Ljudi su gledali i cudom se cudili. Ne samo da je neobicna ‘ranch-style’ gradjevina bila prva znacajnija nova vinarija u Napi od vremena prije prohibicije i ne samo da svojim izgledom nije podsjecala ni na sto ikad vidjeno prije nego je, krajem rujna 1966, vino vec pravila, a da doslovno jos krova nad glavom nije imala. S opojnim mirisom svjeze tijestenog grozdja, u zraku se definitivno osjecala i neka promjena.
Pedesetcetverogodisnji Robert Mondavi, najstariji sin talijanskog imigranta Cesarea Mondavija, koji je, 20 godina ranije, revitalizirao Charles Krug Winery, krenuo je vlastitim putem. Prvo kupio To Kalon, vrijedni, stari vinograd u Oakvilleu i odmah zatim poceo graditi vlastitu vinariju te vina proizvoditi pod etiketom s vlastitim imenom. Ljude nije toliko cudilo radjanje novog businessa. Cak i u izoliranom, zatvorenom svijetu Nape, vinarije su cesto mijenjale vlasnike....Ono sto je ljude sokiralo, bili su opseg i velicina Mondavijevih ambicija. Sama je zgrada, iako otmjena, bila za Napu nekako neumjesna, pretenciozna. Bila je velika, s ogromnim lukom koji protezao se iznad ulaza, s jednim tornjem iznad njega, neodredjeno je na spanjolski stil podsjecao; s drugim vinarijama doline, prekrasnim viktorijanskim zdanjima poput Beringera i Inglenooka, nista slicnog tu nije bilo. Stovise, ova je potpuno otvorena pogledu bila, mogao ju je vidjeti svatko tko bi cestom prolazio. Prema rijecima Mondavija, bila je tako i zamisljena. Njegov plan je bio otvoriti vinariju posjetiteljima, voditi ih kroz nju i kroz vinograde, ponuditi vina na kusanje. Sto ga je navelo da misli da ce turisti pohrliti u pospanu Napa Valley? Vina, vina ce ih privuci, rekao je, kao pcele na med ce dolaziti. Svakome tko bi ga slusao, Mondavi je govorio da ono u sto se upustio nije bila samo jos jedna nova vinarija vec jedna potpuno DRUGACIJA nova vinarija, jedan potpuno drugaciji novi ‘wine business’, posvecen i predan proizvodu koji ce biti jednak najboljem u svijetu.
Prije 36 godina, u obitelji Mondavi, izmedju dva brata, Petera i Roberta, doslo je do spora koji se rijesiti mogao jedino odlaskom jednoga iz obiteljske vinarije Charles Krug. Otici je morao stariji, Robert Mondavi. Izbacen, da, ali ne i porazen. Robert Mondavi je osnovao vlastitu vinariju. Godina je bila 1965, Robertu Mondaviju vec pedeset i treca, ali prica koja tog trenutka pocinje, jedna je od najboljih o uspjehu u americkom businessu. California je tada proizvodila tek nekoliko kvalitetnih vina. Samo 12 godina kasnije, vina iz doline Napa, gdje se i nalazi vinarija Roberta Mondavija, nadmasila su najbolja francuska. U povijesti americkog vinogradarstva i vinarstva, bio je to najvazniji trenutak nakon onoga kad je u Californiji zasadjena bila prva loza.
Ovom drugom najvaznijem trenutku “kumovao” je Robert Mondavi! Sin talijanskih doseljenika, rodjen 1913, u rudarskom Hibbingu, u Minnesoti, istim je entuzijazmom, kojim je od svoje vinarije u Napi napravio jednu od najvecih i najuglednijih u svijetu, mijenjao navike Amerikanaca za stolom i od Nape ucinio jedno od turisticki najprivlacnijih podrucja svijeta. “Za kalifornijsku industriju vina 20. stoljeca, obitelj Mondavi jedna je od najvaznijih; za proizvodnju kvalitetnih vina, ona je mozda najvaznija,” pisao je prof. Charles Sullivan u svojoj knjizi “A Companion to California Wine: An Encyclopedia of Wine and Winemaking from the Mission Period to the Present.”
