U jeku epidemije novog koronavirusa čak se javljaju tvrdnje da je ova supstanca snažan antivirotik i da se infekcija koronavirusom može spriječiti uzimanjem vitamina C.
Da li u svemu tome ima imalo istine?
Vitamin C ili askorbinska kiselina je veoma važan vitamin za obnovu tkiva, sintezu određenih neurotransmitera i djeluje kao antioksidans, odnosno, inhibira oksidaciju, proces u kojem nastaju slobodni radikali, koji mogu ošteti naše stanice ako ih ima previše.
Za razliku od mnogih drugih sisara, čovjek mora unositi vitamin C u organizam jer ga ne može sintetizirati. Naši prijatelji, psi i mačke, mogu sintetizirati vitamin C. Vitamin C se u njihovim organizmima sintetizira iz glukoze, i to glukoze koja se oslobađa iz tjelesnog "rezervoara" glukoze – materije koju zovemo glikogen. Kod ptica i reptila, sinteza vitamina C se odvija u bubrezima. Ljudi su izgubili enzimatske puteve sinteze vitamina C i zato sada ovisimo o vitaminu C iz voća, povrća i suplemenata.
Dnevne potrebe za vitaminom C se razlikuju u ovisnosti o tome da li se radi o djeci ili odraslima, da li su u pitanje trudnice i dojilje te ovise i o spolu. Prema Evropskoj agenciji za sigurnost hrane (European Food Safety Authority, EFSA), preporuke količine vitamina C za odraslog muškarca iznose 110 mg po danu, a za odrasle žene koje nisu trudne niti doje 95 mg na dan. Za dojilje je preporučena količina vitamina C po danu 120 mg. Tablete vitamina C sadrže ponekad i 500 mg ove tvari što je oko 5 puta više nego preporučena dnevna doza. Gornji prag tolerancije, najveća moguća koncentracija dnevnog unošenja vitamina C bi bila oko 2000 mg tj. 2 gr dnevno.
Šta se dešava sa viškom vitamina C u našem organizmu?
Vitamin C je hidrosolubilni vitamin što znači da se otapa u vodi. Ovakvi vitamin, u koje spadaju i vitamini B kompleksa, ne nagomilavaju se u našem organizmu nego se višak, preko bubrega, izlučuje u vanjsku sredinu u obliku urina. Drugim riječima, koliko god mi vitamina C uzimali, ono što našem organizmu nije potrebno, završiće u WC školjci. Na taj način, vitamin C čak ni u suvišku ne bi trebao biti toksičan, no, zahvaljujući preporukama uzimanja megadoza vitamina C, količina od čak 10 ili 20 grama dnevno, može doći to toga da bubrezi ne mogu ukloniti sav taj vitamin C.
Naročito su opasni oni oblici suplemenata vitamina C koji nisu strogo dozirani, poput praškastog vitamina C koji se svugdje, pa i kod nas prodaje čak i u supermarketima. Tada ljudi uzimaju veliku količinu ove tvari, bez preciznog vaganja, praktično „kašikom“ i nepotrebno, namjerno ili nenamjerno unose ogromnu količinu ovog vitamina u organizam.
Odakle potječe priča o efikasnosti vitamina C
Još je davno primjećeno da moreplovci na dugim putovanjima mogu dobiti bolest čiji su simptomi pojava pjega na koži, krvarenje desnih, pojava otvorenih rana koje teško zacjeljuju. Ist su se simptomi javljali i među siromašnim stanovništvom, naročito u periodu zime i velikih gladi. No, konzumacijom svježeg ili konzerviranog i ukiseljenog voća i povrća, ovi bi se simptomi čarobno povlačili.
Radilo se o skorbutu, bolesti koja nastaje usljed nedostatka vitamina C, koji je, pored mnogih drugih uloga u našem organizmu važan i za sintezu proteina kolagena, koji ulazi u sastav vezivnog tkica. Bez vitamina C, kolagen je nestabilan i to dovodi do stvaranja ovih simptoma. Zbog toga što sprječava skrobut, vitamin C se nalazi na Listi eencijalnih lijekova Svjetske zdravstvene organizacije.
Za izolaciju vitamina C dvojica naučnika, Albert Szent-Györgyi i Norman Haworth, podijelili su 1937. Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu. Međutim, jedan drugi dobitnik Nobelove nagrade, Linus Pauling, stvorio je mit o vitaminu C kao sredstvu za sprječavanje prehlade, gripe i liječenje raka. On je 1970. objavio knjigu „Vitamin C i prehlada“ u kojoj je tvrdio da visoke doze vitamina C , veće od 2 grama dnevno, mogu spriječiti prehladu. Samo nekoliko godina nakon toga, u revidiranoj verziji knjige, Pauling je počeo tvrditi da treba uzimati i preko 10 grama vitamina C dnevno, tzv. „megadoze“ i to intravenozno.
