Zvijezda filma, glazbe i kazališta, jedna od prvih afro-američkih ikona, žena koja je rušila rasne barijere u industriji glazbe i filma, četrdesetih i pedesetih godina, legendarna Lena Horne preminula je jučer, devetog svibnja, u 92. godini života. Kratko pred svoju smrt dobila je prvu ozbiljnu biografiju – “Stormy Weather: The Life of Lena Horne,” autora Jamesa Gavina. Blistava, kompleksna, tvrdoglava, strastvena, tragična. lijepa i talentirana Lena!
Dobitnica dva Grammyja, za albume popa i jazza (njen “Lena Horne at the Waldorf-Astoria” najprodavaniji je album jedne žene u cijeloj povijesti RCA), dobitnica, također, Grammyja za životno djelo, dobitnica specijalnog Tonyja, kazališne nagrade, 1981. godine, za nastup na Broadwayu, u “Lena Horne: The Lady and Her Music,” te dobitnica prestižne nagrade Centra Kennedy za izvedbene umjetnosti (1984.), za njen doprinos umjetnosti i kulturi Sjedinjenih Država, Lena Horne je rođena 1917. godine, u New Yorku, u Brooklynu, u dijelu poznatom pod imenom Bedford-Stuyvesant, gdje je živjela imućnija crnačka zajednica. Takva je i bila njena obitelj – imućnija i politički prominentna. Otac bijelac, majka crnkinja. I obitelj njene majke i obitelj njena oca bili su miješanog, crnačko-indijansko-bjelačkog porijekla. U školi, druga crnačka djeca, piše Gavin, rugala su joj se zbog njene svijetlije boje kože. Zvali su je “mala žuta” i drugim pogrdnim imenima i za njom dobacivali “Tata joj bijelac, sramota, sramota.” Lena je, kao dijete, puno vremena provodila na suncu, u nadi da će njena koža postati tamnija. Sa 18 godina, međutim, spremno je pozirala za proizvod zvan Dr. Palmer’s Skin Whitener Ointment, kremu za posvjetljivanje kože.
“Beautiful Sepia Girl”, “Chocolate Chanteuse”, “Tanned Beauty”. to su samo neki od snishodljivih nadimaka kojima je američki tisak “častio” Lenu Horne četrdesetih godina, kad je krenula njena karijera.
Godine 1952., kad su njoj bile tek 34 godine, Miss Lena Horne, tako bi je uvijek i predstavljali publici noćnih klubova - “Miss Lena Horne” - rekla je za sebe “usahla, stara ženska,” i to ponavljala idućih pet desetljeća, sve dok se, 2000. godine, nije i potpuno povukla iz javnog života i od svijeta. Idolizirana pjevačica, žrtva rasizma, s ranama koje su bile preduboke da bi ikada zacijelile, Lena Horne je naprasito prelazila iz jednog ekstrema u drugi, od samozatajnosti do koristoljubivosti, cijelog svog života. I za većeg dijela, bila jedna gorka i razočarana, vrlo ljuta žena. Imala je za to puno razloga, zaključak je Jamesa Gavina, autora biografije Lene Horne, pod naslovom preuzetim od one pjesme Harolda Arlena i Teda Koehlera, iz 1933. godine, skladbe koja je Lenu Horne i proslavila – “Stormy Weather.”
Autor nekoliko knjiga, među njima i biografije Cheta Bakera, te niza članaka i eseja o značajnim crnačkim glazbenicima poput Nine Simone, Harryja Belafontea, Miriam Makeba, James Gavin na gotovo šest stotina stranica svoje knjige iznosi biografiju Lene Horne, ali i povijest sporog društvenog uspona crnaca, no uspona ipak, unatoč diskriminaciji i bolnim poniženjima. “Stormy Weather” dvije su zapravo knjige u jednoj. Priča o jednoj vrlo kompliciranoj ženi čiji su osobni problemi identiteta bili nerazmrsivo isprepleteni s onima Amerikanaca afričkog podrijetla tijekom cijelog 20. stoljeća.
Unutar Lene Horne nalazimo dvije Lene; jedna koja je uporno i jarosno tražila svoje i jedna koja je sebe omalovažavala i grdila i proklinjala. Gledajući izvana, kako nam Gavin ukazuje, postojale su još dvije druge: jedna koja je imala impresivnu karijeru i bila, kako se činilo, uzorni borac za građanska prava, i druga koja je mogla učiniti i puno više, ali je iskoristila svijetliju boju kože i svoju egzotičnu ljepotu da bi se približila bjelačkoj publici. Kao mlada pjevačica i pjevala je “bijelo,” rekao je za Lenu Horne klarinetist i bandleader Artie Shaw, jedan od njenih mnogih ljubavnika. I drugi su većinom bili bijelci. Lena je, piše James Gavin, četrdesetih i pedesetih godina pjevala glasom u kojemu nije bilo ni trunke utjecaja crnačke glazbe, njena dikcija je bila školski primjer, savršeno čista. Nastupala je u skupim klubovima, za bjelačku publiku, i psovala ih, tiho, ispod glasa, kad bi im se naklonila. Te klubove sama je zvala “zahodima,” a za publiku koja ju je dolazila slušati, jer ju je voljela, govorila je “Ja njih ne, ni najmanje.”
