"Kineski proizvođači namjerno prodaju robu u Evropi daleko ispod svojih troškova proizvodnje", rekao je izvršni direktor Gunter Erfurt za Reuters.
"Oni to mogu učiniti jer je solarna industrija u Kini godinama strateški subvencionirana stotinama milijardi dolara."
Rastuća uzbuna zbog kineskog industrijskog viška kapaciteta koji Evropsku uniju preplavljuje jeftinim proizvodima otvara novi front u trgovinskom ratu Zapada s Pekingom, koji je započeo uvoznim carinama Washingtona 2018. godine.
Trgovinska politika Brisela sada se sve više štiti od globalnih posljedica kineskog modela razvoja usmjerenog na proizvodnju i dugom.
Tokom prošle godine, kineski kreatori politike naglašavali su svoju namjeru da domaću potražnju učine istaknutijim pokretačem rasta kako bi drugu po veličini svjetsku ekonomiju odvikli od višedecenijskog oslanjanja na infrastrukturu i imovinski sektor.
Ali Kina je preusmjerila finansijska sredstva s nekretnina na proizvođače, a ne na domaćinstva, što je izazvalo zabrinutost zbog viška kapaciteta, produbljujući fabričku deflaciju i potaknuvši istragu Evropske unije o njenom sektoru električnih vozila.
Trenutni put Kine vodi do više trgovinskih sukoba, upozorava Pascal Lamy, bivši čelnik Svjetske trgovinske organizacije, a sada ugledni profesor na China Europe International Business School.
"Ovo nije održivo", rekao je Lamy. "Prekapacitet će neizbježno dovesti do problema."
„Shvatili smo da je to strukturni problem i da proizilazi iz činjenice da dio kineskog proizvodnog sistema nije vođen tržišnim ponašanjem, već investicijama koje usmjerava Komunistička partija Kine.
Taj model vođen investicijama doveo je do prekomjernog industrijskog kapaciteta u glavnim kineskim sektorima kao što je čelik, a nedavno i u proizvodnji električnih vozila u auto industriji i visokotehnološkim proizvodima.
Kineski trgovinski partneri uzvraćaju udarac
Washington je uveo trgovinske carine Kini, a također želi odsjeći Peking od visokotehnoloških poluvodičkih čipova kako bi usporio njegov tehnološki i vojni napredak. Takođe povećava infrastrukturu i industrijske investicije kod kuće.
Economist Intelligence Unit predviđa da će kapacitet proizvodnje baterija u Kini premašiti potražnju za faktor četiri do 2027. godine, jer njena industrija električnih vozila nastavlja rasti.
Izvan automobilske industrije, Brisel takođe nastoji da smanji svoje oslanjanje na Kinu u pogledu materijala i proizvoda potrebnih za njenu zelenu tranziciju. Peking vodi sopstvenu antidampinšku istragu o rakiji u EU.
Indija je uvela antidampinške carine na neki kineski čelik u septembru 2023., dodajući to drugim trgovinskim barijerama i investicionim ograničenjima koji su zaustavili planirane projekte kineskih proizvođača automobila.
Michael Pettis, viši saradnik u Carnegie China, procjenjuje da bi, ako bi Kina u narednoj deceniji imala godišnji rast od 4-5% uz zadržavanje sadašnje ekonomske strukture, njen udio u globalnim investicijama porastao na 38% sa 33%, dok bi njen udio u globalna proizvodnja bi porasla na 36%-39% sa 31%.
Da bi se to prilagodile, druge velike zemlje bi morale dozvoliti svojim ekonomijama da izgube dio svojih ulaganja i udjela u proizvodnji, napisao je on u decembarskoj bilješci.
"Čak i bez geopolitičkih tenzija posljednjih godina i politika u Sjedinjenim Državama, Indiji i Evropskoj uniji... ovo bi bilo vrlo malo vjerovatno", rekao je Pettis.
Štaviše, s obzirom na to da bi bilo potrebno više zaduživanja da bi se održali visoki nivoi kineskih investicija još jednu deceniju, ukupan kineski omjer duga morao bi porasti na 450-500% BDP-a sa oko 300% trenutno, procijenio je Pettis.
„Teško je zamisliti da bi privreda mogla tolerisati tako značajno povećanje duga“, rekao je on.
Lančana kretanja
Naravno, kineski cilj ponovnog balansiranja bio je djelimično omeđen posrnulim ekonomskim oporavkom jer bi transfer resursa na domaćinstva donio još više kratkoročnih bolova.
Međutim, George Magnus, istraživač-saradnik u Kineskom centru Oksfordskog univerziteta, kaže da nesposobnost Kine da poveća domaću potrošnju znači da se oslanja na druge zemlje koje uvoze više njene robe.
"To je igra sa nultom sumom. Ako uvoz poraste, onda je to zamjena za domaću proizvodnju", rekao je Magnus, dodajući da je Zapad "postao politički žešći u vezi s tim."
Neki ekonomisti tvrde da je preraspodjela resursa Pekinga prema proizvodnom sektoru prvenstveno usmjerena na pomicanje izvoza u lancu vrijednosti, a ne samo na prodaju većih količina robe.
Xia Qingjie, profesor ekonomije na Univerzitetu u Pekingu, kaže da bi pokušaji Evrope i SAD-a da reindustrijaliziraju svoje ekonomije bili skupi zbog viših troškova rada i kapitala i "trajali bi dugo".
"Ništa ne može zaustaviti povećanje konkurencije", rekao je Xia. "Ali oni ne mogu ograničiti kineski tehnološki napredak."
William Hurst, profesor kineskog razvoja na Univerzitetu u Kembridžu, sumnja da Kina igra pravu igru u tom pogledu.
On tvrdi da napor Pekinga da unaprijedi sektore kao što su avijacija, biotehnologija i vještačka inteligencija nije bio dovoljno uspješan da bi pomjerio tehnološke granice u tim industrijama ili stvorio više radnih mjesta.
"Ako ne uspije, onda imamo samo još više duga, još više distorzije u ekonomiji", rekao je Hurst. "Ako uspije, imamo potencijal da imamo još više prekomjernih kapaciteta."
"Tako da ne vidim da će to zaista biti ovaj nevjerovatan pomak koji će odjednom učiniti kinesku ekonomiju globalno konkurentnijom."