Linkovi

“Žive knjige” u borbi protiv mržnje i predrasuda


Fikret Bačić iz Prijedora pomaže svima koji su izgubili članove porodice u ratu (FOTO: Helsinški parlament građana Banja Luka)

Borba protiv netolerancije, ksenofobije i diskriminacije, te podsticanje empatije i razumijevanja između ljudi u postkonfliktnoj Bosni i Hercegovni cilj je projekta “Živa biblioteka” koji će do 2022. godine, kao metod socijalne intervencije, biti realizovan u svim dijelovima zemlje.

„Živa biblioteka“ funkcioniše na isti način kao i standardna biblioteka, razlika je jedino u tome što su „knjige“ živi ljudi, koji u direktnoj komunikaciji čitaocima odnosno slušaocima pričaju svoja životna iskustva. „Žive knjige“ su osobe koje su zbog svoje pozicije u društvu i pripadnosti određenoj društvenoj grupi često meta predrasuda, stereotipa i diskriminacije, a posjetioci na ovaj način mogu da razgovaraju sa njima, da im postave pitanja i da na licu mjesta dobiju odgovore.

“Koncept 'Žive biblioteke' je nastao u Danskoj 2001. godine na Roskilde festivalu. Poslije je postao zvanična metodologija Vijeća Evrope za borbu protiv mržnje i predrasuda kod mladih. Metodologija nam se svidjela upravo iz razloga što je BiH postkonfliktno društvo u kojem i dalje ratujemo sa brojkama, a gdje stvarni ljudi izostaju. Upravo kroz ovaj koncept želimo da vratimo dostojanstvo pojedincu, a prije svega žrtvama prethodnog rata. Do sada smo uradili oko 40 'Živih biblioteka' u isto toliko gradova u BiH. Osnovni cilj je da kroz lične priče živih ljudi, koje oni pričaju kroz 'Živu biblioteku', smanjimo predrasude i mržnju prema žrtvama koje dolaze iz drugih naroda. Moram da naglasim da naše 'žive knjige' dolaze iz svih naroda i sa svih područja BiH“, kaže za Glas Amerike Aleksandar Žolja iz Helsinškog parlamenta građana Banja Luka.

U dvorištu banjalučkog Kampusa, svoje priče čitaocima je ispričalo osam “živih knjiga”. Među njima je i Fikret Bačić iz Prijedora kojem je za vrijeme rata, u jednom danu, ubijeno 29 članova porodice. Vijest o gubitku cijele familije Fikreta je zadesila u Njemačkoj gdje je u tom periodu radio. 1998. godine se vraća u Bosnu i Hercegovinu i do danas traje njegova borba da pronađe tijela svojih najmilijih. U svojoj priči on ističe da je svjestan da su se tokom tih ratnih godina ljudima svih nacionalnosti dešavale strašne stvari i da je upravo zato važno da svoje priče ispričamo jedni drugima, kako se to nikad više nikom ne bi desilo.

Fikret danas, pored toga što traži tijela svojih članova porodice, pomaže i u traženju tijela svih žrtava bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Istovremeno se bori da se izgradi spomenik za 102 ubijene djece u Prijedoru.

Svoju priču Banjalučanima je ispričala i Milijana Krsmanović iz Dvorova kod Bijeljine, koja je slijepa osoba, žrtva porodičnog nasilja, samohrana majka i raseljeno lice. Ona boluje od specifične bolesti koju u medicinskim krugovima nazivaju retinopatija pigmentoza i koja dovodi do potpunog sljepila. Milijana je do rođena trećeg djeteta bila potpuno zdrava žena, a nakon toga je izgubila vid.

Milijana Krsmanović iz Dvorova kod Bijeljine (FOTO: Helsinški parlament građana Banja Luka)
Milijana Krsmanović iz Dvorova kod Bijeljine (FOTO: Helsinški parlament građana Banja Luka)

Zbog diskriminacije od strane najbližeg okruženja i familije jedno vrijeme bila je potpuno izolovana u kući, međutim, odlučila je da se bori i upisala je specijalnu školu za slijepe i slabovide u Sarajevu, smjer fizioterapeut tehničar. Iako je na početku imala podršku supruga, porodična situacija se vrlo brzo promijenila, suprug je najprije napustio, a nedugo zatim se pojavio na njenim vratima u prisustvu svoje majke i tražio da napusti kuću. Tu je došlo i do fizičkog nasilja nad Milijanom, koja je sa troje djece uz pomoć policije morala pobjeći iz kuće. U tom trenutku podršku i pomoć pružili su joj njeni roditelji, a nakon završetka školovanja uspjela je dobiti i posao u bolnici.

Pored brojnih problema sa kojim se preko noći morala suočiti, na kraju je iz svega izašla kao pobjednik i danas svojoj djeci i sebi zarađuje za život kao maserka i fizioterapetkinja.

