Financijski izuzetno obiman plan
predsjednika Baracka Obame na oporavku ekonomije pokrenuo je rasprave o
efektivnosti masivnih vladinih programa na podsticaju opadajuće ekonomije.
Posebno se tim povodom ponovo analizira najveće proširenje uloga vlade u američkom
društvu - New Deal kojeg je pokrenuo Franklin Roosevelt tokom Velike depresije
1930-tih. Za Glas Amerike izvještava Michael Bowman.
Milioni gladnih, bez posla, i
bilo kakvog rješenja na pomolu. To su slike Velike depresije koje se, kaže
predsjednik Obama, ne smiju ponoviti. Osnovu njegovog poziva za najveći plan
podsticaja ekonomije u američkoj istoriji je vjerovanje da vlada mora
intervenirati kada opada privatni sektor.
"Sa privatnim sektorom,
toliko oslabljenim ovom recesijom, federalna vlada je jedina ostala sa
sredstvima da našoj ekonomiji vrati život. Jedino vlada može prekinuti ovaj
opasni ciklus u kojem ljudi gubeći posao manje troše što vodi još većem gubitku
poslova", kaže predsjednik Obama.
To je slično vjerovanju koje je
vodilo predsjednika Roosavelta tokom Velike Depresije 1930-tih da pokrene
brojne javne radove. Kada je on preuzeo ured 1933, nezaposlenost je bila oko 25
posto.
Franklin Roosevelt, bivši
predsjednik SASD:
"Naš je najveći zadatak
vratiti ljude na posao."
Roosevelt je takodjer nastojao
stvoriti mrežu socijalne sigurnosti. Mnoge od Rooseveltovih inicijativa danas
su ključni dijelovi američke ekonomije, uključujući vladinu nadoknadu za
nezaposlenost i fondove za penzije.
Medjutim, debate se nastavljaju,
da li je New Deal spasio Sjedinjene Države od depresije, umanjio njene
posljedice, ili je naprotiv učinio gorom. O tome je bilo riječi i tokom
rasprava u Kongresu o Obaminom paketu podsticaja ekonomije.
Nekoliko Republikanaca su se
protivili Obaminom planu tvrdeći da je New Deal depresiju učinio dužom i gorom
namećući narodu veći vladin teret. Oni kažu da Obamin plan pravi istu grešku.
Ekonomista Dan Mitchell iz CATO
Instituta se slaže:
"New Deal je Veliku
depresiju produžio na sedam godina. Mi ne bi trebali sljediti taj neuspješan
model. To što je uradjeno 1930-tih je primjer šta ne treba raditi, jer sva ta
mješanja vlade, sve te intervencije, veće stope poreza, povećanje potrošnje
vlade spriječava oporavak ekonomije. Političari staju na put privatnom
sektoru", smatra Mitchell.
Drugi medjutim izvlače drugačiji
zaključak - tvrdeći da New Deal nije bio dovoljno velik, ili direktan da
prevlada tadašnje izazove. Oni ukazuju da je potrošnja vlade tokom Drugog
svjetskog rata umanjila sredstva za New Deal, i praktično iskorjenila
nezaposlenost u nekoliko mjeseci.
Istoričar sa Columbia
Univerziteta, Alan Brinkley je mnogo pisao o projektu New Deal i njegovim
poukama za danas.
"Sredstva za New Deal nisu
nikada bila dovoljno velika da nadoknade gubitak bogatstva kojeg je stvorila
depresija. Ukoliko želite suzbiti veliku recesiju, morate poduzeti velike mjere
kako bi podstakli ekonomske aktivnosti. I mislim da je to namjera Obaminog
paketa stimulisanja ekonomije", smatra Brinkley.
Obamin stimulativni paket polazi
od takozvane Keynesianske ekonomske teorije, koja zagovara povećanu
intervenciju vlade kada ekonomija opada. Ukoliko Obamin plan postane zakon,
sigurno je da će ga ekonomisti i zagovornici svih ekonomskih terorija pažljivo
pratiti i proučavati.
