Kad je Napu, 1880. godine, posjetio Robert Louis Stevenson, skotski romanopisac i pjesnik, i vec one najranije pokusaje u pravljenju vina u njoj opisao rijecima “poezija u boci,” odvazno je prorekao i sjajnu buducnost doline. “Miris i okus kalifornijskog tla dugo ce trajati na nepcu unuka,” pisao je Stevenson u knjizi “Silverado Squatters.” Samo 35 milja duga, zelena i bujna, dolina Napa danas ima blizu tri stotine vinarija i u cijelom je svijetu poznata. Stevenson je u pravu bio kad je o “nepcima unuka” govorio, ali ni sanjati nije mogao da ce dolina i jednu drugu bogatu berbu godisnje davati – cetiri i pol milijuna turista koji do zastoja promet dovode na glavnoj prometnoj arteriji doline – Highway 29.
Napa, Oakville, St. Helena, Calistoga...gradici su doline Napa. Krenete li od Oakvillea, gdje je Robert Mondavi Winery, na sjever, milju-dvije ka St. Heleni, na kratkom potezu nizu se, samo sa zapadne strane, jedna za drugom, tik uz Highway 29 i odmah iza Mondavijeve - Niebaum-Coppola, Grgich Hills, Beaucanon, Rutherford Grove, pa vinarija Whitehall Lane i bas kad ste presli put zvan Zinfandel Lane, prva s lijeva vinarija je Milat. U njoj, posjetitelja uvijek srdacno docekuje jedan od Milata, i na casu vina i na casicu razgovora. Zemlja na kojoj su i vinograd i vinarija, prvi puta je naseljena i obradjena bila 1877, tri godine prije posjeta Roberta Louisa Stevensona. U posjed obitelji Milat, prica vlasnik i vinar Mike Milat, dosla je 1949, kad su njegovi roditelji – Richard i Izzetta Milat, zemljiste, s vinogradom iz 1934, kupili i kucu na njemu podigli, za bijeg iz San Francisca, preko vikenda. Zivi su jos bili i baka i djed Mikea...
Mike Milat: Oni su iz Blata dosli, na Korculi, i iz jos jednog mjesta, ne mogu mu se sjetiti imena, znam samo da je u Blatu puno Milata. Baka je djevojacko prezime Separovic nosila. Djed je prvi u Ameriku dosao, 1912, u San Francisco, baka godinu dana za njim. On je cijelog zivota radio na zeljeznici Southern Pacific. Zivjeli su u cetvrti San Francisca zvanoj Mission District. Baka je pansion za druge hrvatske doseljenike vodila, kuhala im je. Bilo je to oko 1914, 1916. godine. A onda su djeca pocela pristizati...Moj otac je u San Franciscu radio kao racunovodja, mi smo se svi, cetvero djece, tamo i rodili – ja 1946, moj brat Bob, s kojim vinograd i vinariju i vodim, 1947. godine.
Dvadeset i dva jutra zemlje, roditelji su, prica dalje Mike, kupili s prijateljima, Talijanima. Vec pocetkom 50-ih, prodali su ono sto su u San Franciscu imali i u Napi se za stalno naselili. Mikeu su bile cetiri godine, Bobu tri, drugo dvoje djece bili stariji – osam i dvanaest godina. Roditelji nisu tada kanili vinograd obradjivati iako je majka voljela u njemu malo raditi, ali otac je vlastiti business imao. Djed, medjutim, dodao je uz smijeh Mike, djed je oduvijek volio svoje vino raditi. Kupio bi svake godine tonu zinfandela, uvijek zinfandela, i od njega kod kuce pravio vlastitog vina. Ovaj vinograd, rekao je Mike, zinfadelom je pretezno i bio zasadjen, ali bilo je i par drugih sorti – sauvignon vert, golden chasselas, odnosno palomino, kako ga neki u Kaliforniji zovu. Od njih su se slatka bijela radila. “Kad smo brat Bob, njegova supruga Joyce, ja i moja, Caroline, od roditelja vinograd otkupili, 1974, mi smo grozdje i uzgajali da bi ga drugim vinarijama, u Napi, prodavali – Beringer, Sutter Home, Christian Brothers...”
Deset-petnaest godina, kaze, bili su clanovi jedne manje zadruge i preko nje prodavali svoje grozdje. Pravili su i manju kolicinu Cabernet Sauvignona i prodavali ga vinariji Silver Oak. Medjutim, sredinom 80-ih, niske cijene koje su, za grozdje, preko zadruge postizali, navele su bracu da poduzmu neke druge korake. U obojici je zelja za vlastitom vinarijom vec bila neko vrijeme tinjala, a sto se lokacije tice – znali su da je njihova idealna, tik uz Highway 29.