Kljuc Mondavijevom uspjehu lezi u njegovom stalnom, nepopustljivom htijenju za vrsnocom i savrsenoscu te u cinjenici da je i druge inspirirao na isto, na zelju da se postize i ostvaruje samo najbolje. Tu je odliku usadio i u svoja dva sina – Timothyja i Michaela. Sada 90-godisnji Robert Mondavi drzi titulu “pocasnog predsjednika,” ali uzde svoje kompanije jos je prije nekoliko godina prepustio njima - Timothy je dopredsjednik i glavni vinar, Michael – predsjednik i glavni i izvrsni direktor. Michael Mondavi je i bio taj koji se odazvao pozivu za razgovor, razgovor o toj, jednoj od najpoznatijih i najcijenjenijih americkih vinarija, o njenoj filozofiji u pravljenju vina, o tajni njenog uspjeha, o njenoj globalnoj ekspanziji, o primjeru i vodstvu koje je Robert Mondavi Winery u toliko raznih podrucja pruzila, o izuzetnim doprinosima svoga oca.
Iako u bogatoj paleti vina Roberta Mondavija, Zinfandel zauzima samo jedno od brojnih mjesta, razgovor s Michaelom Mondavijem poveo se, za nasu seriju “Tragom zinfandela,” prirodno, na tu temu prvo. Otac Robertov, djed Michaelov – Cesare Mondavi, kad je iz Minnesote u Californiju preselio, u podrucje Lodi, San Joaquin County, i danas po zinfandelu poznato, sa zinfandelom je i poceo. Bilo je to 20-ih godina prosloga stoljeca. Za vrijeme prohibicije i poslije nje, Cesare je grozdje prodavao mnogima istocno od Stijenjaka, za pravljenje domacih vina za vlastite potrebe, kako je za prohibicije jedino moguce i bilo. Kad je sa sinovima, Peterom i Robertom, Cesare vinariju Charles Krug, u Napi, kupio, i 1946. godine obiteljsku korporaciju osnovao, Zinfandel je takodjer prominentno mjesto imao. Kad se Robert od obitelji odvojio, 1965, imao je Zinfandel vazno mjesto i u proizvodnji vinarije Robert Mondavi. A onda je iz nje, prica Michael Mondavi, na neko vrijeme bio nestao. Michael Mondavi: Ne zato sto je Mondavi izgubio interes za njega, nego zato sto su mnogi vinogradari zinfandel bili zanemarili i, vidjevsi veci potencijal u njima, zamijenili ga sortama cabernet sauvignon, pinot noir i merlot. Cijelo jedno desetljece nije bilo stalne i redovite ponude zinfandela....A onda smo mu se prije vise godina opet vratili i vrlo, vrlo sam sretan i zahvalan da jesmo, jer njegovo vino je spektakularno.
I ne samo to, zinfandel tako zanimljivu povijest ima, povezan prvo s talijanskim primitivom, sada identican crljenku kastelanskom! S gledista vinogradara, rekao je Michael Mondavi, vrlo je slican cabernet sauvignonu....Bobica je nesto veca, njena kozica cvrsta, ali meka, dobro stiti od iznenadnih, kasnih kisa i grozdje uglavnom ostane zdravo i bogatog okusa.
Michael Mondavi: Ako se dobro za njih brinete, dobar cabernet i dobar zinfandel, zapravo, sami od sebe vino prave. Vinar je onaj koji ce na njemu nekad previse ‘raditi’, u postupku prerade na karakteru oduzeti. Crta Zinfandelova karaktera za kojom vinarija Robert Mondavi tezi, naglasio je Michael, njegova je predivna vocna aroma, i u mirisu i u okusu vina. Ona od Zinfandela i cini vino tako sirokog spektra, vino koje lijepo prati mnoga jela, rekao je Michael Mondavi i dodao: Zinfandel vam je kao triple-threat player u baseballu, igrac koji moze na svakoj poziciji igrati.
