Indijanski glazbenici i drugi indijanski umjetnici u glavnu struju americke kulture poceli su polako ulaziti tek pocetkom 70-ih godina, za onog razdoblja kulturnih i drustvenih previranja. Neki od radikalnijih medju njima u medjuvremenu su nestali sa scene kako je klima postajala konzervativnija. Danasnji Indijanci odrastaju u dva svijeta, tradicionalnom i suvremenom, i ta se cinjenica odrzava u njihovim glazbenim ukusima i u njihovim profesionalnim stremljenjima.
Tradicionalna powwow glazba jos uvijek najbolje prolazi na rezervatima, ali prodire u njih i pop-glazba, ako ni zbog cega drugoga onda stoga sto je u danasnjoj pop-glazbi veliki broj indijanskih glazbenika. Neki od onih koji uspjesno grade mostove izmedju dviju kultura - skladatelj i umjetnik na indijanskoj fruli – Carlos Nakai, Navajo-Ute Indijanac, mozda prva indijanska superzvijezda; duboko tradicionalan, ali izvodi i jazz, new age i world music, nastupa i sa simfonijskim orkestrima... Jack Gladstone, iz Blackfeet plemena, pjevac, skladatelj, sjajan gitarist, izdao je nedavno album alt-countryja...
Joy Harjo, Muskogee Indijanka, predaje indijansku knjizevnost i poeziju na Sveucilistu Kalifornije, u Los Angelesu; reggae, rock, folk, powwow uklapaju su savrseno u njenu poetsku viziju. Tu su i Robert Mirabal, svestrani glazbenik, iz Taos Puebla; Joanne Shenandoah, Oneida Indijanka, sa svojim tradicionalnim, pop i country albumima; pjevacica i skladateljica Buffie Sainte-Marie, Cree Indijanka, na sceni vec nekoliko desetljeca, prva koja je, medju indijanskim glazbenicima, dobila Oscara, za pjesmu iz filma An Officer and a Gentleman – Up Where We Belong, znamo je u izvedbi Joea Cockera; zatim, trio Walela - Rita Coolidge, Priscilla Coolidge i Laura Satterfield, sve tri Cherokee porijekla, trio koji je nastupio pred mozda najvecom publikom ikada za bilo kojeg indijanskog umjetnika – pred milijunima onih koji su pratili otvaranje Zimske olimpijade, u Salt Lake Cityju, 2002. godine.
U Salt Lake Cityju nastupio je, i bio glazbeni direktor one velicanstvene multiplemenske predstave, Americi manje poznat, ali s poklonicima diljem Evrope, folk-rocker Keith Secola, rodom iz sjeverne Minnesote, pripadnik indijanskog naroda Ojibwe, odnosno Anishinabe. Prezime Secola, Keith je dobio od oca, talijanskog imigranta koji je dosao raditi u Mesabi rudnicima zeljezne rude. Keith, koji danas zivi u Arizoni, na podrucju Phoenixa, u mjestu Tempe, odrastao je na Mesabiju, u Minnesoti, uz baku i djeda, Indijance, i uz baku i djeda, Talijane. Sreo je tamo, kaze, mnoge druge imigrante, medju njima i Hrvate, Slovence, Srbe... koji su, kao i njegov otac, dosli raditi u rudnicima Mesabija.
“Ljudska rasa, to je lice svih naroda, razlicitih jezika, jednog srca,” kaze Keith Secola. Glazbeni duh koji savrseno odgovara duhu Olimpijskih igara! Pred njegov nastup na Zimskoj olimpijadi, New York Times nazvao ga je “novim glasom s indijanskih rezervata.” Keith svoju glazbu zove “alter-Native” i “Native Americana,” njome, kako kaze, predstavlja razlicite korijene americke glazbe – od tradicionalnog, indijanskog, do suvremenog zvuka. Mozda njegov zvuk i jest “novi” za mainstream glazbu Sjedinjenih Drzava, ali Keith svoj jedinstveni spoj folka, rocka, bluesa, reggaea... svira vec nekoliko desetljeca. Jos 1987, napisao je skladbu koja je od njega napravila nesto poput kultnog junaka na indijanskim rezervatima, ona je otada najtrazenija pjesma na indijanskim radio-postajama u Sjedinjenim Drzavama i Kanadi, smatraju je nesluzbenom himnom svih indijanskih rezervata.
