“Pravda ipomirenje na Zapadnom Balkanu i integracija država tog regiona u Evropsku uniju- Naslijeđe Međunarodnog suda za ratne zločine” - naziv je danas održanog okruglog stola u organizaciji Evropskog centra za političke studije iz Brusellsa. O tome kako doći do pomirenja na tom prostoru govorili su, pored ostalih, i bivši predsjednik Haškog tribunal Fausto Pokar i Nataša Kandić, direktorica Centra za humanitarno pravo iz Beograda.
U najkraćem….provodeći pravdu…. uvjereni su svi učesnici okruglog stola.
Zvaničnici Tribunala, takođe prisutni na skupu, istakli su kako će preostalim optuženicima za ratne zločine koji su još na slobodi, poput Ratka Mladića, biti suđeno čak i u slučaju da sud u Hagu bude zatvoren. Procesi će se voditi pred sudskim vijećem koje će nastaviti da sudi svim preostalim optuženima.
Polazeći od tvrdnje da je izvršenje pravde osnovni preduslov za pomirenje, učesnici današnje tribine u Briselu su takođe uvjerenja da su procesi pred Haškim sudom, iako ne jedini, važan elemenat tog procesa. S tim u vezi, stav Vijeća sigurnosti da svi oni koji su sada u Hagu, kojima teku suđenja ili čekaju na procese, ili pak svi oni koji su još uvijek u bijegu treba da se nađu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, a ne pred nacionalnim sudovima, dovešće do odluke o produženju misije Haškog suda, ili barem jednog njegovog dijela, uvjeren je bivši njegov predsjednik Fausto Pokar:
"Taj stav Vijeća sigurnosti dovešće Vijeće poziciju da produži mandat Haškom sudu, kako bi svi ti slučajevi mogli da budu okončani u Hagu. Da li će Tribunal nastaviti da radi smanjenim obimom ili u sadašnjem obliku, drugo je pitanje, ali…. Vijeće sigurnosti radi na rezoluciji kojom će se zadržati nešto od kapaciteta Tribunala za procese protiv bjegunnaca, čak i nakon zatvaranja Tribunala".
Ipak, da li stoji nešto iza činjenjice da vlasti u Beogradu, nakon što su uhapsile i predale Hagu Radovana Karadžića, još uvijek nisu u stanju da lociraju Ratka Mladića?
O tome direktorica Centra za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić kaže:
"Pitanje hapšenja Mladića je očito pitanje nekih tehničkih problema, pitanje onogo što se to sada događa unutar vlade, unutar institucija koje hoće to da urade. Jer, nema nikakve sumnje da poslije Karadžića neko hoće da štiti neke haške optuženike…. Mi od pobede Đinđića… od svrgavanja Miloševića… imamo taj problem da u institucijama i dalje ima onih koji štite Miloševića, odnosno hteli bi da zaštite otkrivanje ratnih zločina. U svim institucijama njih ima i očito je, u slučaju Mladića, da su oni spretni i da uspevaju ovu aktuelnu vlast, koja ima političku volju i hoće to da uradi, nekako spriječe da mu ne otkriju trag, lokaciju i da drže pod kontrolom čak i osnovne informacije o mestu gde se skriva Mladić."
I konačno, koliko sudski procesi doprinose pomirenju? Bivši predsjednik Tribunala Fausto Pokar ističe:
" Vjerujem da je ispunjavanje pravde jedno od oruđa pomirenja. Moguće da to nije vidljivo odmah, ali svakako, na duž period, činjenica da je pravda postignuta u značajnom broju slučajeva, služi kao osnova za pomirenje. Nikako ne treba očekivati odmah, ali na duži vremenski period, kada se ocjenjuju ukupne prilike, sudski procesi imaju svoju ulogu".
Gospođa Kandić, slažući se i sa ovakvim uvjerenjem, iznosi i ono što takođe smatra neophodnim:
"Ja razmišljam o tome kako učiniti konkretnim to neko naše viđenje da je neophodan regionalni pristup suočavanju sa prošlošću. Ovde smo došli da organizujemo skupove poput foruma… konsultacija sa malim grupama civilnog društva, istoričarima, piscima ….udruženjima žrtava… predstavnicima organizacija mladih, ženskih grupama … i da razgovaramo, diskutujemo šta bi bio taj regionalni pristup. Posle dve godine mi dolazimo do jednog vrlo čvrstog zaključka da je rešenje da dođemo ne neke potpunije istine i do nekog zajedničkog kolektivnog pamćenja osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima. Time bi dobili jednu mapu hronološki poređanog onoga što se dogodilo… dobićemo jednu potpunu sliku o žrtvama. I, naravno, tu je mesto haške arhive neverovatno važno… I zato ćemo dobar dio te slike graditi na osnovu haške dokumentacije. Ali, postoje stotine i stotine, hiljade i hiljade slučajeva koji nisu dokumentovani i o kojima se nikada nije javno govorilo, da žrtve … osim što su govorile u Tribunalu ili na domaćim sudovima… da njihovog glasa nema u javnim platformama, nema te javne platforme u kojima govore. A mi to hoćemo, hoćemo da pokušamo da to dostojanstvo žrtava nekako bude priznato svuda jednako, a ne da svako ima svoje žtve. Hoćemo da se čuje šta se tim žrtvama dogodilo… naravno… nećemo nikakvo balansiranje, izjedanačavanje, ali smatramo da… ukoliko postoji jedno regionalno telo koje će raditi tako što će imati nacionalne kancelarije, ali će pokušati da stvori jednu punu činjeničnu istinu o tome što se dogodilo…onda bi prvi put na Balkanu uradili nešto što bi moglo biti garancija da se zloćin neće ponoviti."