Vinarija Mondavi je od zinfandela, jos prije 25 godina, i svoj prvi porto proizvela. Kasnije je i neke tradicionalne portugalske sorte zasadila, ali zinfandel je taj, istaknuo je Michael, koji njihovom portu daje puno karaktera, izvrsno grozdje za proizvodnju porta. Mnogi, dodao je, nisu svijesni toga.
Uspjehu ranih Mondavijevih vina, tamo u razdoblju od 1968. do 1972, uvelike su pridonijeli vinari koji su s raznih strana dosli raditi za njega – Rick Forman, Zelma Long, Warren Winiarski i Miljenko Grgich. Tijekom cetiri godine, koliko je proveo kod Mondavija, Miljenko je radio na svim njegovim vinima, narocito bijelima. Medjutim, jednim crnim je, jednim od svojih prvih, Cabernet Sauvignonom 1969, Miljenko Mondaviju donio, tri godine kasnije, ocjenu “najboljeg u Californiji.” Robert, otac Michaelov, u svojoj autobiografskoj knjizi “Harvests of Joy” (1998), napisao je: Mike je jedan izuzetno vrijedan covjek, cistunac u pravljenju vina. Sve bih bio ucinio da sam tako dobrog covjeka zadrzati mogao. Ali 1972, Chateau Montelena, vinarija u Calistogi, Miljenku je napravila ponudu koju on nije mogao odbiti – postotak u kompaniji. Iduce godine, 1973, Mike je napravio Chardonnay kojemu ce cijeli svijet zapljeskati!”
To ce Miljenkovo vino, naime, na slijepoj degustaciji francuskih i americkih vina koju je, u Parizu, 1976. godine, organizirao Englez Stephen Spurrier, tada mladi vlasnik trgovine vinima blizu Place de la Concorde, dobiti najveci broj bodova i trijumfirati nad francuskima. Warren Winiarski tada isti uspjeh postize svojim Stag’s Leap Cabernetom 1973. Dva najbolja vina na toj povijesnoj degustaciji, bila su - dva americka! Casopis Time, pod naslovom “Pariska presuda,” objavljuje:”Nezamislivo se dogodilo....California je porazila sve galsko!”)
U ranijem razgovoru pak, s Miljenkom, on je za Roberta Mondavija ovo rekao: “Dvojica koja su promijenila image Nape, to su Andre Tchelistcheff (legendarni kalifornijski vinar) i - Robert Mondavi. Imao sam srecu obojicu poznavati, s obojicom raditi. Svoje ime necu do njihovih stavljati, ali mislim da sam i ja donekle doprinio da Napa Valley dobije na ugledu koji danas uziva u Americi i svijetu...”
Michael Mondavi: Slazem se s Mikeom, u svemu, apsolutno. Miljenka se dobro sjecam iz vremena kad je radio s mojim ocem. S Miljenkom je fantasticno raditi, poduzetnickog je duha, covjek kojega strast vodi za pravljenje najboljega....Voli i stuje svoje nasljedje, a kalifornijsku industriju vina obogatio je dobrim, tradicionalnim vrijednostima...Mike je izvanredan vinar i izuzetno mi je drago sto sada njegova kcer nastavlja ocevu tradiciju... Za mogucnosti koje otkrice zinfandelova porijekla otvara za Hrvatsku, Michael Mondavi je rekao: “Grozdje, kvalitet koji iz tog podrucja dolazi, spektakularni su, mislim da ce to biti jedno od najuzbudljivijih podrucja, vjerujem, zapravo, da ce tamosnja vina, tijekom iduceg desetljeca, biti smatrana “New World” vinima...Iako imaju povijest i tradiciju stariju od gotovo svih drugih vinogradarskih podrucja svijeta, sa stajalista potrosaca, ta vina ce biti ‘nova otkrica,’ za potrosaca vrlo privlacna i uzbudljiva.”