U telefonskom razgovoru iz svog doma u Arizoni, Keith Secola se prisjeca: “Snimio sam je kao demo, s dva brata, Arapaho Indijanca, iz Wyominga, otisli smo u studio, snimili verziju, glasovi su nam bili grubi, moje rane snimke nisu bas, u produkcijskom smislu, bile narocito dobre, ali htjeli smo tu pjesmu van pustiti. Ljudima se odmah dopala, undergound hit,” kaze Keith, “koji to nikad nije bio, ali ce to uvijek biti.”
Za tu Keithovu najslavniju pjesmu – Indian Cars, u originalu - NDN Kars, niti danas puno ljudi ne zna izvan indijanske zemlje. Na vrlo uspjesnom albumu Fingermonkey, iz 1999, ona je pod novim naslovom – Millenium Cars. Mogla bi biti interpretirana kao protestna pjesma, protiv policije, protiv redarstva, ali Keith kaze – pjesma je to o bogatstvu siromastva... “I’ve been driving in my Indian Car with the pound of the wheels drumming in my brain...my dash is dusty, my plates are expired, please Mr. officer let me explain I gotta make it to a pow wow tonight...I’ll be singing 49s down by the riverside, looking for a sugar, riding in my Indian Car....I got a sticker says Indian Car I stuck it on a bumper that’s what holds my car together...”
Keith Secola je, u rujnu, nastupio i u Washingtonu, u okviru festivala “prvih Amerikanaca,” uprilicenog uz otvaranje novog Smithsonian Muzeja americkih Indijanaca. Ja sam ga tada, zapravo, prvi puta cula i zamolila za intervju. Spremno se odazvao, a kad je, za naseg razgovora, saznao da sam iz Hrvatske, sa zadovoljstvom je rekao da je bio tamo, u sklopu turneje Evropom 1994-1995, za njemacku diskografsku kucu Normal Records, s kojom je tada imao ugovor. On i njegov bend nastupili su u Cakovcu, dobro ga se sjeca, kao i Pule i pulske arene, i publike u oba grada, trebali su nastupiti i u Zagrebu, ali se izjalovilo; rado bi se, rekao je, vratio u Hrvatsku. Na istoj turneji nastupio je i u Ljubljani i Piranu.
Zatekla sam Keitha na pripremi novog albuma pa je za one koji ga se u Hrvatskoj sjecaju, a i za one koji ga ne znaju, uzeo u ruke gitaru i otpjevao dio pjesme na kojoj je trenutacno radio – Navajo Trading Post, tipicne Southwest balade o tipicnoj trgovackoj postaji na rezervatu, mjestu na kojemu se trgovalo zamjenom raznih roba – duhovnih, filozofskih, ekonomskih, ali i taj se nacin zivota, nazalost, pjeva Keith, mijenja... ostaju samo sjecanja. Na album, Keith zeli ukljuciti i jednog svog Navajo prijatelja, tradicionalnog pjevaca kojemu je 60-70 godina. Djeca mu, kaze Keith, pjevaju u rock-bendovima. “Volim zajednicu ukljuciti kad god mogu, i na snimkama i na koncertima.”
I onda prica o koncertu od prije nekoliko tjedana, Four Corners area, tamo gdje se sastaju drzave Utah, Arizona, New Mexico i Colorado... Ute Mountain i Mesa Verde... powwow i zalazak sunca i indijanski bubnjevi cijele noci. U davna vremena tu su zivjeli Anasazi, u onim nastambama izgradjenima u stijenama. Prelijepo je bilo, i nezaboravno, kaze on.
Keith Secola ima diplomu Sveucilista Colorada i diplomu iz indijanskih studija sa Sveucilista Minnesota. Izdao je do sada pet albuma, dobitnik je cetiri nagrade NAMMY, Native American Music Awards, napisao je glazbu za vise filmova, za kultni Normana Jewisona – Dance Me Outside, za film Skins, Chrisa Eyra, za PBS dokumentarac Homeland, film o teskom zivotu na Pine Ridge rezervatu, rezervatu Lakota Indijanaca, u Juznoj Dakoti.