Godine 1986, bas u vrijeme kad su se u Napi i pocele otvarati male, boutique-vinarije, Milatovi su odlucili vinograd nanovo zasaditi i vlastitu vinariju otvoriti. U pocetku su mislili – da imamo nesto za stare dane, za mirovinu. Za vinariju Silver Oak nastavili su praviti svoj Cabernet Sauvignon, a 1999. godine odlucili su i taj ugovor prekinuti jer im je trebalo vise grozdja za vlastitu vinariju. U business je potom usla i Mikeova najstarija kci, Michelle, i njen suprug David Duckhorn, takodjer iz lokalne obitelji vinara. Njih dvoje uglavnom se danas bave marketingom za Milat Vineyards.
Nakon sto me je jednog jutra, krajem proslog rujna, vinogradom proveo, pokazao kucu koju su roditelji, 50-ih godina, izgradili i u kojoj on danas zivi, i onaj posebni kutak vinograda u kojemu merlot uzgaja, merlot koji vrlo izrazenu aromu eukaliptusa ima jer nad njim se vec vise od stotinu godina i nadnose stabla eukaliptusa i svoje lisce polazu u tlo tog dijela vinograda, nakon sto mi je usput s grane i zrelu smokvu skinuo, Mike Milat me natrag u vinariju poveo. Chenin Blanc, Chardonnay, onaj Merlot, Cabernet Sauvignon i Zinfandel, pet vina iz palete vinarije Milat Vineyards vec su cekala. I prica se nastavila...
Pod cabernet sauvignonom vise je od pola vinograda, jer njegovo se vino, Mike je priznao, najbolje prodaje, ali medju onima koji u vinariju dolaze, najpopularniji je Zinfandel. A i Mike mu je vrlo sklon, kako vinu tako i njegovom grozdju....
Mike Milat: Zinfandel mi je najdrazi, lak za uzgoj, lak za rezidbu, a i za jesti je odlican, kao djeca uvijek smo ga, uz rucak, dobijali...Volim okus njegovog vina, ono mi je najdraze, mozda bas zato sto je dio nase tradicije...Zinfandel je ovdje bio od samog pocetka, sadasnja loza stara je oko 18-20 godina. Lijepo grozdje, lijepe bobice, urod dobar svake godine. Imamo i jedno jutro mladjeg zinfandela, starog oko osam godina i njega mijesamo s drugima, od starijeg radimo cisti Zinfandel. Cabernet, priznajem, donosi vise zarade, ali osobno, uvijek cu radije popiti casu Zinfandela nego Caberneta. Tocno, uz steak vise odgovara Cabernet, ali uz sve drugo, cak i ribu – Zinfandel. Cak i ljeti, kad ga mozete i malo ohladiti.”
Pod zinfandelom Milat ima ukupno samo tri jutra, ali tri najbolja na sljunkovitom tlu svog vinograda. Imao je Davisov klon, velikih bobica, ali se vratio tradicionalnom, manjih, s vise okusa. U svom Zinfandelu, Mike zeli postici onu lijepu boju, u okusu – crnu tresnju. Taj okus dosljedno postize i njeguje iz godine u godinu. Da bi vocni okus naglasio, u postupku prerade koristi se malo kvascima. Zinfandel mu je, kaze, obicno oko 15.5% alkohola, ali vino je meko i pitko. Grozdje bere kad je secer u njemu izmedju 23.5 i 24 Brixa. Za godiste 2000, koje trenutno toci, grozdje je imalo cak 25.5 Brixa. “Puno vise, ali izvukli smo iz njega i vise okusa,” kaze Mike. Svoj stil Zinfandela ovako opisuje.
Mike Milat: Volim osjetiti voce u vinu, tresnju, mi takav Zinfandel volimo i za nas je to tipicno u njemu...Kad ga pijem, zelim u ustima imati isti okus kakav grozdje, kad ga jedem, ostavlja. Zinfandel, Chardonnay...Sva su nasa vina takva, istoga stila, u svima volimo zadrzati vocne karakteristike sorata. Ako su takva, znam da ce biti dobra! Kad nas Zinfandel pijete to je isto kao da ste s trsa ubrali grozd i njegovim bobicama napunili usta.
Zinfandel, rekao je Mike, u bacvama od hrasta drzi godinu dana. Malo u francuskom, pet do deset posto, tradicionalno u americkom, iz Missourija, Virginije, podrucja Appalachije. Francuski je skup kaze, $650 po bacvi, americki od 175 do 350 dolara. “Ali vaznije od toga - vise volimo snazniji okus americkoga. Kiselost nasih vina malo je visa, nama se to svidja, lijepo zriju, ali eksperimentiramo, iz francuskog im hrasta malo dodajemo kako bi bila meksa i pitkija...”
