U Bosni i Hercegovini još uvijek postoji veliki problem sa sviješću žena o svom tijelu, načinima zaštite reproduktivnog zdravlja i kontracepciji. Dok je u nekim zemljama, poput Slovenije, kontracepcija u obliku kontraceptivnih pilula dostupna svim ženama besplatno, u Bosni i Hercegovini, ne da to nije moguće, pa žene same moraju plaćati kontracepciju, nego ni ne postoji svijest da bi nešto ovako trebalo biti ponuđeno u okviru zdravstvene zaštite.
Također, program vakcinacije protiv humanog papiloma virusa (HPV) koji bi smanjio rizik raka grlića materice još uvijek je u BiH u povojima i najavljen je jedino u Kantonu Sarajevo, ali bez konkretnog početka.
Kada govorimo o kontracepciji, postoji nekoliko tipova po mehanizmu djelovanja, a to su biološki (prekinuti snošaj, mjerenje bazalne temperature, praćenje cervikalne sluzi), hemijski (različita spermicidna sredstva), hormonski (estrogenski, progesteronski, kombinovani, a u koje spadaju pilule, prsten, flasteri, injekcije) te mehanički (kondom, spirala, cervikalna kapica).
Kako za Glas Amerike kaže ginekologinja Ives Šindrak, u BiH su dostupne navedene sem preparata na bazi progesterona.
„Prednost kontracepcije na bazi progesterona je mogućnost upotrebe od strane pacijenata kod kojih postoji kontraindikacija za korištenje preparata na bazi estrogena (npr. karcinom dojke, troboembolijske bolesti, žene pušači starije od 35 godina). Treba dodati da postoje u više različitih oblika - pilule, prstenovi, flasteri, injekcije što im daje mogućnost dosta široke primjene“, navodi Šindrak.
Posto nemamo isključivo progesteronske preparate, ženama preostaju samo kombinovane kontracepcijske pilule koje se razlikuju po dozama hormona koji sadrže i po režimu primjene prema odnosu aktivnih i placebo pilula.
„Progesteronske pilule nisu bolje, samo su opcije za žene kod kojih postoji kontraindikacija za uporebu pilula koje u sebi sadrže estrogen. Dostupne su u slobodnoj prodaji, mogu da se kupe bez nalaza ili recepta. Na listi lijekova od strane Fonda zdravstvenog osiguranja u RS se nalazi samo Microgynon tablete, koje se uglavnom koriste u pripremi žena za postupak vantjelesne oplodnje“, dodaje Šindrak.
Još jedan vid kontracepcije dostupan ženama u BiH, pod uslovom da ga plate, jeste i tzv. „pilula za dan poslije“.
„Pilula za dan poslije je dostupna, može da se kupi u apoteci bez nalaza i recepta, košta nešto više od 50 KM. Njena upotreba je sigurna, nema abortivan efekat u slučaju da njen eeakat izostane i do trudnoće ipak dođe, ne oštećuje plod za slučaj da zena odluči da zadrči trudnoću“, objašnjava Šindrak te dodaje kako ona smatra da je za korištenje ove pilule neophodna konsultacija sa ginekologom ili ljekarom porodične medicine, jer se često pije bez potrebe u situacijama kada je rizik od nastanka neželjene trudnoće mali ili skoro da ne postoji.
Inicijativa koja se na odnosi na besplatnu dostupnost kontraceptiva u Bosni I Hercegovini ne postoji, odnosno o tome nema javnih rasprava u ovom trenutku.
Zadnje sredstvo za izbjegavanje neželjene trudnoće je abortus, a ova metoda je izuzetno važna u slučajevima kada je zdravlje žena usljed trudnoće u riziku ili ako plod ima neke malformacije. Međutim, pravo na abortus postaje ugroženo, posebno u zemljama gdje tradicija i religija imaju veliki utjecaj, što pokazuju nedavna dešavanja u Poljskoj, gdje je pobačaj zabranjen i u slučajevima poput silovanja. Ovakve prakse ugrožavaju zdravlje žena – u samoj Poljskoj su već zabilježeni slučajevi smrti žena koje su bile primorane nositi mrtav plod.
„Što se tiče prava na abortus, smatram da o tom u 21. vijeku ne bi trebalo da se polemiše o tome. Žena treba da ima puno pavo na izbor po pitanju, kako abortusa, tako i po svakom drugom pitanju. Ono što je važnije je da se zenama od najranijeg mogućeg perioda, svakodnevno, kao nešto što je sastavni dio života, iznose činjenice o kontracepciji, omoguće redovni pregledi u cilju očuvanja seksualnog I reproduktivnog zdravlja te da se kontraceptivna sredstva učine dostupnim i po mogućnosti besplatnim. To bi u konačnici smanjilo i broj abortusa“, stava je Šindrak.
„Zakonska granica za pobačaj je 10 nedelja gestacije. Za trudnoće iznad dozvoljene granice, prekid je moguć samo uz dozvolu za to predviđene komisije i iskljucivo uz strogo definisane indikacije. Stigmatizacija je kao i u većini drugih stvari prisutna, ali i sklop više faktora, od sredine, vjere, naslijeđa, socio-ekonomskog statusa, stepena obrazovanja i straha“, dodaje Šindrak.
Procedura za pobačaj do 10 nedelja je poprilično jednostavna, potreban je pisani pristanak za intervenciju kao za svaku drugu, potvrda o izvršenoj uplati, ultrazvučni nalaz kao dokaz da je starost trudnoce nije veca od dozvoljene, informacije o krvnoj grupi i Rh faktoru te anamneza na licu mjesta od strane ljekara koji izvodi intervenciju da intervencija ne ugrožava pacijenicu.
Danas su, pored analize plodove vode putem amniocenteze dostupne i druge metode utvrđivanja urednosti ploda i odsustva genetičkih aberacija poput hromosomskih promjena, prisustva viška hromosoma. Radi se o prenatalnim testovima koji us dosta popularni i nude se trudnicama. Neki od njih su prilično precizni, ali se na osnovu indikacije prenatalnog testa ne može izvršiti pobačaj.
„Prenatalni test nije garancija uredne morfologije ploda. Mikocefalija, anencefalija i ostali teži poremaćaji morfologije su indikacija za tzv. medicinski abortus. Razne hromosomske aberacije su također indikacija za prekid trudnoće, ali još uvijek samo ako su dokazane amniocentezom. Prenatalni test se trenutno uzima kao validan ako je uredan, a za slučaj da vrijednosti pokažu odstupanja, traži se RAC (op. a. rana amniocenteza) za konačnu dijagnozu, da bi se isključila mogućnost greške“, objasnila je Šindrak.