Goran Salihović, predsjednik Općinskog suda u Sarajevu takvo stanje smatra zabrinjavajućim i vrijednim pažnje šire javnosti:
„Imamo, kao posljedicu, opravdano nezadovoljstvo građana i negodovanje sudija… i sudskog sistema…. da ti ljudi koji su osuđeni slobodno šetaju gradom, da ponovo čine krivična djela… da ih stimulišemo na taj način ponovo čine krivična djela….“
U Ministarstvu pravde Federacije BiH svjesni su poruke koja se šalje time što su ljudi osuđeni za krivična djela i dalje na slobodi. Kažu da je problem naslijeđen od ranije i da je mnogo veći od ovlasti samog Ministarstva.
„Pa, sigurno da taj problem postoji. Međutim, nije to samo problem Ministarstva pravde. To je problem koji zadire u cijelu reformu… odnosno strategiju reforme pravosuđa kao takvu“ – ističe Entoni Šeperić, funkcioner Ministarstva.
Na državnom nivou državni problemi. Sud Bosne i Hercegovine osudio je više od 200 ljudi koji kazne izdržavaju u entitetskim zatvorima. Državni zatvor tek se gradi u blizini Sarajeva, a novac za gradnju još se prikuplja.
„Zatvor će, u principu, olakšati situaciju vezano za zatvorenike koji su osuđeni na Sudu BiH. Olakšati situaciju u tom smislu što ćemo moći da pokažemo i Komitetu za prevenciju torture da imamo jedan visoko bezbjedni zatvor, da imamo zatvor odgovarajućih standarda…. Ali to je zatvor za otprilike 300 mjesta i ne rješava ovaj ukupni problem“ - kaže za Glas Amerike Srđan Arnaut, zamjenik ministra pravde BiH.
I u državnom Ministarstvu pravde svjesni su pogubnosti trenutne situacije. U zatvorima nema dovoljno mjesta, a i u postojeće zatvore ne ulaže se dovoljno.
„Vidimo da dosta ljudi koji su osuđeni, pravosnažno osuđeni, čeka na izdržavanje kazne što opet dovodi u pitanje i samu efikasnost sudova i samu ulogu te presude. Dakle, nema dovoljno kapaciteta i postojeći kapaciteti su pretrpani i neuslovni. Ne ulaže se, zapravo, u sistem zatvora u Bosni i Hercegovin“ – takođe naglašava gospodin Arnaut.
Sve staze na kraju vode do istog odgovora. Politika. Kapaciteti zatvora nisu visoko na listi prioriteta domaćih vlasti svih nivoa. Nefunkcionisanje i razjedinjenost sistema lome se na nižim instancama. Za ljude koji su u direktom kontaktu sa problemom vremena više nema mnogo, uvjeren je gospodin Salihović:
„Ovo je, po meni, zadnji momenat. Ne vidim razloga da građani moraju da trpe posljedice ovakvog stanja.“
Čekajući da političari počnu raditi i graditi zatvore kojih u zemlji nedostaje, građani trebaju biti svjesni činjenice da se u svakodnevnom životu lako mogu naći u blizini osobe koja je osuđena za teško krivično djelo. Život ljudi koji poštuju zakon na ovakav način nije siguran, a kazna za počinioce krivičnih djela koji ne idu u zatvor gubi svoju svrhu.