Trideset i sest je godina proslo otkako je otac, Robert Mondavi, poceo Americi i svijetu govoriti o kalifornijskim vinima i njihovim odlikama i vrijednostima.
Michael Mondavi: Da, bili smo uvjereni, 1966, da Napa ima tlo, klimu i sorte za vina koja ce se natjecati moci s najboljim svjetskima. Nitko to nije u proslosti konzistentno radio. Moj otac je rekao – zasto da mi ne pokusamo!? Te smo godine, 1966, imali samo tri uposlenika bili smo to moj otac, moj brat i ja. Oceva vizija, njegova energija, sve je pokrenula. I ponavljam – tlo, klima i sorte, zatim i znanje i strast za ono sto radite, kad to imate, znate da cete postici nesto drugacije. Bitno je znati sto zelite, to onda ciniti najbolje sto mozete, uvijek, uvijek stremiti za najboljim...biti u toj nakani odlucan, vjerno je slijediti i – necete vjerovati, sve je moguce! Sve sto smo nas trojica htjeli, to je bilo praviti vrlo dobra vina, vina koja mozemo dijeliti s drugima. Ako tako radite, uspjeh vam je zajamcen!
To bi ukratko bila i filozofija vinarije Roberta Mondavija. Zahvaljujuci upravo takvoj filozofiji, Robert Mondavi je gotovo sam, bez tudje pomoci, promijenio industriju vina u Californiji. Stecena je znanja i iskustva uvijek spremno dijelio s drugima. Da jabuka ne pada daleko od stabla, primjer je i Michaela Mondavija koji je, s bratom Timothyjem, nasljedio sva oceva nacela i naglasio da u pravljenju vina nema precaca! I njih dvojica su, jos prije niz godina, odlucila da vina treba raditi onako kako su se ona radila u davnim vremenima, grozdje prirodno uzgajati, bez kemikalija, i u vino ga prirodno i njezno pretvarati, bez nepotrebnih intervencija ili dodavanja. S fantasticnim klimatskim uvjetima kakve u Napi imaju, dodao je, nista vise od prirodne i njezne, umjerene preradbe vina nije ni potrebno. “Ono sto, primjerice, iz trgovine kuci donesete, bilo to meso, voce ili povrce, uvijek s njega skinete ono sto je suvisno, zgnjeceno ili uvelo. Tako i mi s grozdjem i to nas cini prilicno jedinstvenim u svijetu vina u kojemu se, u zadnjih 50 godina, svasta u presu zajedno trpa. Mi svaki grozd pregledamo i samo najbolji, najzreliji biramo. Pri tome eliminiramo 1 – 2 posto, mozda vam se to ne cini puno, ali vjerujte – nije ni malo! Mi se u buducnost ‘vracamo’ i vina pravimo prirodno, njezno i selektivno...Nacin na koji grozdje uzgajate i nacin na koji ga preradjujete, utjecat ce na vino koje dobijate. Mozete vi vino ‘fabricirati,’ ali to nece biti vino koje cete htjeti piti, to nije vino kojemu cete se htjeti vracati.”
Bez ozbira radi li se o vrsti vina ili regiji, vas integritet je najvazniji aspekt, cvrst i dosljedan integritet, naglasio je Michael Mondavi. Bez njega nista nije moguce, covjek mora vjerovati da ono sto cini, cini kako treba, pravilno i posteno. U nasem vlastitom eksperimentalnom vinogradu, rekao je Michael Mondavi, ucimo kako vino u vinogradu praviti, a ne u podrumu, jer tlo, vinska sorta i loza, roditelji su vina. Mi nismo wine-makers, naglasio je, mi smo wine-growers, mi smo dadilje vinu.
