Bašta u vrtu Bijele kuće, ideja prve
dame Sjedinjenih Država Michelle Obama, obradovala je zagovornike svježeg, domaćeg,
zdravog povrća. Za mnoge Amerikance koji
nemaju vremena, znanja, ili prikladan dio obradive zemlje, postoji i druga
opcija. Osnovni model postoji već
godinama, a oni koji su uključeni u tu opciju kažu da ideji koristi sve veće interesovanje Amerikanaca za kvalitet hrane.
O čemu se zapravo radi?
Voće i povrće su ono
što Allan Balliet uzgaja na jednoj maloj farmi u Zapadnoj Virdžiniji. Sve to neće
završiti na policama nekog supermarketa, ili na lokalnoj pijaci. Umjesto toga, biće dostavljeno pravo u vašingtonske
domove, udaljene oko 100
kilometara od farme.
Farmer, poljoprivrednik
Allan Balliet jednog kišnog junskog jutra dopremio je prvu ovogodnišnju
isporuku. Povrće i voće, upakovano u kese spremno je za kupce koji su se
pretplatili za sedmičnu dostavu sezonskih artikala.
Potrošač, kao primjera radi, Margie Orrick plaća 600 dolara za dio voća i povrća
koje će uspijevati i dospijevati na tokom 18 sedmica. Gospođa Orrick misli da je to dobra pogodba,
iako to nije njen glavni razlog. Svježina
i ukus su zapravo ključni elemenat, kaže ona i kao primjer navodi mrkvu:
"Eksplodirala" je mojim ustima svježinom u ukusom i nakon što
sam probala mrkvu sa farme na čije sam se proizvode pretplatila, mrkva iz našeg supermarketa ima ukus
kartona. Nikada nisam mislila da mrkva ima
takav ukus sve dok nisam probala pravu mrkvu."
Kao i drugi poljoprivrednici, Allan Balliet brine zbog vremena i drugih stvari koje mogu da naškode ili unište prinose. Ali ne mora da brine da brine o novcu. Pretplatnici na proizvode sa njegove farme plaćaju unaprijed i on, a drugi poljoprivrednicima koji rade na taj način, mogu da se posvete kvalitetu voća i povrća koje uzgajaju za, kako se to lijepo kaže, poznatog kupca.
Gospodin Balliet
ističe:
"Konvencionalne farme
posuđuju novac, bivaju kreditirane, za
sjeme i hemikalije, a onda ih otplaćuju poslije žetve. Mi ne moramo da pozajmljujemo novac.
Teoretski, imamo čitav budžet u banci prije nego što počnemo da sadimo."
Ovakav model proizvodnje
i prodaje omogućava Allan Balliet-u da
koristi takozvane ''nasljedne'' vrste" vrste povrća i voća, odabrane zbog
njihovog ukusa i hranljivih vrijednosti, ne zbog otpornosti na dugotrajni
trasport i skladištenje.
"Ljudi koji se pretplaćuju na moje proizvode nisu gurmani. Kao pretplatnike imamo nekoliko ambasadorskih rezidencija, više glavnih kuhara vrhunskih restorana….. Ali, uglavnom to su ljudi prosječni građani Vašingtona koji znaju kakog je ukusa prava hrana i koji jednostavno nisu zadovoljni proizvodima iz supermarket" – takođe ističe gospodin Balliet.
Potrošači su na farme koje rade na ovaj su dobrodošli. Odnosi, zapravo povjerenje, između potrošača i proizvođača je jako bitno. Što se tiče poljoprivrednika, plaćanje unaprijed ih lišava mnogih briga, a Allan Balliet posebno naglašava da se na taj način stvara izuzetno snažan osjećaj odgvornosti i prema samo sebi, i prema drugima.
