Nominiran u dvije kategorije za nagradu Grammy – za “najbolji povijesni album” i za “najbolji popratni tekst”, nasao se i album, tocnije – kompilacija na pet kompakt-diskova, pod naslovom “40 godina Arhoolieja”. Arhoolie Records, iz Berkeleya, u Californiji, glazbena je etiketa dobro poznata svim ljubiteljima autenticne americke regionalne ili tradicionalne glazbe. No, bogate riznice zvane “Arhoolie” ne bi bilo da nije bilo jednog covjeka - Chrisa Strachwitza - njegovog ”sluha” i njegovog beskrajnog entuzijazma. Dva imena, Arhoolie i njegov utemeljitelj, Chris Strachwitz, potpuno su istovjetna.
O pocecima Arhoolieja, o 40-godisnjem radu i trudu na cuvanju regionalne glazbe, o uspjesima, u Americi i izvan nje…neke su od tema o kojima je Chris Strachwitz, prije nekoliko dana, razgovarao s Jagodom Bush, za nas redoviti Americki kulturni magazin… Flaco Jimenez i Tex-Mex donijeli su Chrisu Strachwitzu i njegovom Arhoolieju jedan od ranijih Grammyja. Prije vise godina, i album s Elizabeth Cotten, “tom”, kaze Chris, “sjajnom afro-americkom pjevacicom-gitaristicom.” Od dva Grammya za koja je jubilarni album, “40th Anniversary Collection”, bio nominiran za proteklu godinu, Arhoolie je prosli tjedan tu vrhunsku nagradu odnio u kategoriji “najboljeg popratnog teksta”, u ovom slucaju – prave knjige od 68 stranica, koju je za Arhoolie napisao Elijah Wald, dugogodisnji suradnik lista Boston Globe. “To je sve njegova zasluga,” tim rijecima na cestitke odgovara utemeljitelj Arhoolijea, Chris Strachwitz. No, svaki je Grammy dobrodosao……
“Oh, da, narocito sada, kad se pop-glazba, izgleda, udaljava od korijena, a publika ocito, s uspjehom “Oh, Brother…”, (soundtrackom za film “Tko je ovdje lud?) trazi prave, autenticne stvari… ali oni u glazbenoj industriji ne znaju, cini se, kako to uskladiti i kontrolirati.”
Monumentalni retrospektivni set izdan povodom 40. obljetnice Strachwitzove etikete, 40 je godina dugo putovanje u svijet neobicne glazbe, ali i 40 godina dugo osobno putovanje Chrisa Strachwitza. “Da, jer drzali smo se onoga sto sam ja osobno snimao….nismo ukljucili umjetnike koji su mi drugi dovodili, umjetnike koje su drugi za mene snimali ili oni koje sam ja izdavao sa starih ploca….” “Ja nikad nisam izdao nista sto se meni osobno nije svidjalo….Pokojni Ralph Gleason, jazz-kriticar iz San Francisca, uvijek mi je govorio: Znas, Chris, ti zapravo nemas diskografsku kucu, ti imas – hobby!”
Za Chrisa Strachwitza, radi se doista o “osobnom putovanju”. Glazba je uvijek bila njegova “pokretacka snaga”, ali “cijelo iskustvo,” naglasava on, “izuzetno je vazno…uz sve one brojne i razlicite tradicije koje postoje u Americi, glazbene tradicije, vazan je i nacin zivota u raznim etnickim zajednicama, nacin na koji svaka od njih zivi, sto jede, kako se zabavlja…svi oni imaju osebujne ljudske znacajke….sve me to apsolutno fascinira!”
Juzni Texas samo je jedno od brojnih podrucja kojima je, u glazbenom, ali i u svakom drugom smislu, Chris Strachwitz apsolutno opcinjen. I u kojemu provodi dobar dio vremena. Drugo je – Louisiana….
“Po meni, ta dva podrucja izuzetno su bogata nasljedjem, bogata tradicijama….Ceski polka bendovi, u srednjem Texasu, naravno i meksicka glazba, sa svojim izvanrednim dijapazonom emocija, drago mi je da u zadnje vrijeme dobija sve vise na priznanju premda je se Anglosi jos uvijek boje, ne znam zasto, dok u Louisiani, gdje ne razumiju ni rijeci, obozavaju plesati uz cajun …..”