Keith je multitalentirani glazbenik – skladatelj, pjevac, gitarist (akusticna i elektricna), trenutno uci klavir, daje sebi, kaze, “jos jedan glas,” dobar je i na indijanskoj fruli, producent je, s vlastitim studijem Akina, u Arizoni. Akina, na jeziku Ojibwe, znaci – svi, sve, prigrli i zagrli sve. Keith i zeli promicati druge indijanske glazbenike.
Za njega kazu – “indijanski Bruce Springsteen,” jer pjeva o svakodnevnom zivotu Indijanaca, jezikom koji lako moze razumijeti svaki radnik u Americi. Kazu za njega, za njegov glas, i da neodoljivo podsjeca na Neila Younga. Zovu ga i “indijanski Bob Dylan.”
Koga je on slusao, tko je na njega najvise utjecao? “Na mene su, ocito, utjecali svi Bobovi, tako ih ja zovem...Bob Marley, Bob Dylan, Bob Lennon, Bob Young, Bob Guthrie...i svi indijanski Bobovi. Kad ste iz Minnesote, sa Mesabija, nemoguce je da na vas ne utjece Bob Dylan. On je na mene totalno utjecao. Slusao sam Top 40, na lokalnim postajama, ali odlazio i na indijanski powwow, that was pretty cool.” Keith je po svoju prvu gitaru autostopom i otisao u Hibbing, gdje se Bob rodio.. Svojim je skladbama, svojom alter-Native glazbom, s progresivnom ostricom, Keith Secola privukao paznju niza poznatih glazbenika – Jerryja Garcije, Jima Creegana iz Barenaked Ladies, bivseg bubnjara Doorsa, Johna Densmorea. Divljenje su mu izrazili i Bono i Robbie Robertson, u Evropi je otvarao koncerte Davida Bowieja, Indigo Girls, Patti Smith, Robertsona, Neila Younga. U svojoj glazbi i na svojim nastupima, Keith koristi tradicionalne indijanske bubnjeve, world beat i puno plemenskog plesa. Njegov ritam je zarazan... “Naslijedio sam puno ritma od svojih predaka,” kaze, smijuci se, Keith Secola. “Jedni su grozdje gnjecili i na njemu plesali, drugi su isto cinili na divljoj rizi. Ples je u mojoj krvi.”
U Njemackoj, Svicarskoj, Austriji i Danskoj, Keith Secola i njegov Wild Band of Indians nastupaju pred rasprodanim dvoranama. Svoj uspjeh u Evropi, Keith ovako objasnjava: “Mislim da je to kombinacija nekoliko stvari....ljudi zele vidjeti nesto egzoticno, iz neke druge, razlicite zemlje, i cuti glazbu iz te zemlje, jezicne barijere tu padaju, ostaje samo fascinacija indijanskim kulturama. U Dresdenu, gdje je Karl May zivio, ta opcinjenost indijanskim davno je pocela. U Hrvatskoj smo isto imali puno uspjeha, people dug us there.”
Dobro poznat u nizu evropskih zemalja, u Sjedinjenim Drzavama za Keitha Secolu jedva da netko zna, izvan indijanskih rezervata i odredjenih glazbenih krugova. A izraz “Indian music” davno je prestao znaciti samo tradicionalni indijanski bubanj i frula. Izraz je postao puno elasticniji i danas ukljucuje druge zanrove poput jazza, bluesa, reggaea, hip-hopa, folka, countryja i rocka.
Oni koji za Keitha Secolu ovdje znaju, zovu ga “suvremenim” ili “prijelaznim” indijanskim glazbenikom. U mnogim svojim pjesmama, Keith, uz elektricnu gitaru, koristi i indijanska glazbala i indijanske glazbene teme, ali ne previse i ne inzistira na njima, jer to bi, kaze on, dovelo do razvodnjavanja... “Mislim da je djelotvornije kad je manje forsirano, kad je prirodno. Indijanski skladatelji, mislim, imaju dva pogleda – jedan je s vrha brda, na zalazak sunca i dolje, na indijansko selo, dolazi americka konjica i selo masakrira. Drugi pogled je onaj iz sela, na brda i na zalazak sunca i na konjicu koja na selo srlja. Kad su indijanski skladatelji dolje, u selu, oni znaju da nije potrebno snazno indijanski zaciniti bas u svaku pjesmu.”
