Prva dama Sjedinjenih država je u intervjuu za Glas Amerike iskazala solidarnost sa narodom Burme, upravo u vrijeme kada su iz Ranguna i drugih burmanskih gradova počele stizati vijesti da vojnici i policajci silom oružja počinju razbijati mirne prosvjede na desetine hiljada demonstranata. Sa gospođom Bush razgovarala novinarka Glasa Amerike Paula Wolfson.
Prva dama Sjedinjenih država je zatražila od vojne hunte koja je u Burmi na vlasti više od 40 godina da ima na umu da su nevini životi stavljeni na kocku, i odmah na početku intervjua istakla.
”Hoću da kažem naoružanim stražarima i vojnicima - ne pucajte na svoj narod, ne pucajte na svoje susjede. Pridružite se tom pokretu.
Gospođa Bush kaže da je zadivljena hrabrošću građana Burme i budističkih svećenika koji su predvodili mirne proteste, najsnažnjiji zahtjev za slobodom i demokratijom u poslednjih dvadeset godina. Za gospođu Bush nije iznenađenje to što su budistički svećenici predvodili prosvjede.
”Oni su ti koji mogu preuzeti vodjstvo jer su duboko poštovani. Ključna karakteristika njihovih uvjerenja je miroljubivost, želja za mirom. To je veoma bitno i njihovo učešće u prosvjedima značilo je veliku promjenu. I to je jedan od razloga što je svijet mirnim demonstracijama posvetio toliko pažnje.
Tokom intervjua za Glas Amerike prva dama Sjedinjenih država Laura Bush posebno toplo govorila je o Aung San Suu Kyi, najpoznatijem burmanskom zagovorniku demokratizacije, lideru pro-demokratskog pokreta i dobitnici Nobelove ngrade za mir. Za godine i godine kućnog pritvora Aung San Suu Kyi, smrt njenog supruga Britaniji, uz sve druge nedaće koje je Aung San morala otrpjeti u svom domu u Rangunu, gospođa Bush je rekla:
”Sve to zaista pokazuje veličinu žrtve koju Aung San podnosi za dobrobit naroda Burme, pokazuje njenu hrabrost, nadu i snove o slobodnoj i demokratskoj Burmi, zemlji i narodu koji može imati svoje mjesto u svijetu, zemlji i narodu koji po svojim resursima mogu bujati.“
Aung San Suu Kyi je primjer žene čijom se snagom unose promjene u svijetu, kaže gospođa Bush. Uvjerena je da, posebno u zemljama koje se bore da izađu iz potlačenosti i oslobode se represivnih režima, žene mogu pomoći, da mogu voditi na tom putu. U to se uvjerila kada je putovala u Afganistan po svrgavanju Talebana 2001. godine.
”Sve to što smo vidjeli u Avganistanu, potaklo me je da, kada su u pitanju zemlje širom svijeta, obratim posebnu pažnju na način na koji su žene tretirane u nekim od tih zemalja. Uvjerena sam da nema upjeha ukoliko svi – i muškarci i žene -ne daju puni doprinos prosperitetu zajednice.
Po dubokom uvjerenju gospođe Bush u Avganistanu, u Burmi, u drugim dijelovima svijeta, uprkos ogromnim problemima, ima nade. Ona je tu nadu vidi i na licima ljudi koji sve češće iskazuju neslaganje sa ugnjetavanjem i sve odlučnije traže da zemlje u kojima žive krenu putem napretka.