To bi ukratko bila tajna uspjeha Mondavijevih.
O tom uspjehu, prof. Charles Sullivan je, u svojoj “Enciklopediji vina i vinarstva Californije,” ovo napisao:”Za kalifornijsku industriju vina 20. stoljeca, obitelj Mondavi jedna je od najvaznijih; za proizvodnju kvalitetnih vina, ona je, mozda, i najvaznija.”
Mnogi su i ovog misljenja:”Ako uspjeh kalifornijskog vinarstva treba pripisati jednoj ustanovi, onda je to Sveuciliste Californije u Davisu. Ako uspjeh kalifornijskog vinarstva treba pripisati jednoj osobi, onda je to Robert Mondavi.”
I Davis i Mondavi skromno su poceli, ali daleko su, za kratko vrijeme, stigli. Slijedeci, jedan i drugi, paralelno, naprednim i inovativnim putevima. Sezdesetih su postali i susjedima kad je Robert Mondavi, osnovavsi vlastitu vinariju, kupio svoj prvi i glavni vinograd To Kalon (na grckom – najljepsi, najbolji, najviseg kvaliteta), u Oakvilleu, u Napi, odmah do eksperimentalnog vinograda Davisa. (Dio To Kalona postat ce kasnije dio prestiznog Opus One partnerstva izmedju Mondavija i barona Phillipea de Rothschilda.) Prica o uspjehu Mondavija i Davisa, prica je i o americkom vinogradarstvu i vinarstvu kakve danas znamo. Za pet godina – 2008, Davis ce slaviti sto godina postojanja. No, kako prof. Sullivan u istoj knjizi pise:”S prilicno je istine vec receno da je znanje o grozdjima i vinima napredovalo vise u desetljecima nakon drugog svjetskog rata nego za proteklih 2.000 godina. Tijekom tri-cetiri poslijeratna desetljeca, Davis je postala vodeca svjetska ustanova u stjecanju tih znanja.” Za “Tehnologiju pravljenja vina,” autora Maynarda Amerinea, profesora s Davisa, Robert Mondavi, u autobiografji, pise:”Ona je bila moja biblija. Vino sam praviti naucio jer sam nju religiozno slijedio. I samo sam zahvaljujuci njoj uspio.”
Uspio je Robert Mondavi i zahvaljujuci vlastitoj odlucnosti da samo najbolje pravi, da u toj njegovoj cvrstoj nakani nikad do kompromisa na stetu kvaliteta vina ne dolazi, da vino s ljubavlju i strascu radi i da, kako je to i u autobiografiji rekao, vjerno uvijek slijedi one koje bi i svaki dobar vinar morao: Pravljenje dobrog vina, to je vjestina; umjetnost je pravljenje vrhunskoga. Vrsnoca, uvijek vrsnoca, pa sto kosta da kosta! Dobro vino u vinogradu pocinje! Samo prirodne sastojke koristiti, nikad prirodu ne mijenjati! Uspio je Robert Mondavi i stoga sto je istinski vizionar bio. Ali i pravi majstor marketinga! Njegov je genij do izrazaja dolazio upravo u odnosima s javnoscu. Znao je kako promicati svoja vina, ali i kako promicati jednu, za Ameriku potpuno novu, ideju – da je vino, bas kao i kruh, sastavni dio svakodnevnog obiteljskog zivota; znao je i kako promicati revolucionarnu novu viziju – da je vino integralni dio kulture, da je vino predmet stovanja i divljenja, da je vino “tekuca umjetnost.” Tu je svoju ideju promicao i podrzavao na razne nacine, od organiziranja obrazovnih posjeta svojim vinogradima i vinariji gdje bi ljude ucio kako se grozdje uzgaja, kako se vino pravi, zatim degustacija gdje bi ih ucio kako vino piti i kako ga razlikovati, kako ga cijeniti, kako u njemu uzivati, do koncerata i izlozbi, jer vjerovao je da na taj nacin umjetnost pravljenja vina stavlja u pravi kontekst kulturnog miljea, do organiziranja kulinarskih programa gdje se ucilo koja vina s kojim jelima, pa do osnivanja raznih i brojnih ustanova koje promicu kulturu jela i pica i narocito - americka vina, i na kraju, nista manje vazno - do mnogih i velikodusnih novcanih donacija. Kad je lani, sa suprugom Margrit Biever, Davisu poklonio 35 milijuna dolara, kako bi pomogao financirati izgradnju novog instituta za hranu i vina u sklopu kojega ce djelovati i centar za scenske umjetnosti, okupljena skupina znanstvenika bila je osupnuta. Mondavi je skromno rekao: "Imamo srecu da mozemo biti dio svega toga!"
