Kada 20. januara 2009. godine Barack Obama i zvanično položi zakletvu kao 44. predsjednik SAD, administracija koju će predvoditi suočiće se sa brojnim i velikim problemima – američkom ekonomskom recesijom, svjetskom finansijskom krizom, ratovima u Iraku i Afganistanu, zategnutim odnosima sa Rusijom.... Svi ti problemi biće u povelikoj mjeri uključeni, razmatrani i rješavani kroz odnose koje će nova američka administracija imati sa Evropom.
Analitičari se slažu u ocjeni da su sada, u vrijeme tranzicije vlasti sa jedne administracije na drugu, odnosno u zadnja dva, tri mjeseca drugog četverogodišnjeg mandata predsjednika George Busha, odnosi između SAD i Evrope u „stand by“ fazi, da se i sa jedne i sa druge strane Atlantika čeka da Barack Obama i službeno uđe u Bijelu kuću kao novi predsjednik.
Osvrćući se na vrijeme u kojem je sadašnji, odlazeći, predsjednik Bush vodio SAD, analitičar Charles Kupchan iz vašingtonskog Vijeća za međunarodne odnose ističe da su Sjedinjene Države i Evropa uveliko unaprijedile odnose u posljednih nekoliko godina:
„Prva godina gospodina Busha kao predsjednika bila je izrazito teška, bremenita. Invazija Iraka rezultirala je napetošću u odnosima SAD i Evrope. Mislim da je kasnije, tokom drugog mandata, gospodin Bush donekle ublažio odnos s Evropom, uključivši ih više, i da su oni, barem oni najuticajniji, odgovorili na isti način. U mnogim pitanjima, počev od Kosova, Gruzije do finansijske krize bio je vidljiv uzlazni tok američko-evropske suradnje.“
I gospodin Kupchan i drugi analitičari će reći da je predsjednik Bush, mada su odnosi sa vodećim evropskim liderima otopljavali, ostao vrlo nepopularan američki predsjednik u većini evropskih zemalja. Takav odnos prosječnih Evropljana uveliko je posljedica političkog stava gospodina Busha „slijedite nas ili nam se sklonite sa puta.“
Nije nikakva tajna da je većina tih Evropljana željela da upravo Barack Obama bude izabran. U vrijeme predizborne kampanje on je posjetio Evropu i 24. jula govorio u Berlinu pred, kako se procjenjuje, 200.000 hiljada ljudi. Obraćanje gospodina Obame tokom kojeg je, između ostalog rekao i ovo, toplo je pozdravljeno:
„Da, postoje razlike između Amerike i Evrope. Nema sumnje da će tih razlika biti i ubuduće. Međutim, teret i obaveze svjetskog liderstva nas vezuju. Promjenom u Bijeloj kući taj teret neće nestati. Ovo, novo stoljeće od Amerikanaca i Evropljana tražiće da urade više.... ne manje. Partnerstvo i suradnja među državama i nacijama nije izbor. To je jedini način, jedini put da zaštitimo našu zajedničku sigurnost i unaprijedimo svijet koji dijelimo.“
Berlinskim govorom gospodin Obama je posebno naglasio da Sjedinjene Države nemaju boljeg partnera od Evrope:
„Pravo partnerstvo i put ka stvarnom progresu traže stalan angažman i mnogobrojna odricanja i ustupke, zahtijevaju zajedničko nošenje teškoća razvoja i diplomacije, mira i napretka, nameću potrebu da slušamo jedni druge, učimo jedni od drugih i... prije svega i iznad svega... da vjerujemo jedni drugima.“
I upravo spremnošću gospodina Obame da obnovi i učvrsti odnose sa Evropom, da obnovi dobru volju Washingtona i da pažljivo prati ono što evropski saveznici budu govorili, analitičari tumače entuzijazam kojim je praćena preizborna kampanja, dočekana i pozdravljena Obamina izborna pobjeda.
Wess Mitchell, analitičar Centra za analizu evropske politike sa sjedištem u Washingtonu, o tom entuzijazmu kaže:
„To je oduševljenje koje upućuje da većina Evropljana vjeruje da će Obama biti ličnost koja neće biti kao Bush, da će biti osoba koja dijeli njihova najdublje ideološka i filozofska ubjeđenja... I kada je u pitanju unutarnja, domaća politika i kada je u pitanju spoljna politika, umjerenija i manje isključiva američka spoljna politika. To je, u najmanju ruku, ono što većina Evropljana očekuje od administracije koju će voditi Obama.“
Gospodin Kupchan smatra da postoji još jedan bitan razlog zbog kojeg su Evropljani oduševljeni novim predsjednikom SAD:
„ Oni izbor jednog Afro-amerikanca vide kao znakove američke multikulturalnosti, jedinstva u razlikama, mladosti, vitalnosti, multirasnosti... kao znakove poštovanja vrijednih dostignuća koje bi i oni, Evropljani, voljeli imati za sebe. Ali .... vjerovatno... ih neće biti u stanju dosegnuti tako brzo zbog nevolja sa manjinama koji postoje u većini evropskih zemalja. Uvjeren sam da se sada može govoriti o postojanju neke vrste samopoistovjećivanja i zadovoljstva zbog toga što je jedan mlađi crnac dosegao do funkcije predsjednika.“
Članovi „unutarnjeg kruga“ novoizabranog predsjednika pokušavaju stišati, na pravu mjeru svesti očekivanja dok se Barack Obama priprema preuzeti predsjednički ured. Ističu da su pitanja sa kojima se suočavaju SAD i Evropa teška i složena. Među tim pitanjima su i pitanja kako preduprijediti iranski režim da se domogne nuklernog oružja, kako se odnositi prema Rusiji koja se sa dosta isključivosti i tvrdoće vraća na svjetsku scenu, da li insisitirati na prijemu Gruzije i Ukrajine u članstvu u NATO savezu, šta sa instaliranjem anti-raketnog odbrambenog štita na evropskom istoku.
Analitičari smatraju da će rat u Afganistanu biti prvi i pravi test za buduće relacije SAD i Evrope. Barack Obama ima namjeru poslati više američkih borbenih jedinica na jug Afganistana, poprište žestokih sukoba sa ostacima telebanskih snaga. On takođe želi da i druge zemlje, članice NATO-a, kao Njemačka na primjer, učine isto. Njemački zvaničnici, međutim, nisu voljni poslati više vojnika u tu opasnu misiju.
William Drozdiak, predsjednik Američkog vijeća za Njemačku, kaže da Berlin mora pokazati vlastito liderstvo i ispunjavati obaveze koje ima u NATO savezu:
„Postoji jasna želja, ne samo buduće Obamine administracije, nego i drugih zemalja, članica NATO-a... Britanije, Kanade, Danske, Nizozemske.... čije su vojne snage raspoređene na jugu Afganistana, koje žele da taj teret bude ravnomjernije raspoređen. I suština tog pitanja.... opcija isključivanja iz misije koja se smatra preopasnom je nešto što je vrlo loše za odnose unutar saveza i spremnost da se nosi sa opasnostima.“
Analitičari procjenjuju da će, kao američki predsjednik, Barack Obama imati tešku diplomatsku misiju glede Njemačke tražeći od kancelarke Angele Merkel da u 2009. godini pošalje više vojnika u Afganistan. U Njemačkoj će iduće godine biti održani parlamentarni izbori, a javnost te zemlje je protiv slanja vojnika na najopasnije područje u Afganistanu.
EDD. DŽPA.