Na koncertima, kaze Keith, ukljucuje vise elemenata indijanskog rituala, jer njima publiku privlaci i aktivno ukljucuje u pjesmu, ples i zajednicko slavljenje indijanskog duha.
Mnoge su Keithove pjesme pune humora. Nasa je povijest brutalna, kaze on, bez humora, publika bi mogla biti uzasno deprimirana. “Ja mislim da publiku u brutalnu proslost treba voditi njezno, jedino tako ce vidjeti cijelu istinu, shvatiti da svi narodi imaju rane za lijeciti, shvatiti da do pomirenja jedino tako dolazi. Nas najveci problem, kao ljudske rase, u tome je sto ne uspijevamo shvatiti da smo svi medjusobno povezani, svaki oblik zivota na Zemlji – ljudi, zivotinje, biljke, da sve jedno o drugome ovisi. A kad vec Zemlju spominjem, nasa, indijanska filozofija je da njome treba lako krociti, Prirodu treba cuvati i oprezno s njom postupati.”
Keith se nada da svojom pjesmom moze ljudima pomoci da nadju put do pomirenja. Glazbeni kriticar New York Timesa – Joshua Brockman, i rekao je za Keitha:”Bez obzira na dob ili etnicko porijeklo publike, glazba Keitha Secole uspjesan je most izmedju svih generacija i svih naroda.”
Keith Secola i njegov Wild Band of Indians, to mu je ime dao u zelji da se sam naruga stereotipu, medju prvima su nastupili u rotundi novog washingtonskog muzeja, za kustose i mnoge druge uzvanike, Amerikance i one drugih nacionalnosti. Vise od 300 ljudi, prica s uzbudjenjem Keith, spontano je plesalo indijanski krug, ples prijateljstva, na najbolji smo moguci nacin posvetili temelje muzeja. Kad svi zajedno u krug plesemo, Majku Zemlju njegujemo i hranimo. Dobra glazba, dobri prijatelji, to je sve sto ponekad imamo, to je sve sto ponekad mozemo. U muzeju, svi su plesali s rukama visoko nad glavama, podignutim prema krovu rotunde, kao da su svoj duh na slobodu pustali. Svirali smo indijansku glazbu, mnoge moje skladbe, svirali smo, dodaje Keith uz smijeh, na koncu, cak i Doorse – Riders in the Storm, mislio sam, kad sve tako dobro ide – treba i duh Jima Morrisona osloboditi ovdje. Koncert u Muzeju americkih Indijanaca zavrsio je Keithovom skladbom Frybread koja uziva gotovo jednaku popularnost kao i njegova NDN Kars. Keith, koji, kako nam je vec rekao, voli, u glazbi, sve Bobove, rado navodi rijeci Boba Marleyja – brutalize me with music, pjesmom me udari pa nece boljeti, za tu svoju, za Frybread, kaze: Volim pisati pjesme s metafizickim porukama. Indijanska je povijest krvava, ali kad pjevam o nekim mracnim temama, nastojim u pjesme unijeti vedrine i humora, mislim da na taj nacin bolje informiram ljude o povijesti Indijanaca, a humor i smijeh, takodjer, najbolji su lijek protiv svega. Frybread je vrsta tradicionalnog indijanskog kruha, osnovna indijanska hrana, Keithu on sluzi kao metafora, jer frybread je i simbol medjuplemenskog, indijanskog jedinstva.
Ne zaobilazi Keith Secola ni ostrije drustvene i politicke komentare. Na albumu Fingermonkey, albumu nagradjenom Nammyjem, 1999, za najbolji indie-album godine, skladba je Innocent Man, napisana u reggae stilu, posvecena Leonardu Peltieru, pripadniku Anishinabe i Lakota naroda, aktivistu u borbi za indijanska prava.
