Linkovi

Međunarodni dan nestalih: Porodice nezadovoljne radom institucija


Obilježavanje Međunarodnog dana nestalih u Mostaru. Foto: Institut za nestale osobe BiH
Obilježavanje Međunarodnog dana nestalih u Mostaru. Foto: Institut za nestale osobe BiH

Članovi porodica nestalih, 26 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, na Međunarodni dan nestalih ističu nezadovoljstvo zbog rada institucija, dok mnogi od njih gube nadu da će pronaći svoje najmilije.

Širom BiH obilježen je Međunarodni dan nestalih, a u Mostaru je danas simbolično, “pet do 12”, održana centralna manifestacija koju je organizovao Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) i sva udruženja s područja cijele BiH.

“Prvi put je da se zajednički organizuje jedna ovakva manifestacija. ‘Pet do 12’ sa Starog mosta u Mostaru u čast žrtava, odnosno nestalih osoba za kojima još uvijek tragamo, bačene su bijele ruže u Neretvu”, kaže Emza Fazlić, glasnogovornica INO-a BiH, te dodaje da je nakon toga uslijedila mirna šetnja do Španskog trga, gdje je postavljena izložba autora Adisa Hukanovića.

Izložba “Gdje je?” javnosti u Sarajevu je predstavljena od 25. do 29. augusta, dok je danas postavljena u Mostaru.

Dijana Strujić, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna, 28 godina traga za svojim mužem Mihovilom Strujićem, koji se, prema njenim riječima, u vrijeme sukoba zatekao u hotelu “Kalin” u Bugojnu, gdje je i zarobljen.

“Od tada prolazi kroz sve logore, a najgori je bio Nogometni stadion ‘Iskra’. Tu je prošao pakao. Nakon stadiona je prebačen u logor ‘Prusac’ kod Donjeg Vakufa. Od tamo mi šalje pisma i piše kako mu je tamo puno bolje, ali logor je logor”, priča Strujić.

Kako kaže, njen muž, o čijoj sudbini svakodnevno dobija informacije, imao je 44 godine kada je odveden sa svojim saborcem Nikom Đajom.

“Odvedeni su na Rostovo krajem devetog mjeseca 1993. godine. Od tada ne znam za sudbinu moga muža, ali ni ostalih 19 koji su isto odvedeni na Rostovo”, prisjeća se Strujić.

Ona vjeruje da se posmrtni ostaci njenog muža nalaze na Rostovu, gdje su pronađeni posmrtni ostaci četiri osobe, ali smatra da je teško pronaći nestale bez procesuiranja odgovornih:

“I ove godine je bila ekshumacija na istom lokalitetu na Rostovu. Sve su to bile lažne dojave. Trinaest dana se kopalo na 40 stupnjeva, ali bez traga. Svi smo uvjereni da su na tom lokalitetu, ali bez odgovornih za taj zločin, teško ćemo otkriti kosti naših najmilijih.”

Kako ona objašnjava, porodice su razočarane u institucije koje bi trebale raditi na rasvjetljavanju sudbine svih nestalih na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Na području Bugojna, prema njenim riječima, traga se za još 15 civila koji su nestali u vrijeme sukoba i za njihovu sudbinu se ništa ne zna te je poručila da se porodice nadaju da će država konačno stati na stranu onih koji tragaju za istinom.

“Jer više ne tražimo nestale, već vješto skrivene, a to znači privođenje i procesuiranje odgovornih koji će otkriti točnu lokaciju njihovih posmrtnih ostataka”, poručuje ona.

Elvir Čusto, iz Udruženja članova porodica nestalih “Istina – Kalinovik 92”, od 1992. traga za svojim bratom, koji je imao 17 godina u trenutku nestanka.

Kako navodi, u junu 1992. godine u Jelašca su došli uniformisani policajci, koji su opkolili selo i počeli s hapšenjem civilnog bošnjačkog stanovništva.

“Moj brat Almir je, sa još 23 Bošnjaka, odvezen na mjesto Ratine (opština Foča) i tu su ubijeni, a potom zapaljeni u Tuzlaka štali”, kaže on te dodaje da je grobnica na Tuzlakovoj štali ekshumirana, ali da je pronađeno samo nekoliko kostiju ubijenih osoba.

“Vršeno je premještanje grobnice od strane počinilaca zločina, te nije bilo moguće pronaći sve kosti od ubijenih”, navodi Čusto.

Prema njegovom mišljenju, općinske vlasti u Kalinoviku ne žele, niti imaju volju da na bilo koji način pomognu u traženju 45 Bošnjaka za kojima se još uvijek traga.

“Što se tiče traganja za nestalim, porodice nailaze na velike probleme, jer mnoge majke, nažalost, nisu dočekale da pronađu svoje najmilije, među kojima je i moja majka Hasna, koja nije dočekala da pronađe svog sina i da ga dostojanstveno ukopa”, kaže Čusto.

Među onima koji tragaju za članom svoje porodice jeste i Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije. On već 29 godina traga za svojim ocem Božom Mandićem.

“Od moje porodice nastala je neka apatija, nevjera da će bilo kada pronaći svoje nestale. Tako i ja tražim oca od 24. juna ‘92. godine, ne vjerujem da ću ga naći”, kaže on.

Kako objašnjava, njegovom ocu, koji je bio težak invalid, tada je bilo 66 godina. Kaže da ne vjeruje da će se poslije 30 godina bilo ko pronaći.

“Nažalost, i svjedoci umiru, svjedoci nestaju, čak i porodice nestaju koje traže”, zaključuje on.

Prema njegovom spisku, na području Sarajevsko-romanijske regije se traga za još 90 ljudi koji su nestali tokom 1992. i 1993. godine.

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH navodi da se trenutno traga za 7.604 nestale osobe.

“Na području Srebrenice tražimo negdje oko 1.200 nestalih osoba, još uvijek”, kaže ona, te dodaje da se veliki broj nestalih traži na području Višegrada, Foče i Kalinovika.

Kako navodi, do sada je pronađeno 25.500 nestalih osoba.

“Negdje oko 80 procenata nestalih osoba do sada je pronađeno, identificirano i predato njihovim porodicama”, kaže Fazlić.

XS
SM
MD
LG