Knjiga pod nazivom „Život u logoru“ priča je Stanislava Krezića, koji je bio pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i logoraš u ratu. Kako sam za sebe kaže bio je ekstrem dok nije čuo priče pripadnika drugih naroda, kojima je „njegov narod“ učinio zlo. Danas je iskreni mirovnjak, a svojom pričom pokušava da pomogne i drugima da shvate besmislenost rata i podijela. Kako kaže, nije ponosan na neke periode svog života, ali vjeruje da nikad nije kasno za pozitivnu promjenu.

Knjiga Život u logoru - Stanislav Krezić (FOTO Helsinški parlament građana Banja Luka)
Knjiga Život u logoru - Stanislav Krezić (FOTO Helsinški parlament građana Banja Luka)

Knjiga „Dijete stradalo u ratu“ predstavlja životnu priču Duška Uzelca, koji je kao dječak od 10 godina u mjestu kroz koje je protutnjao rat tokom igre stradao od mine. Danas je uspješan sportista i radi u NVO, te pomaže i drugima koji su stradali da prevaziđu gubitak dijelova tijela, odnosno invaliditet.

„Živa biblioteka“ u Banjaluci obuhvatila je i priču raseljenog lica čime je otvorena tema o ljudima koji su tokom rata ostali bez doma i koji se više nigdje ne osjećaju kao kod kuće. Pored ove univerzalne priče o gubitku doma, mladima je posebno zanimljiva i priča bivšeg ovisnika i izbjeglice, koja govori o borbi mladića sa heroinom, a koja, takođe, ima srećan završetak – on je danas uspješan novinar, oženjen i otac jednog dječaka. Svoju priču Banjalučanima je ispričala i jedna sestra – u ratu je izgubila brata, koji je bio nadareni glumac.

„Kroz ovu priču ustvari želimo da skrenemo pažnju na sve majke, sestre koje su izgubile sinove, braću i muževe. Ove priče uvijek nekako ostanu iza, odnosno ostaju neispričane, jer je pažnja javnosti u ratu uvijek na muškarcima i njihovim ratnim igrama“, kaže Aleksandar Žolja.

Kroz „Živu biblioteku“ različita životna iskustva ispričana su brojnim građanima BiH, a posebno interesovanje za učešće u ovom projektu pokazuju mladi ljudi, studenti, koji se i ne sjećaju ratnih zbivanja, ali su u svom okruženju često bili izloženi indoktrinaciji, nacionalizmu i predrasudama prema drugima.

„Nakon sesije ljudi su oduševljeni, pitaju kada ćemo doći ponovo i zašto 'Živa biblioteka' ne traje duže. A tokom sesije bude suza i smijeha, šokova i čuđenja, empatije i stida, kao kad čitamo pravu knjigu ili gledamo film, samo što je blisko i iskreno, stvarnije i emotivnije“, ističe Žolja, koji dodaje da se svakako osjete rezultati ovakvih projekata koji za cilj imaju rušenje predrasuda i borbu protiv diskriminacije.

„Apsolutno ima pomaka. To vidimo iz evaluacija, prije svega mladih ljudi sa kojima uglavnom radimo. Ipak, najbolji efekat bi bio kada bi 'Živa biblioteka' ušla u formalne tokove obrazovanja i to kao podrška predmetu 'Ljudska prava i demokratija'. Tada bismo imali dosta veću publiku i dosta veći uticaj“, objašnjava Žolja.

On ističe da se, nažalost, i dalje putem društvenih medija svakodnevno susrećemo sa brojnim komentarima koji pozivaju na širenje mržnje bez ikakvih posljedica.

„To je, nažalost, cijena slobode koju uživamo. Sa druge strane ona bi trebala da sa sobom nosi i odgovornost, koja kod mnogih koji koriste društvene mreže izostaje. U Helsinškom parlamentu građana pokušavamo da se borimo protiv toga, ne samo kroz 'Živu biblioteku', nego i kroz novinarsku nagradu 'Srđan Aleksić' i mnoge druge aktivnosti. Mislim da je ključ u obrazovanju. Naprosto moramo izvršiti reformu obrazovanja. Teme poput medijske pismenosti i kulture dijaloga moraju biti zastupljene i to na jedan zanimljiv i moderan način“, smatra Žolja.

Uvođenje metodologije rada „Žive biblioteke“ u formalno obrazovanje svakako je naredni korak ovog projekta, a do tada će građani još najmanje 30 bh. gradova imati priliku da u direktnoj komunikaciji „prelistaju“ stranice stvarnog života brojnih „živih knjiga“, te da iz jednog potpuno novog ugla sagledaju različita lična iskustva ljudi koji žive u njihovom najbližem komšiluku. Posebno je važno što mladi ljudi na ovaj način dobijaju priliku da se bolje upoznaju sa strahotama posljednjeg rata i da uvide da žrtve dolaze iz svih etničkih zajednica, a kako tvrde inicijatori projekta, prenošenje ličnog iskustva u direktnoj komunikaciji svakako ostavlja najveći trag na svakog pojedinca i sigurno doprinosi preispitivanju dotadašnjih usađenih stereotipa.

Komentari

XS
SM
MD
LG