Odrzava Keith Secola cesto i koncerte u dobrotvorne svrhe – za beskucnike na indijanskim rezervatima, za siromasne. Zajednici, kaze, treba pomoci, treba joj vracati. Bono, iz U2, kaze Keith, zainteresiran je za njegovu glazbu, Bono je zainteresiran i za Treci svijet, a ako indijanski rezervati nisu savrseni Treci svijet, dalje ce Keith, ne znam onda sto su. Pridruzuje se Keith i Navajo Indijancima, u njihovim prosvjedima protiv rudnika urana koje vlada ostavlja otvorenima, protiv “zutog pijeska,” kako ga Navajo zovu, punog radijacije, pa kad povremeno kisa padne i voda potece preko zutog pijeska, piju je njihove ovce, a one su za Navajo glavni izvor hrane. Ali, nije dovoljno samo prosvjedovati, kaze Keith, prosvjed mora biti lijep i rjecit. Kao sto je njegov Kokopelli Blues - komentar na temu intelektualnog vlasnistva. Kokopelli, taj veseli duh iz mitologije Indijanaca americkog Jugozpada, koji svojom frulom uveseljava, tako se besprimjerno i bezocno, kaze Keith, eksploatira na kic-suvenirima, tako je komercijaliziran, kao uostalom i mnoga druga indijanska tradicija, da sam morao pjesmom progovoriti, stati u obranu Kokopellija. If you can’t be someone else, you must be yourself, pjeva Keith Secola u bluesu Kokopellija...Ako ne mozes biti netko drugi, budi onda ono sto jesi! Pjesma je, 2002, dobila nagradu Nammy, u kategoriji najboljeg bluesa. Buduci da indijanska frula nije bas pogodna za jazz-melodiju, Keith je morao na njoj improvizirati i note malo “saviti.” Keitha Secolu, u Kokopelli Bluesu, prati bivsi bubnjar Doorsa – John Densmore.
Na istom je albumu i Wailing Blues, jos jedan primjer glazbenog “sjecista” na kojemu se nalazi Keith Secola – pentatonska ljestvica, koja postoji u glazbenoj kulturi nekih americkih Indijanaca, sa standardnom blues-ljestvicom, indijanski “chant” s onim bluesa. “Napisao sam je po smrti oca. U najmracnijem trenutku svog zivota, rodio sam se, u spiritualnom smislu, u tom najmracnijem trenutku svog zivota postao sam muskarac.”
Keith Secola je jedna ezotericna, srodna dusa, gotovo svakoj temi filozofski pristupa. Uspjeh, kaze on, nije nista ako nije nesto. Ja stojim cvrsto, na obje noge. Uvijek me iznenadi koliko ljudi zna za moju glazbu i koliko ljudi nikad nije culo za nju. Uspjeh? Jednu stvar sam naucio u indijanskoj zemlji – ako se odmah ne dogodi, to ne znaci da se i nece dogoditi. Ja ljudima dajem uvijek malo vise od onoga sto su mislili da ce dobiti. I meni su mnogi usput pomogli – Densmore i Bono i Jerry Garcia. “Garcia mi je govorio – Keith, ne brini, covjece, tvoja je glazba sjajna, ako je sada nezapazena, cekaj samo za deset godina, bit ce pravo cudo, samo nastavi kako si poceo.”
“Ja sam zadovoljan i zahvalan na svakom danu,” kaze Keith, “imam vlastiti krov nad glavom, jako sam ponosan, prije dvije godine kupio sam kucu, a potekao sam iz siromastva rezervata, mi smo prosli ‘skolu teskih udaraca,’ imam hranu na stolu, mogu svirati svoju glazbu i mogu se starati za svoju obitelj, moja zena je Ute Indijanka, imam dvoje djece, sin zavrsava srednju skolu, kcer studira na Cornell University, to je za nas velika stvar. Obitelj, cijela, netaknuta, za nas je isto velika stvar. Tradicionalna smo indijanska obitelj, ali moramo zivjeti i u suvremenom svijetu.....Volio bih malo vise uspjeha, jer kad bih u materijalnom smislu bio malo slobodniji, mogao bih drugima vise pomoci. U Minnesoti, ne Mesabiju, odrastao sam kao manjina, a kad odrastete kao manjina, puno ste svijesniji potreba drugih manjina, puno ste svijesniji predrasuda. Cesto su me zvali pogrdnim imenima, i zbog majke, Indijanke, i zbog oca, Talijana. Boljelo je, cesto sam sa suzama dolazio doma. Ali, znao sam se i braniti i brinuti za sebe.”
