Naslov jednostavan i ne baš naročito maštovit ili originalan, ali savršeno prikladan, jer na njemu se ta legenda countryja i vraća svojim korijenima.
Nakon niza albuma snimljenih u zadnjih desetak godina na kojima se, s manje ili više uspjeha, okušao u cijelom nizu žanrova - od tradicionalnog bluesa i gospela do jazza i western swinga, od pop standarda do reggaea (svake godine, bez izuzetka, dva do tri albuma), nakon niza također antologija i hit-kolekcija, Willie Nelson, koji je upravo proslavio 77. rođendan, odlučio se sada za album countryja, za povratak žanru u čijem je stvaranju i oblikovanju sâm i bio tako značajan, u ulozi pjevača, skladatelja i izvođača. Da je Willie u odličnoj vokalnoj formi, očito je već iz prve albuma - “Man With the Blues,” na Nelsonovom novom albumu jedina njegova. I to prilično stara. Bila je njegov prvi singl prije 50 godina!
Sve druge na albumu “Country Music” datiraju također iz prve polovice 20. stoljeća, iz vremena prije šlageraškog countryja, iz vremena prije “outlaw countryja.” Sve su odoljele kušnji vremena. Kao old time/bluegrass/folk pjesma “Seaman’s Blues,” Ernesta Tubba, ili “Dark As a Dungeon,” Merlea Travisa, ili “House of Gold,” Hanka Williamsa, ili često izvođena “Satisfied Mind,” Joe “Red” Hayesa i Andrewa Jacka Rhodesa, u svoje su je repertoare uvrštavali mnogi i razni, od Portera Wagonera, Glena Campbella i Johnnyja Casha do Jeffa Buckleyja, Joan Baez, Lucinde Williams i Boba Dylana. Tako jednostavna, a lijepa, melodija, tako snažna poruka: “How many times have you heard someone say/If I had his money, I could do things my way?/Little they know that it’s so hard to find/One rich man in ten with a satisfied mind... Money can’t buy your youth when you’re old/or a friend when you’re lonely/or a love that’s grown old.”
Svaka na albumu, a možda najviše religiozni materijal u nekoliko tradicionalnih – “I Am a Pilgrim”, stari blues “Satan Your Kingdom Must Come Down” i gospel “Nobody’s Fault but Mine” - savršeno pristaju Williejevom istrošenom, ali još vrlo ekspresivnom glasu. Svaka zapravo zvuči potpuno novo i sviježe, kao da je tek napisana.
Produkciju albuma, s čak 15 pjesama, snimljenog za Rounder Records, Nelson je povjerio proslavljenom T-Bone Burnettu, nedavnom dobitniku Oscara za “Najbolju pjesmu,” iz filma “Crazy Heart,” i dvostrukom dobitniku nagrade Grammy – za album “Raising Sand,” s Alison Krauss i Robertom Plantom, te za onaj nezaboravni soundtrack od prije deset godina - “O Brother, Where Art Thou?”
Ovo je prva suradnja između te dvojice, ali ne neočekivana, štoviše - bila je nezbježna! Burnett je i odabrao uglavnom klasični nešvilski materijal (album je u Nashvilleu i snimljen za, navodno, samo četiri dana), zadržao tradicionalnu instrumentaciju i jednostavnost aranžmana, okupio ekipu izvrsnih nešvilskih instrumentalista - Buddy Miller, gitara, Ronnie McCoury, mandolina, Riley Baugus, banjo, Stuart Duncan, violina, Jim Lauderdale, vokalna pratnja, Dennis Crouch, kontrabas. Ima i Burnetta, a tu je i jedan od najpouzdanijih članova Nelsonovog vlastitog benda – Mickey Raphael, usna harmonika. Svi u službi Nelsonovom glasu i prekrasnom izboru starih pjesama. Bubnjeva nema – album nas vraća u vremena kad country bendovima bubnjari i nisu bili potrebni da bi dominirali plesnim podijima. Dovoljno je samo čuti Nelsonovu i Burnettovu verziju starog hita Binga Crosbyja i Andrews Sisters – “Pistol Packin’ Mama,” Ala Dextera. Ona isto tako, podsjeća jedan kritičar, sjajno potkrepljuje Nelsonovo uvjerenje da je country uvijek bio i idiom s primjesama jazza.
Zbirka divnih country valcera, tužaljki, melodijskih meditacija na temu života i smrtnosti, ali ima, uz mračniji ambijent Appalachije, inače rijetkost za Nelsona, i obilje živahnih i neobuzdanih trenutaka na ruralnom albumu “Country Music,” Willieja Nelsona. “Drinking Champagne,” Billa Macka. I ona o vlaku – “Freight Train Boogie,” Doca Watsona.
Malo je onih umjetnika koje možemo istinski zvati vječnima – Nelson je među njima! “Country Music” klasični je Nelson; kako je netko rekao – kao izgubljena vrpca sa snimanja “Red Headed Strangera.” Kao da se radi o albumu snimljenom prije nekoliko desetljeća, zahvaljujući promišljenoj selekciji pjesama i produkciji T-Bone Burnetta. Ili kako je netko drugi rekao – trebao je jedan Burnett da nas podsjeti da je Willie Nelson jedan jedini, da nema nikoga poput njega. Sa 77 godina, još uvijek, godišnje, “on the road” dvjesto dana!
