Za Sjedinjene Američke Države 2011. je bila godina kraja lova na Osamu bin Ladena i rata u Iraku, godina icrpljujućih međustranačkih rasprava u Kongresu, godina izlaska na ulice hiljada prosvjednika i godina ulaska u preidzbornu predsjedničku kampanju.
Predsjednik SAD Barack Obama 1. maja 2011. godine naciji i svijetu je saopštio:
„Danas je na moju direktivu izveden napad na skrovište Osame bin Ladena u Abbottabadu u Pakistanu. Mali tim pripadnika specijalnih snaga je iskazao izvarednu hrabrost i sposobnost. Nakon kratkog oružanog sukoba Osama bin Laden je ubijen, a njegovo tijelo zadržano.“
Neposredno nakon obraćanja gospodina Obame, veliki broj Amerikanaca spontano se počeo okupljati ispred Bijele Kuće i na Nultoj tački u New Yorku, mjestu najtežeg terorističkog napada na tlu Sjedinjenih Država.
Nekoliko dana kasnije, 4. maja, predsjednik Obama je u New Yorku položio vijenac na mjestu gdje su se do 11. septembra 2001. godine uzdizali neboderi Sjetskog trgovinskog centra, odajući počast poginulim.
Da likvidacija Osame Bin Ladena nije kraj terorističkih prijetnji Sjedinjenim Državama i svijetu, da rat protiv terorizma nije blizu kraja rekao je i Hollywood Houghton, tog dana jedan od prisutnih na Nultoj tački:
„Terorizam će biti pobijeđen, ali trebaće vremena. Terorrizam postoji decenijama, pa i stoljećima. To je proces. Likvidacija Osame bin Ladena nije kraj tog procesa.“
Konačna sudbina Osame bin Ladena bila je nekoliko dana „breaking news“ i pažnja je ponovo preusmjerana na Kongres i međustranačko nesuglasje o krupnicama koje život Amerikancima svakodnevni čine.
Republikanci su na izborima za Kongres početkom novembra 2010. godine, nudeći Amerikancima ideje i poglede uveliko drugačije od Demokrata, bili mnogo uspješniji i Sjedinjene Države su u 2011. godinu ušle sa novim odnosom snaga u Kongresu – Republikanci u izrazitoj većini u Zastupničkom domu, Demokrati sa minimalnom večinom u Senatu.
Norman Ornstein, jedan od analitičara koji se oglašavao tih dana, rekao je, između ostalog, i ovo:
„Očekujem mnoga politička sukobljavanja i ne vjerujem da će Kongres u ovom sazivu riješiti ključne probleme.“
Vrijeme je pokazalo da je takva ocjena bila na mjestu.
Osnovna ideja Demokrata, odnosno predsjednika Obame tokom cijele godine bila je da većim porezima na prihode bogatih olakša brojne teškoće prosječnog Amerikanca i sanira ogroman budžetski deficit. Govoreći vrlo često o tome, gospodin Obama je, između ostalog rekao i ovo:
„Srednja klasa ne bi trebalo da plaća, u odnosu na zarade, proporcionalno veći porez od milionera i milijardera.“
Republikanci su odgovarali energično i oštro, ne ustežući se poput kongresmena Paula Rayana istaći:
„Klasni rat će jednostavno izazvati još dublje podjele u ovoj zemlji.“
Naravno, ni predsjednik Obama se nije sudržavao oštrog odgovora.
„Nije to klasni rat, već prosta računica. Neću podržati ni jedan plan koji predviđa da obični Amerikanci snose cijeli teret smanjenja nacionalnog duga i budžetskog deficita.“
I to je zapravo suština. Demokrati ne daju na siromašne, Republikanci su protiv većeg oporezivanja bogatih.
Duboka međustranačka podijeljenost u Kongresu i istrajavanje na stranačkim političko-ideološkim stavovima rezultirali su gubljenjem povjeranja u sadašnji saziv Kongresa. U novembru je, prema jednom istraživanju javnog mnjenja, samo 9 posto Amerikanaca, najmanje ikada zabilježeno, odobravalo rad zastupnika i senatora.
Nezadovoljni, ne samo radom Kongresa, nego prije svega vlastitim ekonomskim položajem, na hiljade Amerikanaca je od početka jeseni počelo izlaziti na ulice, gradske trgove i kampovati u parkovima.
Prva okupljanja nazvana „Okupirajmo Wall Street“ počela su u New Yorku 17. septembra. Već 9. oktobra slični prosvjedi održavani su u 70 velikih američkih gradova. Ovisno od grada i svrhe okupljanja i nazivi prosvjeda su bili razlitičiti – „Okupirajmo D.C.“, „Okupirajmo Kongres“, „Okupirajmo Boston...“
Najčešće isticani slogan prosvjednika je „Mi smo onih 99 odsto.“ Poruka je bila direktna i jasna – na ulicama su Amerikanci koji čine ogromnu većinu najteže pogođenih postojećim sistemom preraspodjele nacionalnog bogatstva i povećavanjem jaza između bogatih i siromašnih. Primjera radi, prihodi 1 odsto najbogatijih u posljednje tri decenije porasli su 275 odsto, a najsiromašnijih samo za 18 procenata.