Na pravom, dobrom engleskom, bez južnjačkog akcenta, bez crnačkog dijalekta, inzistirala je njena baka i prijetila Leni kaznom ako je uhvati da govori engleski koji nije iz udžbenika, jezikom kojim su oko nje govorila druga djeca. Konfuzija koja je nastala u njenoj dječjoj glavi nije ju nikad potpuno napustila.
Baka je Lenu naučila i kako skrivati osjećaje, govorila joj: Nikad nikome nećeš dopustiti da te vidi u suzama. Možda je suze bilo moguće obuzdavati, ali ne uvijek i bijes.
Jedne večeri 1960., u nekom holivudskom restoranu, Lena Horne je na jednog gosta, bijelca, bacila pepeljaru i dvije lampe jer joj je dobacio nešto uvredljivo u trenutku kad se njen tadašnji suprug, Lennie Hayton, inače bijelac, udaljio od stola.
Šezdesetih godina, Lena Horne je bila angažirana u pokretu za građanska prava iako se prvih godina užasavala govora ili pjevanja u crnačkim crkvama Juga. Naime, jedan dio američkih crnaca obožavao je Lenu Horne, ali drugi ju je kritizirao, zato što je godinama “puzila i prodavala se,” dodvoravala bijelcima. Znala je, međutim, biti politički vrlo otvorena što ju je i dovelo na “crnu listu,” još pedesetih godina. U trenucima kad bi se straha oslobodila i kad bi bijesu dopustila da njome zavlada, Lena je bila više na strani Malcolma X-a nego Martina Luthera Kinga i njegova tiha i pasivna otpora predrasudama. Ali sudjelovala je u njegovom Maršu na Washington, 1963., i dvadeset godina kasnije – 1983. – primila Spingarn Medal, najviše odličje koje godišnje dodjeljuje NAACP (National Association for the Advancement of Colored People). Prije nje, primili su ga, između ostalih, Martin Luther King, Rosa Parks, Thurgood Marshall, Langston Hughes, Alex Haley, Marian Anderson.
Od buržujskog bruklinskog djetinjstva i nemirne mladosti do njenog ulaska u legendarni harlemski Cotton Club, 1937., istina, samo kao koristica i plesačica u reviji, od holivudske starlete do najvećih holivudskih studija, koji su je uglavnom ponižavali i šikanirali zbog boje kože, pa do Broadwaya i veteranke noćnih klubova. James Gavin pomno istražuje, kroz razgovore sa članovima obitelji, njenim obožavateljima, njenim prijateljima i neprijateljima, čak i sa samom Lenom Horne, te slika fascinantan portret složene, tragične Lene Horne, “talenta koji je inspirirao takva imena show businessa kao što su Barbra Streisand, Aretha Franklin, Eartha Kitt.”
Kad je Halle Berry, 2002. godine, kao prva crnkinja primila Oscara za najbolju glumicu, Leni Horne je zahvalila na tome što je za nju utrla put i to joj omogućila. Lena takvo priznanje od Hollywooda nikad nije dobila, ali danas je smatraju pionirkom koja je, četrdesetih i pedesetih godina, krčila puteve drugim, budućim crnačkim talentima.
Lena Horne čak ni na vrhuncu svoje slave nije bila sretna ni zadovoljna. “Crnkinja u bjelačkom svijetu, čiji su glazbeni talent i ljepota bili široko cijenjeni, ali nikad potpuno prihvaćeni, ni u bjelačkom ni u crnačkom društvu. Simbol svoje rase i istovremeno njen vječni zarobljenik. Hodajuće, pjevajuće protuslovlje samoj sebi,” piše James Gavin. Gavinova knjiga priča je o Leni Horne, ali pričom i o granicama američkog sna, čitatelja vodi na jedno veće, duže kulturalno putovanje.
Lena Horne je s koncertima i snimanjima nastavila još i u svojim 70-im i 80-im godinama. Odlične kritike i oduševljenje publike i službena priznanja i nagrade šturo je komentirala riječima “Premalo, prekasno.” Njena konačna uloga, piše Gavin, bila je ona pustinjaka.
Žarko je, 1951. godine, željela nastupiti u ulozi Julie LaVerne, žene mješanog rasnog porijekla, udate za bijelca, u MGM-ovoj verziji musicala “Show Boat,” Jeromea Kerna i Oscara Hammersteina. Međurasni odnosi, međutim, bili su na filmu zabranjeni. Istu je ulogu Lena žarko željela i u brodvejskoj produkciji musicala, nekoliko godina ranije, 1946., ali nije je dobila, unatoč inzistiranju Jeromea Kerna. Filmska uloga je bila povjerena Avi Gardner koja je morala vježbati slušajući raniju snimku Lene Horne, što je za obje glumice, inače dobre prijateljice, bilo uvredljivo i ponižavajuće. I to još nije bilo sve. Lice Ave Gardner trebalo je potamniti, za ulogu Julie, kremom/šminkom zvanom Light Egyptian, koju je MGM naručio od Max Factora nekoliko godina ranije, za Lenu Horne, jer je njena café-au-lait koža bila - “presvijetla.” Koje li ironije!