Američki Vrhovni sud ovaj će tjedan donijeti presudu o ustavnosti zakona o reformi zdravstvenog osiguranja, administracije predsjednika Obame, koji obavezuje Amerikance da kupe police zdravstvenog osiguranja. Većina ih sada dobiva zdravstveno osiguranje od poslodavaca, ali mnogi ne. Upravo oni nisu dovoljno siromašni da bi se kvalificirali za besplatni vladin program zdravstvenog osiguranja, Medicaid, ali si ne mogu priuštiti da sami kupe policu osiguranja. Posjetili smo jednu besplatnu kliniku u obližnjem Arlingtonu, u Virginiji, gdje se liječi tek jedan majušni dio od ukupno oko 50 miliona građana bez zdravstvenog osiguranja.
Dvadesetpet godina je Wilber Smith imao zdravstveno osiguranje kroz posao. Onda je izgubio posao, pa i osiguranje, kratko nakon što je bio dijagnosticiran rak. Smeta li mu da ljudi u ovoj zemlji nemaju zdravstveno osiguranje? “Isprva me nije stvarno smetalo jer sam ga ja uvijek imao i mislio sam si: zašto se oni svi žale?”
Smith kaže da je pokušavao nabaviti policu osiguranja, premda ju je jedva mogao platiti, ali su ga osiguravajuće kompanije redom odbijale jer je već bolovao od raka: “Gotovo svagdje sam čuo NE. Pitali su me: zar sada dolazite? Što da im kažem? Dosad mi nije trebalo jer sam ga uvijek imao.”
Smith je uspio doprijeti do besplatne klinike u Arlingtonu, gdje se sada liječi od raka.
Kliniku uglavnom financiraju privatni donatori, a u njoj se liječi oko 20 hiljada osoba bez osiguranja. Većina pacijenata bira se – lutrijom.
“Mjesečno nam dođe oko 150 ljudi koji hoće postati naši pacijenti, ali mi ih možemo uzeti samo 25,” kaže Jody Kelly, direktorica klinike. Dodaje da su pacijenti, kad dođu do njih, već teško bolesni. “To je jedna od onih stvari koje se same po sebi pogoršavaju: kad ste bolesni, a ne dobivate liječenje, onda postanete još bolesniji.”
Ed Haislmaier se bavi pitanjem javnozdravstvene politike u Fondaciji Heritage. On kaže da Amerikanci ne vole da im se naredi da moraju kupiti osiguranje: “Republikanci su protiv toga jer to doživljavaju kao ograničenje svoje osobne slobode. Demokrati su protiv jer, kao prvo, ne vole osiguravajuće kompanije. Oni ne žele da im se kaže da moraju kupiti nešto od nekoga koga ne vole.”
Haislmaier bi volio sistem koji bi više bio orijentiran prema potrošačima, gdje bi potrošači imali i druge izbore a ne samo ono što im ponudi poslodavac, sistem u kojemu bi osiguranje trajalo i kad se netko razboli kao što se dogodilo Wilberu Smithu.
“Zdravstveno osiguranje vam definitivno treba… morate ga imati. To je najvažnije od svega, a, ako vam usput netko pomogne, najbolje je prihvatiti i biti zahvalan,” kaže Smith.
Dvadesetpet godina je Wilber Smith imao zdravstveno osiguranje kroz posao. Onda je izgubio posao, pa i osiguranje, kratko nakon što je bio dijagnosticiran rak. Smeta li mu da ljudi u ovoj zemlji nemaju zdravstveno osiguranje? “Isprva me nije stvarno smetalo jer sam ga ja uvijek imao i mislio sam si: zašto se oni svi žale?”
Smith kaže da je pokušavao nabaviti policu osiguranja, premda ju je jedva mogao platiti, ali su ga osiguravajuće kompanije redom odbijale jer je već bolovao od raka: “Gotovo svagdje sam čuo NE. Pitali su me: zar sada dolazite? Što da im kažem? Dosad mi nije trebalo jer sam ga uvijek imao.”
Smith je uspio doprijeti do besplatne klinike u Arlingtonu, gdje se sada liječi od raka.
Kliniku uglavnom financiraju privatni donatori, a u njoj se liječi oko 20 hiljada osoba bez osiguranja. Većina pacijenata bira se – lutrijom.
“Mjesečno nam dođe oko 150 ljudi koji hoće postati naši pacijenti, ali mi ih možemo uzeti samo 25,” kaže Jody Kelly, direktorica klinike. Dodaje da su pacijenti, kad dođu do njih, već teško bolesni. “To je jedna od onih stvari koje se same po sebi pogoršavaju: kad ste bolesni, a ne dobivate liječenje, onda postanete još bolesniji.”
Ed Haislmaier se bavi pitanjem javnozdravstvene politike u Fondaciji Heritage. On kaže da Amerikanci ne vole da im se naredi da moraju kupiti osiguranje: “Republikanci su protiv toga jer to doživljavaju kao ograničenje svoje osobne slobode. Demokrati su protiv jer, kao prvo, ne vole osiguravajuće kompanije. Oni ne žele da im se kaže da moraju kupiti nešto od nekoga koga ne vole.”
Haislmaier bi volio sistem koji bi više bio orijentiran prema potrošačima, gdje bi potrošači imali i druge izbore a ne samo ono što im ponudi poslodavac, sistem u kojemu bi osiguranje trajalo i kad se netko razboli kao što se dogodilo Wilberu Smithu.
“Zdravstveno osiguranje vam definitivno treba… morate ga imati. To je najvažnije od svega, a, ako vam usput netko pomogne, najbolje je prihvatiti i biti zahvalan,” kaže Smith.