Ralf Nader, nekadašnji predsjednički kandidat i učesnik više prosvjeda održanih u Washingtonu tokom novembra i decembra, konstatovao je da pokret „Okupirajmo...“ nije imao nekog velikog uticaja na političare, ali i dodao:
„Kongres radi, zasjeda i raspravlja kao da se ništa ne dešava na ulicama. No, senatori i kongresmeni uskoro bi se mogli naći okruženi prosvjednicima. I tada će početi razmišljati o njihovim porukama.“
Pokret „Okupirajmo...“ je tokom jeseni 2011. godine tekao izvan aktualnih političkih procesa, bez izrazitih lidera, bez definiranja ciljeva i prioriteta, bez precizirane organizacione strukture. Da bi u 2012. moglo doći do krupne promjene nagovijestio je osnivački skup pokreta „Okupirajmo san,“ održan u Washingtonu sredinom decembra, na kojem su bili prisutni predstavnici organizacija i crkava koje okupljaju američke crnce.
Asocijacija na čuveni govor „I Have a Dream“ Marthina Luthera Kinga nije nimalo slučajna.
Skoro pola stoljeća od sticanja jednakih građanskih prava san ogromne većine Amerikanaca afričkog porijekla je ravnopravnija imovinska jednakost i bolji sveukuopni životni standard.
Velečasni Jamal Harrison-Bryant, glasnogovornik novoosnovanog pokreta „Okupirajmo san“ je tada istakao:
„Amerika će viđati naše akcije svakih 30 dana, sve dok se najodgovorniji u ovoj zemlji za političko i ekonomsko stanje ne uvjere u ozbiljnost naših namjera.
Prvo veliko okupljanje najavljeno je za 16. Januar, na Dan Martina Luthera Kinga.
Za Kevina Zeesea, prosvjednika pokreta „Okupirajmo...“ to je mogućnost velikog iskoraka:
„Imati zajednicu i vjerske organizacije američkih crnaca u pokretu „Okupirajmo...“ bio bi ogroman potencijal koji je sada teško i zamisliti.
Ako takvim potencijalom pokret „Okupirajmo...“ bude obogaćen sasvim je izvjesno da zahtjevi prosvjednika neće moći biti ignorirani.
Kandidati za narednog američkog predsjednika, osim Baracka Obame praktično samo jednom rečenicom, tokom protekle jeseni, se nisu izjašnjavali o pokretu „Okupirajmo...“
Gospodin Obama je, inače, još početkom aprila državnoj izbornoj komisiji predao potrebne dokumente i time zvanično i prvi počeo kampanju za ponovni izbor.
I dok kod Demokrata nema dilema ko će biti njihov predsjednički kandidat, Republikanci tek trebaju odabrati konkurenta predsjedniku Obami.
Za dosadašnji tok te unutarstranačke kampanje analitičar Stuart Rotenberg je rekao:
„Republikanska utrka je ove godine je najhaotičnija, najnepredvidljivija. Tko god da kaže da je očekivao takav niz događanja, obmanjuje.“
U svoj toj nepredvidljvosti, svim kandidatima Republikanaca jedno je zajedničko – česti verbalni napadi na kandidata Demokrata.
„Predsjednik Obama je drag čovjek, ali ne razumije Ameriku, ne razumije našu ekonomiju. Čini se da ne shvata volju Amerikanaca, slobodnih da izaberu vlastiti kurs u životu“ - primjera radi rekao je nedavno Mitt Romney.
Jedan od elemenata te slobode izbora je i spremnost Amerikanaca da glasaju za promjene.
Rano je reći da li će se birači odlučiti za nešto novo i bez Obame, ili mu dati još jednu, četvorogodišnju šansu da pokuša ostvariti sve one promjene čijim je zagovaranjima osvojio prvi predsjednički mandat.
Ono što je sasvim izvjesno je da nijedan od predsjedničkih kandidata neće morati odgovarati na pitanje šta sa ratom u Iraku.
Polovinom decembra, i zvanično, prisustvo američkih vojnih snaga u Iraku je okončano. Na ceremoniji održanoj na aerodromu u Bagdadu koplje sa zastavom američkih borbenih snaga u Iraku je spušteno, zastava smotana....
Tom prilikom ministar odbrane Sjedinjenih Država Leon Panetta je izrazio uvjerenje da je Irak od sada u stanju osigurati vlastitu budućnost, ali i upozorio:
„Snaga Iraka će biti iskušavana terorizmom, ekonomskim i društvenim izazovima, uspostavljanjem demokratskih institucija. Izazovi ostaju, ali će Sjedinjene Države biti uz Iračane i pomoći im da prevladaju te izazove.“
Ovdje u Americi dileme o ostvarivanju misije ostaju i dalje. Primjera radi, Peter Van Buren, diplomata i autor više knjiga, oštar kritičar rata u Iraku kaže:
„Dva predsjednika su isticali da je naš cilj u Iraku omogućiti stvaranje stabilne demokratske države, našeg saveznika i bedema protiv terorizma na Srednjem Istoku. Teško je tvrditi da je to postignuto.
Da podsjetimo.... za skoro devet godina rata u Iraku je u 500 baza bilo stacionirano i preko 170 hiljada američkih vojnika. Živote je izgubilo oko 4.500 vojnika, preko 30 hiljada ih je ranjeno. Rat je Sjedinjene Države koštao oko 800 milijardi dolara.
Izbor događanja o kojima je bilo riječi nikako ne znači da se i mnogo toga drugog bitnog s ovu stranu Atlantika nije desilo. Recimo... odlazak Steva Jobsa. U 2011. godini ostali smo bez čovjeka čije su nam ideje omogućile da na sasvim drugačiji način pišemo, čitamo, slušamo, gledamo...... da budemo građani svijeta bilo gdje da jesmo.