Kad su braca odlucila vinariju otvoriti, iako su u Napi odrasli i mnogo toga vec po prirodi stvari znali, unajmila su ipak jednog konzultanta, dolazio je svakog dana na samo 15 minuta, uveo ih u neke osnove postupka prerade grozdja, sve ostalo bilo je kroz probe i pogreske dok nisu dobili vina koja se njima svidjaju. Nadajuci se da ce se ona dopasti i potrosacu. Dopala su se jako, onako prirodne arome, puna i zaobljena, i Dorothy Gaiter i Johnu Brecheru, vinskim kriticarima Wall Street Journala. Kad su oni vinariju Milat prije dvije godine preporucili, mnogi su novi posjetitelji poceli u nju navracati.
Mike Milat: Doista smo na idealnoj lokaciji. Ako ste gore, u brdima, mnogi vam nece doci ma kako dobra vina imali, nece za vas znati. Kraj nas svi prolaze. A otkako nas je Wall Street Journal preporucio kao obiteljsku vinariju, mnogi nam u posjet dolaze.
Braca Milat svoju formulu ne mijenjaju iako potrosaca slusaju jer potrosac je, kazu, apsolutni vladar, kralj. Radili su, od zinfandela, i rose, bijelo vino, zapravo, zvalo se ZIVIO, ali kad se americki ukus promijenio i potrosac za tu sladju varijantu zanimanje izgubio i Milatovi su odlucili prijeci na ono pravo, crno. Mnogi sada misle da ono drugo nije ni postojati moglo. Godisnje, Milat Vineyards proizvede oko 700 sanduka Zinfandela. I oko 100 sanduka porta, od stopostotnog zinfandela. Zasadili su malo i onu tradicionalnu sortu – torrego national, mozda ce malo dodavati, ali za sada, zinom su savrseno zadovoljni. Boca njihovog Zinfandela prodaje se po cijeni od 22 dolara; boca porta (375ml), po cijeni od 25 dolara.
Bi li i crljenka malo zasadili? Mmmmm, mozda, rekao je, prvo bi ga morao vidjeti. Drago mu je bilo cuti da je zinfandel iz Hrvatske potekao jer, eto, Zinfandel je i njegovo najdraze vino! Trenutno, Mike Milat je zadovoljan onim sto ima. Manji vinograd, jer mu je vise stalo do kvaliteta. Veci vinograd znaci i vise stresa! Svakako manje osobnog nadzora. Ovako, dva tjedna prije berbe, jedan od clanova obitelji uvijek secer mjeri, kiselost, svakoga dana. Sve sto ima, na podlozi je St. Georgea, otpornoga na mnoge bolesti. “Ova ce loza,” rekao je Mike, “mene nadzivjeti!”
Vinograd je bez kemikalija; nisu dobre za grozdje, nisu dobre za covjeka, rijeci su Mikea Milata. Zinfandela, po jutru, dobija pet tona. U rezidbi je, kaze, tajna. Mike kordonac preferira, i za zinfandel i za cabernet sauvignon i za chenin blanc. Sav posao u vinogradu voli sam obavljati. Brat mu je, rekao je, jos gori, taj s lozom voli pricati! Mora da je to u hrvatskoj krvi, dodao je. On osobno, naglasio je, vino praviti voli jednako kao i vinograd odrzavati. Ovo zadnje mozda cak i vise.
Mike Milat: Vino u vinogradu pocinje. Ako se za vinograd dobro brinete, vino ne moze biti lose. Ako se covjek za vinograd dobro brine i vinograd ce za covjeka. Ali posao vinara nije obican posao, za njega treba strasti imati. Nje i malo srece. Vinarije vjerojatno ne bi imali da nije bilo sretne lokacije... Veci od 22 jutra ne zelimo biti. Konkurencija u Napi je, naravno, ostra. Ali vinarije lijepo suradjuju i kad god je potrebno, jedna drugoj pomazu, posudjuju opremu, itd. Mjesta ima za svakoga, nema onoga ‘moja su vina bolja.’ Ako radite dobro vino i ako imate dobru marketinsku strategiju, mjesto vam je i u Napi osigurano. Ja se sa svima slazem, bez obzira tko su, odakle su ili koje boje koze su. Toliko smo raznih i divnih ljudi upoznali zahvaljujuci nasoj vinariji... Presretan sam ovim sto imamo. Djeca su odrasla, unuci pristizu, dugova nemamo, ljepseg mjesta za zivot od Nape ne bismo mogli naci. Obitelj je zajedno i to je najvaznije. Novac nije sve. Ja ovaj nacin zivota volim. Uvijek cu radije s lozom raditi nego biti negdje na odmoru. Kao danas, primjerice, suncano je, dvadeset stupnjeva Celzija, loza suti, ne odgovara, svidja joj se ono sto na njoj radim. Uvijek ponavljam – ako mi se nesto dogodi, “cook me up” i moj pepeo oko ove loze raspite, mozda cu joj i ja tako malo pomoci, biti i poslije od neke koristi.