Predavanje direktorice Glasa Amerike, Amande Bennett
Hvala, i dobro jutro svima!
Znate, došla sam u svoju prvu posjetu ovdje u Sarajevo, na ovu konferenciju, i raspoloženje je ovde skoro toliko sivo i mračno kao i vrijeme vani. Osjećamo se tužno, osjećamo se obeshrabreno, govorimo o botovima, o neprijateljskim vladama; čak i tinejdžeri u Macedoniji šire informacije koje su poluistine.A i riječi koje koristimo ovdje: lažne vijesti – kao da nešto može biti lažno a ipak i vijest; post – istina, ili stanje iza istine - kao da je istina na neki način prestala postojati. Osjećamo se skoro kao poraženi, osjećamo se kao da se sučeljavamo sa takvim neprijateljem, s kakvim se ranije još niko nije sučeljavao.
Ali napadi na istinu zapravo nisu nova pojava. Čak i u mojoj zemlji, ako se vratimo unazad nekoliko decenija ili čak stoljeća - nailazimo na napade na istinu.
O čemu su tabloidi izvještavali u to vrijeme? O istim stvarima o kijima izvještavaju i danas: ko je s kim spavao; ko je dobio dijete i sa kim; ko je uzimao novac i od koga; i sve je to bilo politički motivirano, i nije imalo osnova u stvarnosti. I koliko je to bilo štetno?
Znate, ime Josepha Pulitzera vi danas vjerovatno povezujete sa najkvalitetnijom mogućom vrstom novinarstva. Ali istina je da je Joseph Pulitzer kupio tu reputaciju time što je finansirao nagradu nazvano po njemu. U tovrijeme, njegovo ime je značilo najokrutnije laži i neistine. U usporedbi sa njegovim radom današnje novinarstvo je pitomo.
Danas smo slušali o tome da su laži važne jer je istina teška. Da laži imaju moć jer laži se ne obraćaju našem umu, nego govore našim srcima. One govore najgorim stranama naše ličnosti: obraćaju se našem gnjevu, našim predrasudama, i našim strahovima. Ali to onda isključuje jedno drugo vrlo važno osjećanje: a to je povjerenje. Povjerenje i vjerovanje. I u današnjem moru dezinformacije, ljudi su zbunjeni, i umorni su od tog osjećanja zbunjenosti. Mislim da žele imati nešto čemu mogu vjerovati. Mislim da je istina važna. Mislim da su i činjenice važne. Također mislim da smo i mi važni.
Dakle, šta mi onda radimo u Glasu Amerike? Kao što vjerovatno znate, mi smo nezavisna televizijska kuća koju finansira vlada. Emitujemo programe u 60 zemalja na 46 različitih jezika. I sada možda mislite da se u ovakvoj klimi, protiv propagande i mi borimo sa jakom i još boljom propagandom. A mi radimo upravo suprotno od toga. Mi se držimo tradicionalnih novinarskih vrijednosti, kao što su pravednost, i činjenice. Zato što vjerujemo da na kraju ljudi uvijek prepoznaju istinu.
Mi istinu prikazujemo time što pokazujemo ono što jeste. I na taj način se borimo protiv dezinformacija kao što je, na primjer, tvrdnja da Rusi u Americi žive u izdaji i priželjkuju da se vrate u svoju domovinu. Putujemo širom Amerike i dajemo prilike Rusima u Americi da ispričaju svoje priče.
Kako se borimo protiv dezinformacije koje širi Sjeverna Koreja, da su Korejci u Americi zlostavljani. Pustićemo da nam korejski policajac, korejski frizer, ili korejski poduzetnik ispriča svoju priču.
A šta da radimo sa dezinformacijom po kojoj bi ruski stari vjernici koji su prešli kroz moreuz u Aljasku, živeli puno bolje da su ostali u Rusiji? U suradnji sa svojim partnerima u Slobodnoj Evropi, tim ljudima smo omogućili da sami odgovore na to pitanje.
I kako možemo biti sigurni da je to prava istina? Tako što mi prikazujemo sve. Prikažemo i bogatstvo i siromaštvo. Prikažemo ljude koji su uspjeli na Aljasci, a također prikažemo i ženu sa magistraturom koja je mogla da se zaposli samo kao trgovac ribom. Mi prikažemo i dobro i zlo. Prikažemo i prosperitet, kao i ekološke probleme. Pokažemo mogućnosti sa jedne, i beskućništvo sa druge strane. Prikazujemo međusobno razumijevanje kao i sukobe; toleranciju, ali isto tako i rasizam.
Znate, istina mora biti istina za sve. Kada neki zvaničnik govori istinu, mi izvještavamo o tome kao o istini. Ako međutim zvaničnik govori laž, mi izvještavamo o tome da je to laž, navodeći činjenice. Ako neko koga volimo učinu nešto pogrešno, mi moramo izvještavati i o tome. A ako neko koga ne volimo učini nešto pozitivno, moramo i o tome izvještavati.
I koji je rezultat toga što govorimo istinu? Povjerenje. Za to mogu navesti primjer nečega upravo ovdje u Bosni i Hercegovini. Naš novinar je otputovao u jedno selafijsko selo, u Gornju Maoču, koje je jedno vrijeme bilo centar regrutacije za borce za takozvanu Islamsku državu. Naš pristup nam je omogućio da se udubimo u život tog sela. Oni su nas tamo prihvatili. Mi smo bili jedini kojima su dozvolili da provedemo noć u tom selu i da pratimo njihov život izbliza. Znate zašto su to uradili? Zato što su nam vjerovali.
Naše izvještavanje u Africi o islamističkoj grupi Boko Haram je bilo toliko hrabro da smo uspjeli dobiti 18 sati snimaka od samih pripadnika Boko Harama, i ti snimci su prikazali neopisive atrocitete koje ta grupa vršila. Taj izvještaj je bio toliko moćan, i toliko istinit, da je kasnije jedan mlad čovek koji je slušao Glas Amerike u tajnosti, priznao da ga izvještaj ubjedio unapuštanje te grupe.
Znate, ljudi nam vjeruju čak i u Sjevernok Koreji. Korejski disident najvišeg ranga rekao nam je da je i on, kao i ostali članovi ministarstva vanjskih poslova, slušao emisije Glasa Amerike. Zašto su to uradili? Jer su znali da mi govorimo istinu.
Ako se vratimo nazad u historiji, u to vrijeme kada su nacizam i fašizam gušili svijet. Moguće je da i među vama ima takvih koji su u to vrijeme slušali Glas Amerike, ili su to radili vaši roditelji. Sjećate li se toga? Da se prisjetimo riječi Edwarda R. Murrowa koji je pomagao u uspostavljanju vrijednosti kojih se mi u Glasu Amerike i dan danas pridržavamo: "... Istina je najbolja, a laži su najgora propaganda. Ako želimo biti ubedjivi, moramo biti uverljivi. A da bi bili uverljivi, moramo biti vjerodostojni. A da bi bili vjerodostojni, moramo biti istiniti. Baš tako jednostavno.“ Hvala vam.