Michael Mondavi: Nasa obitelj smatra da su vinska industrija i dolina Napa bili jako dobri prema nama. Stoga je vracanje zajednici nasa odgovornost i obaveza. Moj se otac za donaciju Davisu odlucio ne samo zbog vinskog i poljodjelnog aspekta nego i zbog umjetnosti, koja je, u svemu, tako vitalna i tako vazna.
David Darlington u svojoj je knjizi “Angels’ Visits,” koja se bavi istrazivanjem misterija zinfandela, Mondavijev pristup svim aspektima vina lijepo sazeo recenicom: Boca vina (za njega) je bila mjesto na kojemu se se susrele kultura i agrikultura.
Sa 3.751 hektarom pod vinovom lozom u Californiji – u Napi i drugim vrhunskim podrucjima, te sa 4.065 hektara u svijetu, vinarija Robert Mondavi je globalna kompanija. U Chileu je u partnerstvo usla s vinarijom Errazuriz, obitelji Eduarda Chadwicka; u Italiji s jednom od najstarijih evropskih – Frescobaldi, a upravo je pocela i suradnju u Australiji, s vinarijom Rosemount. Prvo australsko vino Mondavi u prodaju pusta ove godine, u veljaci. Trebalo je i u Francuskoj doci do slicnog partnerstva, ali se ono izjalovilo, zasto?
Michael Mondavi: Nas stav je – ako nismo dobrodosli, necemo se nikome nametati....Smatrali smo da na jugu Francuske, u brdima oko Aniana, proizvode vina koja se natjecati mogu s najboljim svjetskima. Lokalni vinari su nas htjeli, zajednica nas je pozdravila, ali socijalisticki gradonacelnik je odlucio da nista ne zeli imati s Amerikancima. Razlog zbog kojega mi uvijek lokalnog partnera trazimo je taj sto lokalnu kulturu ne poznajemo kao ni tlo ni klimu podrucja. Za razliku od drugih americkih kompanija, koje sve same zele napraviti, mi uvijek trazimo lokalnog partnera, uvijek zelimo 50/50 partnerstvo. Bas zbog toga da ne bi doslo do onoga ‘dosao gringo na bijelom konju pa nam zapovjeda sto raditi i kako se ponasati u poslu.’ U svom dodatku ocevoj autobiografiji, Michael je i napisao:”Svaka zemlja, svako vinogradarsko podrucje, mora njegovati ono u cemu je najbolje. Globalizacija ne znaci dati potrosacu samo mnostvo varijacija na istu temu nego im dati vina koja su odraz kulture doticnih zemalja.”
Michael Mondavi: Mislim da ce, u buducnosti, u Hrvatskoj biti divnih, divnih mogucnosti da ona postane istovremeno jedno uzbudljivo, poticajno, povijesno i kreativno, novo vinogradarsko i vinarsko podrucje. Trenutno, nasa je pozornost usredotocena na Australiju, jer je posao tek poceo, iducih par godina zelimo ga pratiti i iz dana u dan poboljsavati, ali za 2-3 godine, bit cemo spremni u razmatranje uzeti novo podrucje, mislim da bi Hrvatska svakako mogla biti jedno od njih. Za mene, to je jedna od ljepota posla, praviti vina u razlicitim zemljama, traziti i naci sorte koje su dio njihovog nasljedja ili dio njihovog karaktera, to je ono sto cini zanimljive, uzbudljive razlike medju vinima, ne samo kultivari, sorte, vec i ljudi koji to grozdje uzgajaju i od njega vino prave...
