Članice NATO-saveza obilježiće
60. godišnjicu postojanja alijanse krajem idućeg tjedna, 3. i 4. aprila.
Rusija, na drugoj strani, i danas, gotovo jednako kao i kada je NATO osnovan,
zazire i sa nepovjerenjem gleda na poteze koje NATO vuče. Moskva nije zabrinuta
samo zbog ranije obavljenog prijema u članstvo nekih bivših sovjetskih
republika, nego i zbog nastavka širenja koje bi moglo značiti uključivanje u
NATO-savez Ukrajine i Gruzije, nekadašnjih članica nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.
Te dvije zemlje takođe se graniče sa Rusijom.
Početkom marta NATO je,
sa svoje strane, odlučio nastaviti
odnose sa Moskvom, zamrznute zbog rusko-gruzijskog sukoba u avgustu prošle
godine. Ruski ambasador pri NATO-savezu Dmitri Rogozin pozdravio je takvu
odluku:
"Za nas je ta odluka pozitivna. Svjesni smo kompleksnosti i teškoća koje je NATO morao u međuvremenu prevazići u odnosu na avgust prošle godine, kada je odlučio da suspendira odnose sa Rusijom."
Rusiju, kako rekosmo, posebno
brine mogućnost da se Ukrajina i Gruzija pridruže NATO-u. U vrijeme kada je bio
predsjednik Rusije Vladimir Putin, sada predsjednik ruske vlade, zaprijetio je
usmjeravanjem raketa sa nuklernim bojevim glavama na Ukrajinu ukoliko NATO u
toj zemlji instalira raketne projektile. Prošlog juna takođe je zaprijetio prekidom
suradnje ruske vojne industrije sa ukrajinskom vojnom industrijom, uveliko
ovisnom od ugovora sa Rusijom. O tome je gospodin Putin rekao:
"Riječ je o osjetljivim tehnologijama, prije svega raketnoj, a i drugim modernim vojnim tehnologijama. Procijenićemo unaprijed sve okolnosti eventualnog prijema Ukrajine i povući određene poteze, bez obzira na moguću finansijsku štetu po Rusiju."
Tokom obilježavanja
desete godišnjice prijema Češke i Poljske u NATO 12. marta ove godine,
generalni tajnik saveza Jaap de Hoop Scheffer je istakao da proširenje alijanse
ostaje i dalje dio strategije sigurnosnog konsolidiranja Evrope kao nedjeljivog
prostora i dodao:
"U isto vrijeme,
jasno je da su odnosi NATO-Rusija isuviše dragocjeni da bi bili dovedeni u
pitanje zbog nesuglasica oko proširenja saveza…. ili zbog raketne odbrane…. ili
zbog Kosova."
Ta pitanja su, međutim,
bitna za Moskvu. Neovisni vojni analitičar Pavel Felgenhauer Rusiju vidi kao autoritarnu državu koja
nastoji ostvariti određene prednosti prijeteći, između ostalog, NATO-u i
Sjedinjenim Državama, otežavanjem operacija snabdijevanja u Afganistanu:
"Najvažniji
spoljnopolitički cilj američke administracije je uspjeh u Afganistanu. Na mnoge
načine Rusi kontroliraju ostvarivanje tog uspjeha. Rusima se čini da mogu,
upravo zbog toga, prisiliti Amerikance na velike ustupke."
Jedan od primjera
ruskog pritiska je nedavna pomoć Rusije od dvije milijarde dolara Kirgistanu.
Ta pomoć se uveliko tumači kao razlog što je vlada Kirgistana odlučila da
zatvori američku zračnu bazu u toj zemlji.
Rusija takođe vodi žestoku propagandnu kampanju protiv predloženog američkog instaliranja odbrambenog raketnog sistema u centralnoj Evropi, unatoč uvjeravanjima Georga Busha, bivšeg, i Baracka Obame, sadašnjeg američkog predsjednika, da to nije prijetnja Rusiji.
Gospodin Obama je jasno rekao da teži boljim odnosima sa
Rusijom, ali ne na štetu NATO članica:
"Ne kažem da
trebamo ponovo počinjati definirati odnose ili ih oživljavati. Rusija treba
razumjeti našu čvrstu opredijeljenost ka neovisnosti i sigurnosti zemalja poput
Poljske i Češke. Imamo mi drugih i većih zajedničkih briga."
Visoki američki, ruski i zvaničnici NATO saveza smatraju da sve tri strane mogu surađivati na pitanjima zajedničkih briga, kao što su sprečavanje prodaje nuklearnog naoružanja, tehnologije i materijala, međunarodni terorizam, piratsvo, krijumačarenje droga i slično.