Nekoliko ljudi je stalo u odbranu ovih Paulingovih teza: hemičar Irvin Stone, prodavac suplemenata Matthias Rath te nutricionista Patrick Holford. Stone je inače patentirao vitamin C kao industrijski konzevans koji limira oksidaciju u duže održava namirnice svježima.
Također je autor knjige „Faktor ozdravljenja“ i radova u kojima proponira da vitamin C nije tek vitamin potreban ljudima u malim količinama, nego ga treba uzimati u visokim dozama. Nakon objavljivanja ovih tvrdnji, prodaja vitamina C je u SAD naglo skočila, a „vitaminska groznica“ se proširila svijetom. Upravo iz ovog doba datira i mit kako je vitamin C svemogući lijek i kako ga treba uzimati što više.
Od sprječavanja prehlade, vitamin C je postao lijek za rak. Sam Linus Paulig je preminuo od raka prostate koji je pokušao izliječiti megadozama vitamina C, doduše, u 93. godini. Sam Puling je dnevno uzimao 12 grama vitamina C i, u slučaju prehlade, ovu količinu je povećavao na 40 grama!
Šta nauka kaže o efikasnosti vitamina C i tvrdnji da sprječava gripu i prehladu, ublažava njihove simptome te liječi rak?
Gripa i prehlada su virusna oboljenja i zapravo najbolji način izbjegavanja infekcije jesu naizgled jednostavne metode - pranje ruku, izbjegavanje boravka u prostorijama sa puno ljudi, gdje se virus lako prenosi i, u slučaju gripe, vakcinacija. Za koronavirus važi da treba pojačati mjere lične higijene i često detaljno prati ruke.
Međutim, teza da možemo spriječiti prehladu i gripu ili ublažiti njihove simptome i učiniti da se brže oporavimo pomoću visokih doza vitamina C nema potvrdu u nizu dobro dizajniranih studija. Da bi istražili postoji ili zaista velika razlika u obolijevanju i razlika u prebolijavanju bolesti, naučnici su testirali i uporedili dvije grupe – jednu koja je primala vitamin C i jednu koja je dobijala placebo.
Postoji preko 16 studija u kojima je pokazano da zapravo nema velike razlike u tome da li će neko ko uzima vitamin C i neko ko ne uzima oboljeti i da će, jednom kada obole, simptomi biti manje izraženi, a vrijeme trajanja bolesti kraće. Brojevi za grupe koje su uzimale vitamin C i one koje ga nisu uzimale bio je veoma sličan.
Zašto onda ljudi tvrde kako im je od vitamina C bolje?
Pa jednostavno – kiseli okus ovog suplementa prija, čini da se osjećamo „svježe“, a placebo učinak toga što znamo da smo uzeli nešto što je zdravo čini svoje. U slučaju prehlade i gripe često nam se poremete čula i hrana postane bljutava, ali jako kiseli okus vitamina C i arome koje se dodaju u neke suplemente je jedan od rijetkih okusa koje možemo dobro osjetiti u takvom stanju.
Ljudi koji misle da je nešto djelotvorno, mogu prijaviti pozitivan i povoljan rezultat, čak i ako on ne postoji. Vitamin C ima vrlo blago djelovanje na oteknute sluznice tzv. „anti-histamik efekat“, ali je ovo dejstvo zanemarljivo.
Osim toga što nema naučnih i višestruko testiranih dokaza da vitamin C djeluje tako što uništava viruse, nedavno je pala u vodu i tvrdnja da može pomoći kod sepsi. Naime, 2017. dr. Paul Marik iz Norfolka, savezna država Virginia, izvijestio je da ima izvanredne rezultate liječenja svojih pacijenata sa sepsom primjenom vitamina C i vitamina B1.
Neki ljekari u jedinicama intenzivne njege počeli su koristiti ovu metodu odmah, na temelju tih ranih rezultata. Međutim, najveća naučna studija objavljena do sada pokazala je kako je ova terapija neefikasna. U istraživanju je sudjelovalo više od 200 pacijenata iz Australije, Novog Zelanda i Brazila, a rezultati su objavljeni u JAMA sredinom januara.
Vitamin C ostaje važna tvar i ovi nalazi ne umanjuju njegov značaj – fiziološki i metabolički procesi u kojima učestvuje ova molekula temelj su održanja zdravlja, ali mu ne treba pridavati čarobna svojstva koja nema.
