Danas je na snagu stupio Protokol iz Kyota, međunarodni sporazum koji predviđa mjere za ograničenje ispuštanja takozvanih stakleničkih plinova, koji barem djelomično uzrokuju globalno zatopljavanje.
No, kako javlja Gary Thomas, iako je ovaj sporazum potpisala 141 zemlja, ne očekuje se da će njegova primjena značajnije smanjiti emisiju industrijskih plinova. Naime, sporazum nisu pristupile mnoge industrijske zemlje, a među ne-potpisnicama su i Sjedinjene Države.
Protokol iz Kyota je 1997. bio prvi međunarodni sporazum kojem je cilj bio smanjiti zagađivanje okoliša na globalnom planu. Zemlje potpisnice su se nakon dugih pregovora obvezale da će smanjiti ispuštanje stakleničkih plinova koji – vjeruju mnogi znanstvenici – barem djelomično dovode do globalnog zatopljavanja.
Prema Protokolu iz Kyota, industrijski razvijene zemlje trebale bi do 2012. godine, u prosjeku, smanjiti ispuštanje industrijskih plinova za pet posto. Svaka zemlja ima vlastite kvote u vezi tog cilja, dok su zemlje u razvoju u potpunosti izuzete od ovih mjera.
Ekološke organizacije smatraju da su ciljevi Protokola iz Kyota pre-skromni, te da neće dovesti do znatnije smanjenja zagađenja. Efikasnost ovog sporauma – dodaju ekolozi – dodatno je umanjena jer su se Sjedinjene Države, 2001., povukle iz primjene ovog sporazuma. Australija je također odlučila da ne potpisuje sporazum.
Bez obzira na zamjerke, direktor Instituta Worldwatch Chris Flavin smatra da je Protokol iz Kyota ipak dobar početak: "Na sličan je način u Sjedinjenim Državama tijekom prošlih desetljeća postignut napredak u vezi čistoće zraka. Zakoni su na početku bili razmjerno slabi, no postupno je regulacija jačala i cilj je postignut. Zbog toga mislim da nema smisla zamjerati Kyotu što nije idealan sporazum."
Senat Sjedinjenih Država, koji odlučuje o ratifikaciji međunarodnih sporazuma, napao je Protokol iz Kyota već 1997., tvrdeći da on nije pravičan, da šteti ekonomskih interesima zemlje, te da odveć favorizira zemlje u razvoju. Senat smatra da i zemljama poput Indije i Kine – koje su u razvoju ali se vrlo brzo industrijaliziraju – također treba nametnuti oštra ograničenja kada je u pitanju ispuštanje stakleničkih plinova.
Vlada predsjednika Busha smatra da je Protokol iz Kyota “u temelju loš sporazum” – zbog toga što će njegova primjena američku industriju prekomjerno koštati. Umjesto Kyota, Bijela kuća se zalaže za dobrovoljno određivanje kvota od strane svake zemlje, kao i za daljnja istraživanja alternativnih pristupa problemu emisije stakleničkih plinova.
Znanstvenik Russell Jones, koji radi za lobističku udrugu American Petroleum Institutu, smatra da se kvote trebaju nametnuti i razvijenim ali i zemljama u razvoju: "Ako je klima ozbiljan problem, onda se taj problem ne može rješavati bez zemalja u razvoju, jer će upravo tamo doći do najbržeg gospodarskog rasta. Znači, i njih treba uključiti u to. A prema sadašnjem Protokolu iz Kyota, te zemlje nemaju nikakave obveze u vezi ograničavanja zagađivanja."
Na nedavnom panelu o ovoj problematici, Harlan Watson, član američkog pregovaračkog tima u razgovorima o zaustavljanju globalnog zatopljavanja, rekao je da su kritike iz inozemstva na račun Washingtona – nepravedne. "Upućujem drugim zemljama izazov da učine isto toliko koliko Amerika čini na području ekologije. Kao što svi znaju, mi na znanost i tehnologiju trošimo uvjerljivo više od svih drugih zemalja na svijetu" - rekao je Harlan Watson.
No, drugi stručnjaci upozoravaju da provedba Protokola iz Kyota – bez Sjedinjenih Država – nema smisla. Bernhard May, iz Njemačkog vijeća za međunarodne odnose, smatra da Amerika – kako je rekao “najvažnija zemlja na svijetu i najveći zagađivač na svijetu” – mora ponovno pristupiti Protokolu iz Kyota, jer će se jedino tako moći povesti efikasna borba protiv globalnog zatopljavanja.
Pregovori o novim kvotama koje bi ograničile ispuštanje stakleničkih plinova počet će kasnije ove godine. Nove bi kvote trebale stupiti na snagu 2012. godine.