Direktorica Komiteta za zaštitu novinara Ann Cooper kaže da je vojna kampanja koja je usljedila nakon 11 septembra stvorila klimu za buduće prijetnje slobodi medija i u autoritarnim i demokratskim zemljama. Gospodja Cooper je podsjetila da je 8 novinara ubijeno pokrivajući rat u Afganistanu. Uz to, kaže ona, vlade u mnogim zemljama koriste borbu protiv terorizma kao izgovor za udar na medije. U tom svjetlu, Ann Cooper je prepreke sa kojima se novinari susreću na Zapadnoj obali, navela kao očit primjer nasilja nad slobodom medija tokom, kako je rekla takozvane kampanje protiv terorizma. Zapadna obala je izašla na vrh deset najopasnijih mjesta za novinare, pogotovo posljednjih sedmica, nakon što je Izraelska vlada zabranila novinarima pristup odredjenim područjima. Imali smo slučajeve, rekla je direktorica Komiteta za zaštitu novinara Ann Cooper, da su Izraelske snage koristile prijetnje, ometanja i ponekad potencijalno smrtonosnu silu kako bi novinare spriječili da pokrivaju njihovu vojnu operaciju. Prema listi zemalja i dijelova svijeta koji su najteži i najgori za rad novinara, koju je izdao ovaj Komitet za zaštitu novinara, čije je sjedište u New Yorku, na drugom i trećem mjestu su Kolumbija i Afganistan.
A, u izvještaju organizacije Reporteri bez granica se kaže da je 31 novinar smrtno nastradao u prošloj godini obavljajući novinarske zadatke, dok ih je posljednjeg decembarskog dana u zatvoru bilo tačno 110. U izvještaju ove organizacije, čije je sjedište u Parizu, takođe se kaže da je skoro 500 novinara tokom prošle godine bilo uhapšeno i ispitivano. U povodu Svjetskog dana slobode medija u Rusiji je Ombudsmen za zaštitu ljudskih prava Oleg Mirnov kritizirao nedostatak slobode medija u toj zemlji, gdje, kako je rekao, zvaničnici, neuspjevaju prepoznati medije kao medijatora izmedju gradjana i političara
O stanju slobada u medijima u BiH, Omer Vatrić je razgovarao sa direktorom Medija centra u Sarajevu Borom Kontićem.
B.KONTIĆ: Parafrazirajući jedan stari film, ja bih rekao, u svakom pogledu sve više napredujemo, medjutim, to su minimalni pomaci. Gledajući iz ugla broja medija možemo reći da je BiH dostigla, gotovo, svjetski nivo.
VOA: Medija ima mnogo, pogotovo elektronskih?
B.KONTIĆ: Da, gotovo 300. Nešto manje, poslije poduzetih mjera Centralne regulatorne agencije, ali je to još uvijek veliki broj medija i sa te strane je povoljna situacija. Sa druge strane, vrlo je malo medija, koji su zaista spremni i umiju da se uhvate u koštac sa onim što su danas temeljna pitanja u BiH. Dakle, da za svoju javnost ponude relevantne informacije, činjenice o tome gdje mi zapravo živimo, u kakvom vremenu i u kakvim uslovima. Paradoksalno, ali zapravo takvi su mediji uglavnom štampani mediji, čiji su tiraži izuzetno niski.
VOA: Zbog nedostatka novca kod gradjana u BiH?
B. KONTIĆ: Pa, ja ne bih rekao da je to zbog nedostatka novca, jer gradjani nadju sredstva i za neke manje važne stvari.
VOA: Po vašoj ocjeni, dakle, pisani mediji su mnogo neovisniji nego elektronski.
B. KONTIĆ: Ja bih rekao da su mnogo bolji. Ima različitih primjera, kao u Banjaluci i posebno u Sarajevu, koji pokazuju da je novinarstvo svakodnevna borba da se ljudima predstave činjenice o vremenu u kojem živimo, dakle, ne ostavljajući ih da postanu istorija.
VOA: Medju brojnim elektronskim medijima, kojih, kako ste spomanuli ima nešto manje od 300 u BiH, koliko je državnih i onih iza kojih stoje neke političke grupacije.
B. KONTIĆ: Ima tu raznih ostataka. Ima nekadašnja RTV Sarajevo, odnosno RTV BiH, koja se danas raspada na više dijelova, dvije entitetske i jedna, koja upravo treba da počne, za cijelu BiH. Ima dosta kantonalnih televizija, koje su osnivane za vrijeme rata i poslije rata, kao izraz lokalne želje da se prikaže razvoj prostora, ili, možda, lokalne želje da se ostvari prisustvo na ekranu. Ima dosta i privatnih televizijskih kompanija od kojih je, recimo Hayat iz Sarajeva, možda u vrhu i kvaliteta i onoga što može da pruži svojim gledaocima, medjutim, pokriva relativno mali prostor u BiH. Medjutim, temeljni je problem elektronskog novinarstva što ono još uvijek prati ono što je možda usud ovdašnjeg novinarstva već dugo vremena - da se ovdašnji novinari više boje političara, nego što se političari boje javnosti. Dakle, suprotno onome što biste mogli očekivati u zapadnim zemljama gdje se političari jako uplašeni od medija, odnosno od javnosti. Ovdje još uvijek vlada strah od političara, kao nosilaca neke vrste moći tako da vrlo često možete vidjeti da se u medijima dočekuje visoka politička ličnost riječima - hvala vam što ste našli vremena i za nas, a ne kao mjesto gdje bi taj političar bio temeljito pretresen zato što to javnost zahtijeva.
