Djeca su vrlo često primorana sudjelovati u nasilju, i trenutno se procjenjuje da su borci u 75 posto svjetskih sukoba. Peter Singer, analitičar s uglednog washingtonskog instituta za političke analize, Brookings, bavi se problemom djece - vojnika, a novinar glasa amerike David Borgida s njim je razgovarao o tinejdzerima koji vrlo često protiv svoje volje, postaju dijelom oružanih grupa u Afghanistanu, na Phillipinima, u Africi i drugdje.
BORGIDA: Gospodine Singer kažite nam na početku ko su u stvari djeca vojnici? Možete li nam definirati taj termin, pogotovo u smislu starosti?
SINGER: Medjunarodna zajednica je ustanovila da je svatko ko ima manje od 18 godina, a ko je uključen u oružane sukobe, u nekom političkom kontekstu, u stvari dijete - vojnik.
BORGIDA: Koliko je ta pojava raširena - kažete da su u 75 posto od ukupnih oružanih sukoba u svijetu uključuna djeca?
SINGER: Radi se o pojavi koja je, možemo reći, doživjela eksploziju u posljednjih deset godina. U oko tri četvrtine sukoba u svijetu djeca su zbilja, na ovaj ili onaj način, uključena. Najveći broj te djece je dobrano mladji od 18 godina, a ima čak i djece od 7 godina. U stvari najviše je djece izmedju 7 i 14 godina. Oko 300 hiljada djece vojnika trenutno se bori u raznim sukobima. A taj broj uključuje samo stvarne borce, ne i one koji pripadaju raznim organizacijama, oružanim snagama, ali trenutno nisu u ratu. U tom slučaju, broj je čak i veći.
BORGIDA: Kako se ti mladi ljudi, gospodine Singer, regrutiraju? Je li u pitanju veliko siromaštvo u kojem žive, pa stoga u želji da postignu nešto, predaju se olako u ruke onima za koje misle da im to mogu ponuditi?
SINGER: To se dogadja na dva načina: dio te djece nisu dobrovoljci. Oni su faktički oteti. Takvo što se dogadja na primjer, u Ugandi, gdje , recimo, jednostavno pokupe djecu iz škole i odvedu ih. Drugi način jest dobrovoljna prijava, iako mislim da to nije pravilan opis onog što se dogadja, jer ti dobrovoljci nisu dovoljno stari da bi razumno odlučivali, i stoga je apsurdno nazivati ih dobrovoljcima. Oni su na to obično natjerani velikim siromaštvom, traženjem osvete, težnjom da budu neko i nešto, ili čak tražeći zaštitu tako što će se pridružiti naoružanim grupama.
BORGIDA: Nisu u pitanju samo dječaci, jeli tako? Ima i djevojčica?
SINGER: Tačno, i to je ono što je danas drugačije nego u prošlosti. Oko jedne trećine grupa koje koriste djecu za borbu, takodjer uključuju i djevojčice.
BORGIDA: Nedavno smo to vidjeli na izvjestan način i na primjerima palestinskih napadača - samoubojica. Ima li razlike u osobenosti djece vojnika s obzirom na razliku u polu?
SINGER: Ima razlika u tome kako se iskorištavaju dječaci, u odnosu na djevojčice. Djevojčice, u najvećem broju slučajeva, pružaju podršku vojnicima i nemaju ulogu stvarnih boraca. Ima i razlika u zloupotrebi te djece: u mnogim slučajevima stariji u grupi tuku dječake, neke čak i ubijaju, a djevojčice često seksulano zloupotrebljavaju. Takvi su slučajevi najčešći u Africi.
BORGIDA: Gospodine Singer, kako se očekuje od jedne vojske koja se sastoji od zrelih ljudi, da se odnosi prema neprijatelju u čijim su redovima djeca?
SINGER:Tačno je da se tu vojnici sučeljavaju s velikim problemima. Medjutim, metak koji dolazi iz puške vojnika od 14 godina, isto je tako ubitačan kao i onaj koji dolazi od vojnika kojem je 40-tak godina. Istodobno treba shvatiti da to zaista jesu djeca, od kojih su mnoga prisiljena nositi oružje, i vjerovatno žele pobjeći iz svega toga. Zbog svega toga je u takvim slučajevim jako važna obavještajna djelatnost, kako bi vojnik znao ima li u neprijateljskim redovima onih koji su prisiljeni biti u tim redovima, koji su oteti...Takodjer, vojska koja se sučeljava s takvim neprijateljem, mora imati nešti bolji nivo zaštite, jer su djeca mnogo spremnija riskirati vlastiti život, što nije slučaj s odraslima. Mnoga od te djece su takodjer prisiljena drogirati se, i slično. Dakle, oni slijepo trče pravo na oružje, u vatru, što odrasli ne rade. Na kraju, treba biti svjestan da djeca u ratovima imaju posebna prava, po medjunarodnim standardima. Stoga, ako se profesionalna vojska susreće na terenu s takvim nečim, trebali bi u svojim redovima imati oficire koji su trenirani za sučeljavanje s djecom - vojnicima, da bi im možda mogli pomoći i kasnije im obezbijediti rehabilitaciju i drugu pomoć.
