'Prokletstvo nafte' – ovim se terminom često objašnjava činjenica da mnoge sirovinama bogate zemlje ostaju nerazvijene i politički nestabilne. Čimbenici koji tome dodatno doprinose su korupcija i nedostatak demokracije. Primjer ovakve zemlje mogao bi biti Azerbejdžan – naftom bogata zemlja na obali Kaspijskog mora koja ima jednopartijski sistem a uz to i sve radikalnije islamsko stanovništvo. U četvrtom prilogu u seriji tekstova o političkim aspektima suvremenog tržišta energentima, Brian Padden se osvrće na napore vlade u Bakuu da se obračuna s vjerskim ekstremizmom. Neki lokalni analitičari s kojima je razgovarao naš novinar upozoravaju da vlasti neće biti uspješne.
Džamije u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana, u petak su toliko krcate da mnogi moraju moliti na ulici. Većina stanovništva ove srednjeazijske zemlje, koja je bila dio Sovjetskog saveza, su šijiti. Za komunizma nisu mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru. Iako nam muškarci koji upravo izlaze iz džamije tvrde da islam u Azerbejdžanu nije radikalan, vlasti su zabrinute rastom vjerskog ekstremizma. Ministar vjere Hidajat Orujov kaže da 'agenti iz inozemstva' koriste neke lokalne vjerske organizacije za planiranje terorističkih akcija: "Potiču nestabilnost, putem raznih organizacija. Međutim, vlada i policija održavaju vrlo strogu kontrolu kako bi spriječili takve negativne pojave."
Za džamiju Abul Bakr u Bakuu govorka se da je povezana sa saudijskom sektom vahabista. Vjernici koji izlaze s molitve odbacuju te glasine, tvrde da ih policija često maltretira bez razloga. Hadži Agatagi tvrdi da je bez ikakva povoda bio uhićen, držan u pritvoru pet dana, gdje su ga prisilili da obrije bradu. 'Pitao sam ih da li postoji neki zakon protiv nošenja brade. Rekli su mi daje to normalna procedura u ovakvim slučajevima' – žali se ovaj azerbejdžanski građanin.
Azerbejdžan inače ima i tolerantne tradicije – primjerice, po odjeći, žene na ulicama Bakua više naliče Parižankama nego Saudijkama. Vlasti tvrde da se ponašaju po svjetovnim načelima, međutim oporbena se mišljenja teško toleriraju.
Ilgar Mamadov iz Instituta za politološka istraživanja u Bakuu kaže da su građani nezadovoljni zbog političke represije. Međutim, on ipak smatra da radikalni vjerski element još uvijek nije u stanju destabilizirati zemlju: "Stvarna prijetnja od fundamentalista udaljena je nekih 10 do 15 godina – pod uvjetom da vlasti nastave s lažiranjem izbora i represijom protiv stvarne demokratske i svjetovne alternative."
Ilgar Mamadov smatra da bi međunarodna zajednica trebala izvršiti veći pritiska na vlasti u Bakuu da dopuste više demokracije. Vlada Sjedinjenih Država tvrdi da je njezin cilj u Azerbejdžanu upravo promicanje demokratskih ustanova, kako bi se zajamčila dugoročna sigurnost i stabilnost ove regije.
Međutim američki analitičar Alex Alexiev iz washingtonskog Centra za sigurnosna istraživanja kritizira Washington. On kaže da kada Amerika treba izabrati između demokracije i kontinuiranog pristupa azerbejdžanskoj nafti, Amerika obično izabere naftu: "Nismo u potpunosti vjerni našim načelima, kada je u pitanju promoviranje demokracije."
Alex Alexiev kaže da je Washington manje kritičan prema autoritarnim vladama koje su njegovi strateški partneri – što je, prema njemu, prilično kratkovidna politika. On smatra da bi Zapad u regiji Kaspijskog mora trebao uložiti više truda na razvoju umjerenih, demokratskih vlada, jer će jedino tako osigurati svoje dugoročne strateške interese u tom području.