Keitha su, jednom, na kanadskoj granici do gole koze pretrazili zato sto je imao pri sebi gotovine, vozio rent-a-car i imao punu kutiju CD-eva. “Moja obitelj, bili smo siromasni, ali uz oca i njegove roditelje koji su govorili talijanski, i majku i njene, koji su govorili jezik Ojibwe, ja sam odrastao u takvom bogatstvu. Uspjeh! Nakon koncerta u Washingtonu, rasprodali smo, moj bend i ja, sve albume koje smo donijeli. Bila je prava navala, rekao bih – bili smo uspjesni. Prosle godine, trazili su od mene da doprinesem jednom americkom obrazovnom projektu, zajedno, zamislite, s Bruceom Springsteenom i Bobom Dylanom, vrlo cool. Koja je to cast bila za mene!”
Keithu je 47 godina, cesta je bila duga i nimalo laka. “Covjek zrtvuje puno, pogotovo sto ste stariji, cijena se placa, narocito na turnejama, ali – nakon kise uvijek sunce zasja. Doline, na tom putu, znaju biti puno nize, ali i planine puno vise, vremenom se to nekako izjednaci.... Lijepo je vidjeti lisce kako mijenja boju. Jedne sam godine cetiri mjeseca to gledao, prvo na sjeveru Minnesote, u kolovozu, da bi, na koncu, u studenom, kad sam bio na turneji Austrijom, vidio i jesensko lisce u Becu. Mislio sam tada – koje li sam ja srece, kakvim li divnim zivotom ja zivim!”
Mlade, koji zele poci njegovim stopama, a koji na rezervatima danas slusaju i indijansku glazbu i hip-hop, Keith ohrabruje i govori da su mogucnosti, u glazbenoj industriji, razne – od tonskih inzenjera i agenata do menadzera, ne samo glazbenika. Savjetuje im, takodjer, skromnost i smjernost, osnovna Anishinabe, odnosno Ojibwe, nacela. Skromnost mora biti dio zivota, ironija u danasnjoj pop-kulturi, bas kao sto su i briga i dobrota za druge, cak i za neprijatelje. “Ja ne bih postigao ovo sto sam postigao da u drugih nije bilo nevjerice. Ali, onda sami sebi kazete – pokazat cu ja njima. U mnogim indijanskim ritualima, vidjet cete, na kraju povorke, iza plemenskih starjesina, svete klaunove, koji zbijaju sale, rugaju se ozbiljnome, time odrzavaju raznotezu u zivotu. Ljudi cesto nisu svijesni da su klaunovi oni koji cesto vode povorku, to vam je kao kod Shakespearea – mudrac je budala, budala mudrac.”
Na rezervatu, puno je ironije i velika oskudica, kaze Keith: “Puno siromastva koje narocito pogadja djecu na rezervatima, nesto poput ekonomskog apartheida na tim izoliranim ‘indijanskim otocima’, losa ishrana, puno bolesti, alkoholizma, nedostatak obrazovanja...sve nas to drzi, na neki nacin, u okovima, ne mozemo se posvetiti nekim vecim i boljim stvarima...Nekim zajednicama je bolje krenulo, u smislu kvaliteta zivota i mogucnosti obrazovanja, zahvaljujuci kockarnicama na rezervatima, ali ne mislim da ce one spasiti stvar. Ironicno, uz puno bijede, i toliko je ljepote na rezervatima, toliko smijeha, Indijanci su naucili kako lijeciti rane putem humora. Da, puno je siromastva, ali i bogatstva koje proizlazi iz tog siromastva. Siromastvo i bogatstvo, u jednoj, istoj recenici, eto, to vam je zivot na indijanskim rezervatima.” Megwitch, Keith Secola. Megwitch, na jeziku Ojibwe Indijanaca, znaci – hvala.