Direktor Odjela za istočno-evropske studije Woodrow Wilson Centra Martin Sletzinger za Glas Amerike odgovara na pitanje da li je Daytonski mirovni sporazum prepreka ili poluga kako bi se BiH što prije uvezala u evropske integracije.
Jasno je da razni ljudi na to gledaju na razne načine i da neki to zaista vide kao prepreku, dok drugi u tome vide sredstvo da se ide dalje, sredstvo koje se može i prilagodjavati. Što se mene tiče, ja sebe smatram realistom koji ne misli da oko bilo čega u današnjem svijetu treba biti pretjerani optimista. Medjutim, mislim da treba gledati na to šta je zaista moguće ostvariti u Bosni i Hercegovini. Medjunarodna zajednica više ne izgleda da je pretjerano fokusirana na tu zemlju, a dio razloga za to je i činjenica da je tamo do sada već ostvaren napredak i to ogroman. Ali ipak, deset godina nakon Daytona, još uvijek bosanska vlada ne može da funkcionira sama i onako kako bi trebalo. Tačno je i to da ta vlast funkcionira tačno onako kako se i može očekivati da funkcionira vlast u zemlji koja je razorena ratom, u kojoj su na stotine hiljada ljudi ubijene i gotovo polovina stanovništva je ostala bez doma. Deset godina je, tako gledano, isuviše mali vremenski okvir da se prevazidje gradjanski rat ili agresija, bez obzira kako je ko zove.
Moje je osjećanje da je vrijednost Daytona bila u tome da je to, bez obzira na odredjeni pritisak medjunarodne zajednice pri kraju dogovaranja, bio dokument oko kojeg su u tom trenutku mogle da se saglase sve tri strane.
Bio je nesavršen, ali vjerovatno najbolji mogući pod uslovima u tom času. Bosna, dakle, i dalje mora da funkcionira na tim uslovnostima. Ako hoće da imaju vlast koja funkcionira, onda u njoj moraju biti i bosanski Srbi. Znači da se moraju razviti načini u kojima Srbi mogu i moraju modificirati svoje rigidne pozicije o pravima i odgovornostima RS u odnosu sa Sarajevom.
Mislim da je način da se to postigne, kao - iskreno govoreći i kada se radi o rješenju za Kosovo - jeste kroz put i članstvo u EU, u kojem će Bosna postepeno postajati dio tkiva EU, ali u kojem EU hoće da ima posla samo sa jednom instancom vlasti, jednom vladom u BiH, oni neće da pregovaraju sa dvije vlade u BiH. To je ista pozicija koju oni imaju kad se radi o Srbiji i Crnoj Gori. Postepeno će, mislim sama Unija početi da vrši pritisak na stanovnike RS, da se više prilagode, da više saradjuju sa vladom u Sarajevu. Za sve to će naravno trebati vremena, ali se nadati da se kroz to vrijeme čekanja neće raspasti ionako krhki konsenzus na kojem Bosna postoji.
