„Nigdje nije sigurno u Gazi. Moj sin je povrijeđen i nije bilo nijedne bolnice u koju bih ga mogao odvesti da bi ga zašili”, rekao je raseljeni Palestinac Ahmed al-Kahlout. „Nema vode, nema čak ni slane vode kojom možemo oprati ruke.”
Bio je primoran da napusti svoj dom u potrazi za osnovnim potrepštinama za svoju porodicu dok „ulice Gaze pune tijela”.
Još uvijek ima ljudi koji se nadaju da će sukob uskoro biti riješen, rekao je on.
„Ali samo Bog zna hoće li se to riješiti. Cijeli nas je svijet iznevjerio, iznevjerio nas je progresivni svijet koji se hvali ljudskim pravima.”
Također na jugu, Palestinka Mariam al-Borno rekla je da su smrt, raseljavanje i glad natjerali nju i njenu djecu da napuste dom „kako bi spasili svoje živote".
„Vidjeli smo smrt vlastitim očima. Sve vrijeme smo se plašili.”
Ljudi u školi palestinske agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNRWA) u Beit Lahiji, gdje su potražili sklonište, gledali su u krater koji je ostao nakon eksplozije.
„Čak ni u skloništima UNRWA ne možemo pronaći sigurnost”, rekao je jedan muškarac.
„Samo tražim sigurno mjesto, ništa više, da spasim sebe i svoju djecu”, rekao je.
Ispred najveće bolnice u Gazi, Al Shifa, zabavljač Alaa Miqdad okupio je raseljenu djecu i priredio klovnovsku predstavu.
„Uprkos bolu u kojem živimo, mi ćemo se nasmijati kroz bol”, rekao je.
Ali Ismail al-Najjar, čije je porodično naselje u Khan Younisu na jugu pogođeno zračnim napadom, bio je manje optimističan.
„Išao sam sa svojim konjem, zaustavio sam konja, došao je avion i nešto ispalio... svuda je bilo bombardovanja.”
„To nije samo razaranje, to je zemljotres... Molim Boga da se osveti ubicama djece”, rekao je.
Raseljeni stanovnici Gaze govore o strahu i napuštenosti
Palestinci koji bježe sa sjevera Gaze sele se prema jugu, u središnji pojas Gaze
Pješke, na konjskim zapregama i držeći se uz strane prenatrpanih kamiona, Palestinci su u nedjelju bježali na jug kroz Gazu kako bi izbjegli izraelske zračne napade, i govorili o svom strahu, očaju i gorkom osjećaju napuštenosti.