Kina je dobrim dijelom ovisna o energiji uglja, no za ove Olimpijske igre su razvili izvore obnovljive nergije i tvrde da sva energija za OI dolazi iz obnovljivih izvora. Također, zbog vrlo stroge anti-kovid politike, Kina je smanjila i broj posjetitelja OI, čime je ušteđeno mnogo dodatnih emisija ugljičnog dioksida, jednog od stakleničkih plinova koji najviše doprinose klimatskim promjenama.
Broj gledatelja je smanjen jer je broj ulaznica ograničen, a smatra se da su ove mjere smanjile utrošak energije potreban za putovanje i smještaj ljudi u iznosu od oko 500 000 tona ugljičnog dioksida. Zapravo, ovo je možda i najveća ušteda emisija u toku ovih OI.
Kina i Indija su na ovogodišnjem COP26 obećale da će do 2060. godine postići nulte emisije ovog plina, što je veliko i važno obećanje, s obzirom da su obje zemlje među najvećim emiterima. Zato je smanjenje emisija i napor u postizanju ugljične neutralnosti OI prilično važan korak i dokaz dobre volje i spremnosti Kine na promjene.
Procjenjuje se da je ugljični otisak (količina emitovanog ugljendioksida u atmosferu) ovih Zimskih olimpijskih igara oko 1.3 miliona tona, što zvuči zastrašujuće, ali je ništa u poređenju s 11 milijardi tona ugljičnog dioksida, što su kineske godišnje emisije. A da bi Kina držala svoje emisije ugljičnog dioksida niskim, morali bi ih smanjiti za količinu koja je jednaka onoj koju proizvodi 200 000 automobila godišnje. Za zemlju od preko milijardu stanovnika, ovo bi na prvi pogled bilo lagan zadatak, ali zapravo nije tako jednostavno.
U cilju ostvarivanja održivosti i ekološki prihvatljivih modela menadžementa OI, Kina je uspjela prenamijeniti neke stare objekte za sportske terene, poput stare termoelektrane koja je postala pozornica za skakaonicu, hidrofluorougljici se ne koriste za rashlađivanje, a postoje i štedljiva rješenja za pumpanje vode za vještačko osnježavanje. Sva energija za Olimpijske ige se dobija iz vjetroelektrana i solarnih panela. Ali i dalje, polovina ukupne kineske energije nastaje iz uglja.
Kako javlja BBC, za izgradnju u Songshan zaštićenom području, 20 000 stabala je relocirano i oko 90% njih se primilo na novoj lokaciji. Kina je pokrenula i proces pošumljavanja, te je posađeno 60 miliona stabala, uglavnom breze, hrasta i gingka.
Međutim, javljaju se i mišljenja kako je ugljična neutralnost OI u Kini samo farsa. Recimo, upravo za potrošnju vode postoje procjene da je potrebno oko 2 miliona kubičnih metara, što je pritisak na okoliš, na okolne vodene bazene regiona.
Novi zasadi stabala zapravo su urađeni da zamaskiraju činjenicu da su neka skijališta za potrebe OI ušla na teritoriju zaštićene prirode, čiji su dijelovi uništeni. Kao da je neko jednostavno pomjerio granice područja zaštićene prirode da bi se napravio olimpijski centar.
Zatim, neka od igrališta će se koristiti sad i vjerovatno nikad više. Ne postoje planovi za neka buduća takmičenja koja će se održavati na ovim terenima, što ne govori u prilog održivosti infrastrukture. Neki tereni i zemljišta su oštećeni, pogotovo procesom relokacije stabala, te u budućnosti tim područjima prijeti opasnost od erozija.
Odavno postoje kritike „održivosti“ i „zelenosti“ Olimpijada. Soči 2014., koje je Rusija opisala kao „najčistiju" Olimpijadu ikada, rezultirala je teškim oštećenjem velikog planinskog riječnog toka i ilegalnim odlaganjem građevinskog otpada. Čak ni OI u Vankuveru se nisu mogle pohvaliti dobrim menadžmentom utjecaja na okoliš.
Bez procjena neovisnog tima za okoliš, ne može se ni utvrditi da li su tvrdnje neke zemlje o ugljičnoj neutralnosti i održivosti igara tačne.
