Kada je ambasador Turske u Vijeću sigurnosti u maju glasao protiv dodatnih sankcija Ujedinjenih nacija prema Iranu, na prvi pogled to je bio argument više za ocjenu da su odnosi Ankare i Teherana jači nego ikada ranije. Dublje analize, međutim, upućuju na zaključak da rastućim političkim i ekonomskim uticajem Turska može u regionu Srednjeg Istoka potisnuti u stranu Iran.
Tursko-iranska granica duga je 500 kilometara, trgovinska ramjena dvije zemlje je 7 i po milijardi dolara, svake godine milion Iranaca posjeti Tursku.
Na aprilskom forumu of Afganistanu kojem je domaćin bio predsjednik Turske Abdullah Gul, a učesnici foruma predsjednici Afganistana i Pakistana, Iran, uz još nekoliko drugih država regiona, nije na forum uputio predstavnika na predsjedničkom novou.
Elliot Hen-Tov, analitičar i ekspert za tursko-iranske odnose tvrdi:
„Iran se ne osjeća potpuno prijatno uz Tursku. I nikada neće.“
Gospodin Hen-Tov, u telefonskom razgovoru sa dopisnicom Glasa Amerike iz Turske, tu tvrdnju potkrepljuje činjenicom da su najviši iranski zvaničnici svjesni stanja u dvije zemlje. Prije 30 godina, u vrijeme pobjede Islamske revolucije, Iran je bio dvostruko bogatiji od Turske. Turska je danas dvostruko bogatija od Irana.
„Gledati susjeda koji je bio u ekonomskim nevoljama i sa autoritativnim režimom na vlasti, kako izrasta kao model, kao država predvodnica, mora biti vrlo frustrirajuće. I to svakako utiče na političke odnose. Prihvatiti Tursku kao predvodnika je korak previše za Iran“- ističe gospodin Hen-Tov.
Proteklih godina politička dinamika između Ankare i Teharana kompletno je preokrenuta. Turska je danas najveća ekonomska i politička sila na Srednjem Istoku. Po ekonomskoj snazi Turska je šesnaesta u svijetu i Iran od Turske traži ekonomske ustupke i suradnju.
Kao značajne spoljnopolitičke poene, Turska upisuje posredovanje u pokušaju razrješenja izraelsko-sirijskog sukoba, u postizanju političkog pomirenja u Libanu, u nastojanjima da za jedan sto dovede lidere Sirije i Saudijske Arabije, te za uspješno posredništvo vezano za potpisivanje "Deklaracije za mir, stabilnost i prosperitet Bosne i Hercegovine."
Ostvaraujući sadašnju spoljno-političku strategiju Turska prezima ulogu zaštitnika nejakih i slabih na Srednjem Istoku, ulogu koju je Iran sebi pripisivao. Primjera radi, Turska je odlučno najavila da će izgraditi insustrijsku zonu na palestinskim terotirijama unatoč protivljenju Izraela. Prošlomjesečni napad izraelskih komadosa na Turcima predvođenu flotu kojom je prevožena pomoć za blokiranu Gazu je takođe primjer uloge Turske kao novog, agilnijeg zagovornika palestinske stvari. O promjeni odnosa snaga na Srednjem Istoku govori i Hamasovo odbijanje ponude Irana da osigura pratnju za konvoj pomoći Gazi, koji je slijedio onaj napadnut izraelskim komadosima, uz obrazloženje da bi ranska pomoć samo komplikovala situaciju.
Da Turska ne želi dovesti u pitanje rastući spoljno-politčki uticaj, da želi ostati u dobrim odnosima sa Zapadom, potvrđuje učestali javni istupi Namika Tana, turskog ambasadora u Sjedinjenim Državama, na kojima, braneći izjašnjavanje protiv dodatnih sankcija Iranu, ne propušta istaći:
„Turska će, kao susjed Iranu, biti teško pogođena sankcijama, ili korištenjem sile prema Teheranu. Ako se od nas traži da ponesemo taj teret, mislimo da nam treba dati šansu da se aktivno uključimo u dijalog Irana i velikih sila. Sa Iranom nas dijeli granica, a ne 10 hiljada kilometara, koliko su Sjedinjene Države daleko od Irana.“
Iran je, poslije Rusije, najveći snabdjevač Turske prirodnim plinom, što je takođe vrlo bitan elemenat obostranih težnji za dobrim odnosima. Turska, mada članica NATO-saveza, djeluje i kao tampon zona između zapadnih članica NATO saveza i, u određenom obimu, Izraela.
I što uticaj Ankare u muslimanskom dijelu svijeta bude i dalje rastao utoliko bi, proporcionalno, mogao slabiti uticaj Teherana, zaključuje u telefonskom razgovoru za Glas Amerike Elliot Hen-Tov, analitičar i ekspert za tursko-iranske odnose.
