Padom režima Saddama Husseina tokom invazije američkih oružanih snaga na Irak pala je i ključna prepreka budućem, sasvim izvjesnom i novom vidu odnosa između Iraka i Irana. Rat između Iraka i Irana trajao je skoro 10 godina. Na obje strane poginulo oko pola miliona vojnika. Završen je pat-pozicijom 1988. godine i nastavljen hladnim neprijateljstvom narednih petnaest godina.
Američke snage su invazijom od proljeća 2003. godine zbacile sa vlasti Saddama Husseina i njegovu Baath partiju. Poluge vlasti prešle su u ruke šiistke, većinske populacije, potpuno isključivane u Sadamovo vrijeme. Premijer Nouri al-Maliki i njegova, šiitska stranka Dawaa su sada glavne poluge iračke vlade.
Obnovljeni odnosi Iraka sa, takođe šiitski većinskim Iranom je proces koji neki političari i analitičari ocjenjuju kao nepovoljan po Washington.
S druge strane, irački ambasador u Sjedinjenim Državama Lukman Faily ističe:
"Bitno je da se Sjedinjene Države prema Iraku odnose kao o neovisnoj, suverenoj državi. Irak je ponosan što je saveznik Americi.“
Gospodin Faily smatra da nisu opravdane kritike i ocjene da novi odnosi Iraka i Irana Iranu daju prostora za mnogo veći uticaj u Iraku.
Analitičar Afshin Molavi smatra, pak, da Iran u Iraku želi ono što podržava u Libanu:
"Iranska vizija je Irak sa iračkim Hezbollahom. Iranski režim se nada da bi radikalni klerik Moqtada al-Sadr mogao postati lider iračkog tipa Hezbolahha koji bi bio i politička i militantna stranka koja pruža i određene socijalne usluge. Taj model u Libanu odgovara interesima Teherana.“
Fred Kagan, takođe vašingtonski analitičar, smatra da Irak ide svojim putem, ali i da često djeluje i suglasnosti sa Iranom:
"Irak je saveznik Iranu kada je u pitanju podrška režimu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Dawaa, najuticajnija iračka stranka, podržava opoziciju u Bahreinu. Irak čak pomaže Iranu da ismijava međunarodne sankcije prema iranskom režimu."
Afshin Molavi sadašnje iračko-iranske odnose ocjenjuje kao hladni pragmatizam i oportunizam:
"Na kraju krajeva, mislim da je riječ o amoralnim, sumnjivim državnim interesima. U takvim vrstama interesa državna vođstva guraju u stranu ideološke, religijske i druge osobenosti, ako je to u njihovim pojedinačnim interesima i u interesu njihovih političkih elita."
Obnavljanje i jačanje iračko-iranskih odnosa, procjenjuju analitičari, ne znači da će Irak i Iran, pojedinačno ili zajednički, biti u stanju kontrolirati i usmjeravati dešavanja u vrlo osjetljivom regionu Persijskog zaliva.
Američke snage su invazijom od proljeća 2003. godine zbacile sa vlasti Saddama Husseina i njegovu Baath partiju. Poluge vlasti prešle su u ruke šiistke, većinske populacije, potpuno isključivane u Sadamovo vrijeme. Premijer Nouri al-Maliki i njegova, šiitska stranka Dawaa su sada glavne poluge iračke vlade.
Obnovljeni odnosi Iraka sa, takođe šiitski većinskim Iranom je proces koji neki političari i analitičari ocjenjuju kao nepovoljan po Washington.
S druge strane, irački ambasador u Sjedinjenim Državama Lukman Faily ističe:
"Bitno je da se Sjedinjene Države prema Iraku odnose kao o neovisnoj, suverenoj državi. Irak je ponosan što je saveznik Americi.“
Gospodin Faily smatra da nisu opravdane kritike i ocjene da novi odnosi Iraka i Irana Iranu daju prostora za mnogo veći uticaj u Iraku.
Analitičar Afshin Molavi smatra, pak, da Iran u Iraku želi ono što podržava u Libanu:
"Iranska vizija je Irak sa iračkim Hezbollahom. Iranski režim se nada da bi radikalni klerik Moqtada al-Sadr mogao postati lider iračkog tipa Hezbolahha koji bi bio i politička i militantna stranka koja pruža i određene socijalne usluge. Taj model u Libanu odgovara interesima Teherana.“
Fred Kagan, takođe vašingtonski analitičar, smatra da Irak ide svojim putem, ali i da često djeluje i suglasnosti sa Iranom:
"Irak je saveznik Iranu kada je u pitanju podrška režimu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Dawaa, najuticajnija iračka stranka, podržava opoziciju u Bahreinu. Irak čak pomaže Iranu da ismijava međunarodne sankcije prema iranskom režimu."
Afshin Molavi sadašnje iračko-iranske odnose ocjenjuje kao hladni pragmatizam i oportunizam:
"Na kraju krajeva, mislim da je riječ o amoralnim, sumnjivim državnim interesima. U takvim vrstama interesa državna vođstva guraju u stranu ideološke, religijske i druge osobenosti, ako je to u njihovim pojedinačnim interesima i u interesu njihovih političkih elita."
Obnavljanje i jačanje iračko-iranskih odnosa, procjenjuju analitičari, ne znači da će Irak i Iran, pojedinačno ili zajednički, biti u stanju kontrolirati i usmjeravati dešavanja u vrlo osjetljivom regionu Persijskog zaliva.