Dewey Balfa, Marc Savoy, Micheal Doucet, Clifton Chenier, John Delafose ….to je samo nekolicina cajun i zydeco-umjetnika koje je Chris Strachwitz snimio za svoj Arhoolie, time i potaknuo danasnju renesansu te glazbe. No, bez obzira radi li se o bjelackoj ili crnackoj glazbi Louisiane, pjevane gotovo uvijek na francuskom, cajuna, dakle, ili zydeca, ili o Tex-Mex glazbi, koja je Arhoolie i ucinila slavnim, ili pak o folku, roots-glazbi, ili onoj zvanoj sacred steel, gospelu, zapravo, na steel-gitarama, ili o bluegrassu, o country i westernu, ritam-i-bluesu ili o – bluesu, prava bujica svega toga iz Arhoolieja neprekidno tece vec vise od 40 godina. Pocelo je, 1960, slucajno, sa “songsterom” i virtuozom na gitari- Mance-om Lipscomb-om, iz Navasote, u Texasu, ciji repertoar je sezao jos u dane prije bluesa. Bila je to prva long-plejka za Arhoolie, izdana u 250 primjeraka, domace izrade….
Ubrzo nakon Lipscomba, Chris Strachwitz snimit ce i svog idola Lightnin’ Hopkinsa, zbog njega je, zapravo, i osnovao kompaniju, potom Freda McDowella i mnoge druge. Cilj je bio - dokumentirati najbolje od autenticnih blues-glazbenika….
Zaljubljenik u americku glazbu, Chris Strachwitz u Sjedinjene je Drzave dosao iz Evrope, kao djecak, 1947. Rodjen je u istocnoj Njemackoj, danas Poljskoj, u podrucju Donje Sleske. “Rodjen sam na farmi,” rekao je Chris, “mozda bas stoga i volim country….”
“Imao sam puno srece da dospijem u zemlju poput ove u kojoj je, zapravo, moguce zivjeti od onoga sto volite….ustrajate li dovoljno dugo! Borba je bila duga i za mene. Moja ezgistencija godinama je bila od danas do sutra…..Danas je dobro. Ali ne bi bilo da me covjek po imenu Eddie Schuller, koji je u Lake Charlesu, u Louisiani, vodio malu kompaniju poput moje, nije naucio sve o – autorskim pravima. Nakon sto je jednom poslusao jednu moju snimku nekog crnackog glazbenika iz njegovog susjedstva, pitao me:”Jesi li dobio pjesmu?” “Pa, naravno, a sto mislis da je ovo na vrpci, psi koji laju?!” ‘Covjece, ne pitam te za to, pitam te za autorska prava.” “Ja sam,” kaze Chris Strachwitz, pitao:”A sto je to?” Odgovor je bio:”Ako netko poput Sinatre snimi tu pjesmu, sto ces ti dobiti? Nista! Ako nemas autorska prava.”
Ona su Chrisu i donijela vise novca nego snimanje ezotericne, autenticne folk-glazbe, priznaje sam, ali snimanje te glazbe, to je ono sto on voli raditi. Ipak, lekcija koju je naucio bila je od koristi objema stranama – glazbenicima, koji o svemu tome isto nisu puno znali, i njemu, jer to je bio nacin da sebe zastiti….
“Drago mi je da sam lekciju naucio….rano u zivotu,” rekao je Chris i dodao: “Zadnjih sest godina, zivim od jedne cetvrtine jedne pjesme.” Kako je sve uopce pocelo? Je li oduvijek znao da je upravo to zelio raditi, pitala sam Chrisa.
“Oh, ne…U glazbu sam se zaljubio na nekoliko nacina…jedan je bio putem radija. Krajem 40-ih, meksicka glazba nije bila profitabilna, da tako kazem, i s radio-postaje u Rosa Rito Beachu, u juznoj Californiji, na sjever je dopirala samo americka hillbilly glazba.
