Oni koji se profesionalno bave izučavanjem ljudske psihe, i posebno fenomena duboke žalosti, su dugo vjerovali da je depresija najgore osjećanje do kojeg dodje nakon gubitka bliskog člana porodice ili prijatelja. Ali, novo istraživanje pokazuje da je čežnja za izgubljenom voljenom osobom dominantna emocija koji ljudi osjećaju u takvoj situaciji. Ova će nova studija možda izmijniti način na koji ljudi razmišljaju o žalosti, i možda im pomoći da lakše prodju kroz ovaj proces.
Christine i David Reilly sa ljubavlju čuvaju sliku njihovog sina Michaela, koji je prije osam godina umro od raka, kada mu je bilo samo pet godina. Oni i dalje čeznu za njim.
Christine Reilly, majka preminulog dječaka:
Jednostavno postoji žudnja da se on fizički pojavi i vrati. Za mene je čežnja - želja za nečim nemogućim, Michaelovom prisutnošću, njegovim šalama, osmijehom...
Holly Prigerson je stučnjak koji se bavi pitanjem podnošenja gubitka, pri Institutu za borbu protiv raka, Dana Farber, u Bostonu. Ona je učestvovala u novom istraživanju koji je objavljeno u žurnalu Američkog medicinskog udruženja.
Holly Prigerson, Institut za borbu protiv raka Dana - Farber:
Do sada su ljudi mislili da je biti tužan neprijatno osjećanje, a da je depresivnost popratni efekat odgovora na lični gubitak. Najnovije istraživanje pokazuje da se radi više o tome da za izgubljenom osobom čeznemo i da nam ona nedostaje.
Prigerson je izučavala samo ljude čiji su voljeni umrli od prirodnih uzroka smrti. Ona kaža de se prvo morala pozabaviti tzv. običnim žaljenjem. Studija pokazuje da žaljenje počinje prvo sa nevjericom, onda čežnjom, nakon toga slijedi ljutnja, depresija i na kraju prihvatanje realnosti. Ali eksperti su takodje utvrdili da sve ove faze traju duže nego smo ranije mislili. Studija pokazuje da ljudi udju u fazu prihvatanja smrti tek oko šest mjeseci nakon dogadjaja.
Holly Prigerson:
Ljudima koji osjećaju visoke ili ekstremne nivoe ovih negativnih simptoma koji prate žalost i nakon šest mjeseci poslije gubitka, može se pomoći ukoliko se jave na evaluaciju i moguću intervenciju i tretman.
Prigersonova kaže da je dugotrajno žaljenje štetno za zdravlje, i sa sobom nosi posljedice kao što su samoubistvo ili srčani udar. Ona objašnjava da su najčešći kandidati ovakve prolongirane duboke žalosti roditelji koji su izgubili dijete ili supružnici koji su bili u sretnom braku. Istraživanje takodje pokazuje da se ljudi od gubitka voljenih brže oporavljaju ukoliko su imali vremena da se za to psihičke pripreme.
