Stotine Bošnjaka okupili su se u St. Louisu, u nedjelju na vjerskom obredu sjećanja na žrtve masakra 1995. Sedamnaest godina je prošlo otkako su srpske snage ubile njihove rođake, prijatelje i susjede, ali je bol još uvijek svježa. Mnogi od ovih useljenika bili su još djeca kad su njihove obitelji pobjegle iz rata u Bosni i Hercegovini.
Šesnaestogodišnja Sumeja Šabic kaže da je za mlađu generaciju važno da se sjeća prošlosti: „Tu sam da odam počast žrtvama. Neki od njih su porodica mog oca. A on se ustvari borio u ratu i sretan je što je preživio. I ja sam na tome zahvalna.“
Mnoge od oko 70 hiljada Bošnjaka koji žive u St. Louisu rat je direktno pogodio i sa zanimanjem prate suđenja Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću u Haagu.
Porodica studenta Kenana Šabaza jedva je stigla pobjeći iz Jeleča, noć prije nego što je bio spaljen. Došli su u Ameriku kad je Kenanu bilo 5 godina. Danas on budno prati haška suđenja. „Kada pogledate lica Karadžića i Mladića, izgledaju kao da im nije stalo. Možda ni nije. Svijetu tako dugo treba da se odluči o tom genocidu i da li su ti ljudi krivi... Miloševićevo suđenje je trajalo vječno. Na kraju je i umro a da nikad nisu završili suđenje.“
Nurija Omerović je bio u Srebrenici kada su je pregazile srpske snage. Hodao je 150 kilometara kroz šumu dok nije došao u sigurnost Tuzle. Svoju malenu kćerku nikad nije pronašao, a Srbi su, kaže, ubili sve muške članove porodice njegove supruge. „To je moja porodica. To je moja priča. Ja sam preživio a neki članovi moje porodice nisu. Ja ovdje gradim novi život ali nikad neću zaboraviti što se njima dogodilo.“
Bošnjačka zajednica u St. Louisu često prati medije na svom jeziku da bi bili u toku zbivanja u svojoj domovini. Tjedna radio emisija na bosanskom nudi vijesti iz zajednice, muziku, te javljanja uživo iz Bosne.
Useljenici su otvorili brojne male biznise: pekare, restorane, kafiće, mesnice, trgovine živežom. Jednu ulicu čak i zovu Mala Bosna. Iz njihovih automobila, ukrašenih naljepnicom Bosne i Hercegovine, čuje se bosanska muzika.
A okupljaju se redovito i na svojoj najvećoj strasti – nogometu! Svakog ljeta održavaju turnir, a novac koji timovi uplate za sudjelovanje koriste za stipendije djeci koja su u ratu izgubila roditelje.
Šesnaestogodišnja Sumeja Šabic kaže da je za mlađu generaciju važno da se sjeća prošlosti: „Tu sam da odam počast žrtvama. Neki od njih su porodica mog oca. A on se ustvari borio u ratu i sretan je što je preživio. I ja sam na tome zahvalna.“
Mnoge od oko 70 hiljada Bošnjaka koji žive u St. Louisu rat je direktno pogodio i sa zanimanjem prate suđenja Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću u Haagu.
Porodica studenta Kenana Šabaza jedva je stigla pobjeći iz Jeleča, noć prije nego što je bio spaljen. Došli su u Ameriku kad je Kenanu bilo 5 godina. Danas on budno prati haška suđenja. „Kada pogledate lica Karadžića i Mladića, izgledaju kao da im nije stalo. Možda ni nije. Svijetu tako dugo treba da se odluči o tom genocidu i da li su ti ljudi krivi... Miloševićevo suđenje je trajalo vječno. Na kraju je i umro a da nikad nisu završili suđenje.“
Nurija Omerović je bio u Srebrenici kada su je pregazile srpske snage. Hodao je 150 kilometara kroz šumu dok nije došao u sigurnost Tuzle. Svoju malenu kćerku nikad nije pronašao, a Srbi su, kaže, ubili sve muške članove porodice njegove supruge. „To je moja porodica. To je moja priča. Ja sam preživio a neki članovi moje porodice nisu. Ja ovdje gradim novi život ali nikad neću zaboraviti što se njima dogodilo.“
Bošnjačka zajednica u St. Louisu često prati medije na svom jeziku da bi bili u toku zbivanja u svojoj domovini. Tjedna radio emisija na bosanskom nudi vijesti iz zajednice, muziku, te javljanja uživo iz Bosne.
Useljenici su otvorili brojne male biznise: pekare, restorane, kafiće, mesnice, trgovine živežom. Jednu ulicu čak i zovu Mala Bosna. Iz njihovih automobila, ukrašenih naljepnicom Bosne i Hercegovine, čuje se bosanska muzika.
A okupljaju se redovito i na svojoj najvećoj strasti – nogometu! Svakog ljeta održavaju turnir, a novac koji timovi uplate za sudjelovanje koriste za stipendije djeci koja su u ratu izgubila roditelje.