“Jasno i glasno sam ih mogao slusati - Armstrongove i bracu Maddox i Rose Maddox i Boba Willsa i T-Texas Tylera….Obozavao sam te stvari…… A onda sam, s prijeteljem, gledao film “New Orleans”. Potpuno me je oborio s nogu! Kako se TO zove, pitao sam. To ti je New Orleans jazz! Tu je bio i Louis Armstrong i Kid Ory i Billie Holiday…fantasticne snimke. “Ubrzo, cuo sam i Lightnin’ Hopkinsa. S jednim sam prijateljem iz Los Angelesa poceo lutati Californijom i otkrio da su u to vrijeme na poljima uglavnom radili Amerikanci africkog porijekla, Meksikanci ce ih uskoro zamijeniti…
Saznao sam da su mnogi od njih dosli iz Texasa i Louisiane, i sa sobom donijeli svoju glazbu…puno je pravog “downhome” bluesa tu bilo…. Bio je to pocetak 50-ih i radio je tek poceo emitirati tu vrstu glazbe. Znate, radio je sjajna stvar, nema rasnih barijera, dopire do svakog doma, zivjeli u njemu smedji, plavi ili ljubicasti….I tako sam ja mogao slusati svaku vrstu glazbe. Meksicku sam cuo prvo…
Vjecno nemirni Strachwitz, upravo je zahvaljujuci toj svojoj odlici uspio naciniti bogati katalog glazbe iz cijele Amerike. Kad god su novac i vrijeme to dopustali, Chris je bio “na terenu”, snimajuci. Bas kao sto je i veliki americki muzikolog – Alan Lomax…
“Lomax je, znate, bio puno ozbiljniji od mene. Ja sam bio samo fanatik, zaljubljenik….Nikad nisam kanio glazbu proucavati…ona me je samo uzbudjivala, “palila”… Tek puno kasnije, rekao je ovaj bivsi ucitelj, shvatio sam od kolike bi vaznosti, to sto radim, moglo biti i za akademski svijet. Stoga sam nedavno i osnovao Zakladu, Arhoolie Foundation, kako bi se moja ogromna zbirka meksicko-americke glazbe sacuvala. Upravo smo u procesu njene digitalizacije. Cilj zaklade je: dokumentirati i siriti autenticnu, tradicionalnu regionalnu pucku glazbu u svrhu obrazovanja javnosti i jacanja tradicionalnih vrijednosti zajednice. U tome imamo podrsku, moralnu i novcanu, od Sveucilista Californije u LA-u.”
Pitala sam Chrisa Strachwitza koji su neki od najvecih hitova Arhoolijea i neka od njegovih najvecih trzista?
“Big Mama Thornton uvijek je to bila, uz nju jos i Clifton Chenier, izvanredni kreolski, afro-americki harmonikas iz Louisiane …Kad sam ga upoznao, nije svirao nista drugo nego “lowdown” blues, na francuskom, na narjecju francuskog…..pa BeauSoleil, cajun-bend koji vodi Michael Doucet, njih vrlo dobro prodajemo…..i naravno, Flaco Jimenez, s meksicko-americkog podrucja……Eto, to bi bili nasi najbolje prodavani…”
“Sada radimo i sa crkvenim glazbenicima, na steel-gitarama….. Crkva, Holiness Church, koristi ih u svojim pjesmama u slavu Boga…ta me glazba opsjeda. Cista emocija.”
Radi Chris, mnoge ce od vas, vjerojatno, zanimati, i na reizdanjima glazbe sa, kako je rekao, “srpsko-hrvatskog govornog podrucja”, termin pod kojim su, naglasava Chris, snimke iz ranih 20-ih godina ovdje i bile izdane. “Upravo smo u procesu,” rekao je, “pripremanja kompilacijskog izdanja te glazbe. Tamburitza, u Pittsburgu, i dalje je vrlo aktivna iako je mnogo mladih koji tu ranu glazbu nikad nisu culi…..Znate, rekao je jos Chris, u Americi je moguce snimiti svaku vrstu glazbe, nitko nikad, iz akademskog ili bilo kojeg drugog svijeta, nije mogao reci sto snimati, a sto ne. I to je divno! “
Tradicionalna, regionalna…norteno, conjunto, cajun, zydeco, country, bluegrass, blues, blues-rock, jazz, New Orleans brass, folk, sacred steel…Chris Strachwitz cistunac nije. Ipak, sto on najvise voli? “Ja sam vam sizofrenican….Kad sam u Louisiani, mislim - to je raj….kad sam u juznom Texasu, negdje na granici, osjecam kako je norteno moj raj…oni njihovi vatreni, strasni dueti, onaj bajo sexto… It’s just the most gorgeous music, dodao je – to je jednostavno najdivnija glazba.”
Pridjev “gorgeous”, u znacenju divan, krasan, Chris Strachwitz upotrijebio je tijekom naseg razgovora, bilo u pozitivu ili u superlativu, gotovo uz svaki glazbeni zanr o kojemu je bilo rijeci. Za utemeljitelja Arhoolijea, svaka je vrst glazbe – gorgeous, o svakoj govori s istim odusevljenjem i zanosom!
Hvala na razgovoru, Chris Strachwitz, i hvala na bogatom Arhooliejevom katalogu regionalne glazbe i zvukova koji i za nas, slusatelje, predstavlja stalni izvor ugodnih iznenadjenja…”Grazias….”