Novo istraživanje sugeriše da mozak proizvodi povećane količine „hormona zadovoljstva“, dopamina kada smo zaljubljeni i da to ostavlja trag na našem mozgu. Međutim, isto istraživanje je pokazalo i da ovaj hemijski trag s vremenom blijedi.
Studija provedena na poljskim voluharicama, koje su među 3 do 5% sisavaca koji formiraju monogamne veze, identifikovala je biološki potpis zaljubljivanja. Studija je objavljena u januaru ove godine u časopisu Current Biology, a dolazi s Univerziteta Kolorado Boulder. Novi rad pruža uvide u procese unutar mozga koji omogućavaju intimne veze, kao i posljedice prekida tih veza.
Koristeći najsavremeniju neuroimaging tehnologiju, istraživači su u realnom vremenu pratili aktivnost u mozgu voluharica dok su težile da se sretnu sa svojim partnerom.
Jezgro akumbensa, regija mozga odgovorna za motivaciju, bilo je posebno aktivno kada su voluharice bile u prisustvu svog partnera. Otkriveno je da se aktivacija jezgra akumbensa poklapa s trenucima bliskosti između partnera. Inače, ova regija mozga igra ključnu ulogu u različitim procesima, uključujući motivaciju za hranom, seksom, socijalnim interakcijama, kao i želju za zadovoljstvima.
Svaki put kada je detektovan izljev dopamina, senzor na bazi optičkih vlakana, koji je pratio aktivnost voluharica bi zasvijetlio. Kada su voluharice pristupile svom partneru, senzor bi snažno svijetlio, dok bi aktivnost bila minimalna kada je partner bio zamijenjen nekom drugom voluharicom.
Ovi rezultati ukazuju na to da je dopamin ključan faktor u motivaciji traženja partnera, pri čemu su izljevi dopamina u jezgru akumbensa jači kada smo s našim partnerom nego kada smo s drugim osobama.
U drugom eksperimentu, parovi voluharica su razdvojeni na četiri sedmice, što je dug period za ove glodare. Kada su se ponovo sreli, iako su se sjećali jedno drugog, karakteristični izljev dopamina gotovo je nestao. Ovo sugeriše da je „hemijski otisak" veze izblijedio tokom razdvojenosti, što omogućava voluharicama da formiraju nove veze.
Ovi nalazi mogu imati implikacije za ljude koji prolaze kroz prekide veza ili gubitke, jer ukazuju na postojanje prirodnih mehanizama unutar mozga koji olakšavaju prekid i omogućavaju obnavljanje socijalnih veza. Autori istraživanja ističu potrebu za daljim istraživanjima kako bi se bolje razumjela primenjivost ovih rezultata na ljude, ali vjeruju da bi ovo istraživanje moglo otvoriti nove terapijske pristupe za osobe koje se bore s mentalnim poremećajima povezanim sa stvaranjem društvenih veza i odnosa.
