerstvo za mir - sve su to situacije u kojima je Washignton aktivno uključen. Pogledajte kako je američko insistiranje na uvjetima za Partnerstvo za mir rezultiralo, recimo u BiH, gdje je usvojena obrambena reforma, s formiranjem jedinstvenog ministarstva obrane, što je prije 4, 5 ili 6 godina bilo nezamislivo. To bih ja nazvao ostajanjem na kursu u zemljama jugo-istočne Evrope, pogotovo u smislu američke podrške proširenju NATO-a, ali čak i podrške proširenju Evropske Unije.
VOA: Mnogi na Balkanu se pitaju hoće li Afghanistan, i pogotovo Irak, učiniti da Balkan nestane s washingtonskog radara?
HAMILTON: Jasno je da je najviši prioritet Washingtona i dalje Irak i rat protiv terorizma - Balkan je posao za koji misle da ga treba okončati, iako,zasigurno, žele ostaviti stabilan region, koji se može integrirati u ostatak EvropE. Vjerujem da ćemo u BiH ove godine vidjeti promjene i vrlo je vjerovatno da će Evropska Unija preuzeti najveći dio funkcija koje su do sada bile u američkoj odgovornosti. Medjutim, na Kosovu je američko prisutstvo i dalje od ključne važnosti i tamo se na Sjedinjene Države gleda kao na najkredibilniju silu koja se može nositi s takvom situacijom. Istina je dakle da ova administracija želi da da Evropske zemlje preuzmu mnogo više odgovornosti na Balkanu- to je jasno; isto tako kod Evropske Unije postoji interes da pokaže da to i može učiniti. Kao treće, rekao bih da u samoj regiji Balkana takodjer postoji interes da pokažu da istinski napreduju, da su u stanju stvoriti uvjete koji će im omogućiti integraciju u ostatak demokratske Evrope.
VOA: Dakle, vi zaista mislite da će Washington u potpunosti Balkan prepustiti Evropljanima?
HAMILTON: Mislim da to jest krajnji cilj - ali isto tako mislim da se to veže za razgovore o budućnosti američkog prisutstva u Evropi uopće. Više od pola stoljeća je fokus trans-atlantskih odnosa bilo pitanje stabilnosti Evrope; s okončanjem hladnog rata najveći je dio toga nestao - ali lažno, što je rezultiralo strašnim ljudskim tragedijama u jugo-istočnoj Evropi, jer smo mislili da, eto, tamo više nismo potrebni. Danas, medjutim, sučeljeni smo s istom dilemom: nakon angažiranja u tom dijelu svijeta, i nakon napretka ka uključenju regije u ostatak Evrope, kakva je uloga preostala tamo za Ameriku? Što se tiče Evrope, njihove su unutarnje rasprave fokusiraju na širenju Unije, kako će se ona proširiti, ali i produbiti? Sjedinjene Države nisu dio te zajednice, ali one podržavaju evropsku integraciju. Pored toga, svjedoci smo da će se i srž američkog vojnog prisutstva iz hladno-ratovske zapadne Evrope, premještati ka istočnoj Evropi - gdje tačno i kada, o tome će se tek raspravljati. Ali, zna se da će to vojno prisutstvo, premješteno u istočnu i jugo istočnu Evropu, biti lansirna rampa za misije u drugim dijelovima svijeta, i to vodi konačno posljednjoj, ključnoj temi, a to je: trans-atlanstki odnos oduvijek je bio, i danas je, način da se vidi šta to zajedno možemo mi i Evropa učiniti za ostale dijelove svijeta, u konfliktnim područjima koji nisu u Evropi. Imaju li Amerikanci strpljenja i želje da suradjuju s Evropljanima, te imaju li naši Evropski prijatelji sposobnost, ali i želje da s Amerikancima suradjuju u ovoj izuzetno opasnoj situaciji koja je nastala? Mislim, iskreno, da je to ključno pitanje za transatlantski odnos, koje je pred nama.
VOA: Gospodine Lampe, vidite li stvari istim očima?
LAMPE: Ja opet vidim vrlo važan ispit iz predmeta: ostati na kursu, održati stabilnost u tom dijelu svijeta, i bez obzira koliko je naš fokus premješten na druge dijelove, osigurati cijeli Zapadni Balkan, od Makedonije, preko Kosova, do Bosne i Hercegovine. Nagli odlazak s tog područja, koji ja, usput rečeno ne predvidjam, bi, bojim se kao i mnogi promatrači, taj dio Evrope učinio istinski, u odnosu na druge zemlje, crnom rupom, kojom bi vladali kriminal i teške prijetnje sigurnosti uopće. Mislim da je Kosovo vrlo važan test, gdje je još puno toga ostalo da se uradi. S druge strane, tijekom moje nedavne posjete regionu, vido sam da se u BiH već predvidja preuzimanje od strane Evropske Unije. Kako to reče jedan moj bosanski prijatelj: Izgradili smo ponovno krovove nad svojim kućama; vrijeme da se i evropski krov vrati nad BiH.... U slijedećih godinu dana volio bih vidjeti stanje u BiH, nastalo kooperacijom izmedju Washingtona i Evropske Unije, koje bi se moglo slaviti kao zajedničko evropsko -američko- bh postignuće - prije pet godina mislio sam da to nikada neće biti moguće. Sada mislim da hoće.
