Riječ je o socijalnom i elektronskom nasilju.
Socijalno i elektronsko nasilje polako ulazi u sve spore društva i nekako je najprisutnije među školskom djecom, kaže Mirela Šuman, čija je knjiga „Agresivnost i vršnjačko nasilje kod učenika u osnovnim školama” krajem maja promovisana u Sarajevu.
"Pokazalo se da ni nastavnici, ni školski sistem, a ni roditelji nisu spremni za prepoznavanje tog problema“, dodaje autorica.
Diplomirana socijalna radnica, zamjenica je direktorice Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH, a godine je provela radeći sa mladim ljudima u nevladinom sektoru. Također, majka je dvoje djece.
Kaže da je svoje dosadašnje znanje i iskustvo roditelja, uz mnogo zalaganja, pretočila u knjigu, za koju njene kolege psiholozi kažu da je ozbiljan naučni rad.
Želja joj je, kako kaže, na taj način dati svoj doprinos društvenoj zajednici.
Kroz kompleksne naučne metode i na uzorku od oko 700 školaraca, Šuman je u knjizi detaljno opisala problematiku odrastanja, socijalizacije i inkluzije djece, te vršnjačkog nasilja i posljedica istog.
Ono što je knjigom i dokazala, a stvarnost potvrdila, jeste činjenica da je bh. društvo duboko opterećeno stereotipima i obavijeno stigmom.
Autorica navodi da ju je knjiga osvijestila, jer je u postavljanju svojih hipoteza, stavila fizičko nasilje kao najprisutniji oblik vršnjačkog nasilja, međutim, dokazala je upravo suprotno.
Šuman napominje da ne postoji konkretno istraživanje o tome koliko je djece u BiH koja su izložena nasilju. Međutim, nauka ju je, kako kaže, uvjerila da djeca kao modele ponašanja prihvataju ono što im porodica i društvo nameću.
Ambijent je to u kojem se najmlađi lako poistovjećuju sa tzv. herojima, a ne istinskim uzorima, i na koncu prihvataju ono što je društveno ranije bilo neprihvatljivo.
Zadirkivanje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje na osnovu fizičkih nedostataka, u početku može bezopasno djelovati, međutim, psiholozi upozoravaju da izloženost ovakvom uticaju, često bude uvod u ono što bi se moglo desiti kroz druge, opasnije vrste nasilja.
Posljedice tada mogu biti ozbiljne i dugotrajne.
Elmedin Muratbegović, profesor na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu i stručnjak za problematiku vršnjačkog nasilja navodi podatak o broju vanrednih roditeljskih sastanaka osnovnih škola u BiH održanih u periodu od 2010. do 2014. godine.
"Najveći broj vanrednih sastanaka sazvan je zbog pojave oblika nasilja, tačnije obrazaca ponašanja koji su vodili ka nasilju među djevojčicama, navodi Muratbegović.
Ovakvo dječije ponašanje profesor veže uz pojavu youtube kanala i ostalog što internet nudi, odnosno digitalnog okruženja u kojem djeca provode većinu svog vremena izložena raznim opasnosttima.
„Tek nakon toga slijedi psihološko nasilje koje djeca nažalost, zbog vrlo skromnog prisustva psihologa u školama, niti prepoznaju. Dakle, mi nemamo problem sa zvaničnom statistikom, mi imamo problem sa stvarnim stanjem. Naša djeca ne mogu ni prepoznati tzv. emocionalno nasilje“, upozorava Muratbegović.
Mirela Šuman naglašava da se takvo nasilje danas prihvata kao normalna pojava.
„Ne pridaje se važnost onda kada se izgovaraju pogrdne riječi, kada se drugi ismijavaju našem govoru, boji kože ili fizičkim nedostacima. Nasilje se hrani šutnjom svih onih koji ga provode, onih koji ga trpe, a ne sprečavaju“, zaključuje autorica.
Facebook Forum