Ana Frank je pisala i mnogo više od njenog u svijetu poznatog dnevnika, tijekom dvije godine koje je provela skrivajući se sa svojom porodicom u Amsterdamu. Njen je otac cijelu porodicu prebacio u Holandiju iz Njemačke kako bi izbjegao progon Jevreja koji je već počeo provoditi režim Adolfa Hitlera. Medjutim, oni su na kraju izdani i uhvaćeni. Ana Frank je umrla u koncentracionom logoru tek par nedjelja prije kraja rata i pada nacizma. Bernd Buddy Elias je najbliži živi rodjak Ane Frank. On i njegova obitelj su imali sreću da emigriraju u Švicarsku, tada sigurnu zonu u jedinoj neutralnoj državi u ratu. On se još uvijek sjeća djetinjstva i Ane Frank: - Moje najživlje sjećanje je kada sam je zadnji puta vidio , pred sami rat, kada je bila s nama nakratko u Švicarskoj. Igrali smo se zajedno. Meni je tada bilo 13, a njoj 9 godina. Sjećam se posebno jednog dana. Bio je to lijep dan, a mi smo bili u stanu naše bake. Ana je uvijek imala smiješne ideje za igru - kazala mi je udjem u bakin ormar, da obučem njnu haljinu i šešir, i da ju imitiram, To sam i učinio. Ana se slatko smijala. Bio je to zadnji put da sam je vidio.
Ostavština one dvije godine intenzivnog pisanja, dok se skrivala na tavanu kuće u Amsterdamu, uključuje nikada ranije objavljene dijelove njenih misli i snova. Medju raznolikim primjercima je i faksimil njenoga čuvenoga dnevnika... i jedini postojeći snimak Ane Frank.
Elias: Napisala je jednu divnu rečenicu: Jednom ćemo ponovno biti ljudska bića, a ne samo Židovi. To bi se moglo promijeniti danas, toliko toga se može reći...Na primejr, možda ćemo jednog dana biti opet ljudska bića, a ne samo Mulsimani, ili a ne samo Crnci. Diskriminacija mora prestati. Mislim da nam Ana šalje upravo takvu poruku.