Kad je vinarija Mondavi pocela, 1966, imala je tri uposlenika. S poslovima danas na cetiri kontinenta, s preko tisucu uposlenika, sa 16 etiketa i stotinjak individualnih vina, s neto godisnjom zaradom od preko 440 milijuna dolara (podatak za godinu 2002, zavrsnog datuma 30. lipnja), moze li business kakav je vinarija Mondavi i kvalitet jamciti?
Michael Mondavi: Odgovor je jednostavan – DA! Ali samo ukoliko ljudi koji s vama rade, s vama i viziju dijele – ukoliko prave najbolja moguca vina, to rade s jednakom strascu kakva je i vasa. Ako je vas cilj proizvoditi najbolje od najboljega, onda je i kvalitet srazmjernog rasta. Ako je cilj samo VISE proizvoditi, onda ce i kvalitet stradati.
Kad je otac, prije 36 godina, poceo, imao je on na umu, uporan i ambiciozan kakav je uvijek bio, i jedno i drugo, i kolicinu i kakvocu. I svoj cilj ostvario. Buduci da je Michael, kako sam kaze, “testa dura” kakav je i otac bio, a ni rizika se, kao ni otac, ne boji, nema razloga sumnjati da isto nece i njemu za rukom poci.
Michael Mondavi: Najveci izazov koji se postavlja pred mene i mog brata jest da u onih koji s nama rade odrzimo iste vrijednosti kakve su i nase, da oni razumiju i njeguju nasu viziju, da u sebi istu strast imaju...ako Timothy i ja to uspijemo, imat cemo i u buducnosti uspjesan posao. Mi moramo biti lideri, moramo ih u tome poticati. Povesti ih i inspirirati na nacin na koji je i nas otac, Robert Mondavi. Kod njega najvise i cijenim njegovu strast za pravljenje vrhunskih vina, njegovu strast da oko njih ljude okuplja. Mislim da je to najveci doprinos moga oca.
Kakav otac, takav sin! Kvalitet, ljubav, strast...rijeci Roberta Mondavija, vazan su dio i Michaelovog vokabulara. Promicanje vina na trzistu i medju ljudima, ideje su koje je nasljedio od njega. Od oca se razlikuje samo utoliko sto smatra da su svjetska partnerstva za Robert Mondavi Winery – tek pocela! Ali s ocem se potpuno slaze kad govori o mjestu i ulozi vina u nasim zivotima i tu istinu zestoko zagovara. “Vino je dobro i zdravo uzima li se umjereno, s jelom, u obitelji i medju prijateljima. Ono je dio nase proslosti, ono je dio nase buducnosti. Ono nas zivot cini kvalitetnijim. Dokazano je – i zdravijim!”
Na kraju, rijec-dvije je dodao o stvaranju imidza:
Michael Mondavi: Gradite ga prvo kvalitetom svojih nastupa, svojih akcija; potom kvalitetom svojih proizvoda, svojih vina; i trece – okupljate oko sebe pojedince koji s vama dijele isti pristup, isti entuzijazam, isto misljenje. Vrlo jednostavno, zar ne? Obican, zdrav razum vam to nalaze! Moja je baka govorila: Ako pravis vino od kojih ljudi samo gutljaj uzmu i kazu nije lose, to vino nije dobro. Pravis li ga tako da ga ljudi pozele i drugom i trecom casom, znat ces da pravis vrhunsko. Dakle, vrlo jednostavno – treba praviti vino koje dobar okus ima, ali mnogima nesto tako prirodno i jednostavno, nazalost, na um ne pada!