Linkovi

Tri desetljeća nakon smrtonosne erupcije, Mount St. Helens ponovno buja životom


Vulkan Mount St. Helens prije i nakon erupcije 1980.
Vulkan Mount St. Helens prije i nakon erupcije 1980.

Kad se prirodu pusti da sama radi na oporavku, ekonomska produktivnost je manja, ali je biološka raznovrsnost nenadmašna

Erupcija islandskog vulkana - kojemu malotko može izgovoriti ime! - podsjeća da je prošlo točno 30 godina od mnogo masivnije i smrtonosnije erupcije Mount St. Helens, u američkoj saveznoj državi Washington. U toj eksplozivnoj erupciji, smrtno je stradalo 57 osoba, uništeno je 57 tisuća hektara šuma, a oblak pepela lansiran je toliko visoko da je zaokružio oko Zemlje. Danas, tri desetljeća kasnije, uništena područja ponovno su prepuna života. U prilogu Toma Banseja, više o širim pogledima koje ekolozi izvlače iz ove obljetnice.

Dok je bježao pred nezamislivim uništenjem, lokalni kamerman David Crockett je na televiziji komentirao: 'Ovo je pakao ... potpuno mračno ... ovo je pravi pakao na Zemlji.' U Seattleu, taj dan - 150 kilometara daleko od vulkana -, student Peter Frenzen gledao je erupciju na televiziji. Trideset godina kasnije, Frenzen je jedan od znanstvenika u osoblju Spomenika prirode vulkana Mount St. Helens. spomenički park čuva dijelove zone erupcije za znanstvene studije, dok su drugi dijelovi otvoreni za rekreaciju.

"Ovo na čemu stojimo nekad je bio vrh i utroba vulkana. Originalno tlo, prije erupcije, bilo je 45 do 60 metara ispod nas. Da smo tu dan prije erupcije, 17. a ne 18. svibnja 1980., i da se nalazimo na ovoj točki, ustvari bismo lebdjeli u zraku, 45 do 60 metara iznad okolnog pejsaža," kaže Frenzen.

Biljni svijet na Mount St. Helens 1984.
Biljni svijet na Mount St. Helens 1984.

No, danas, naše su noge na čvrstom tlu i kroče jednim od živopisnih puteljaka koji krivudaju nekad potpuno spaljenim krajolikom. Visoke johe rastu oko jezeraca kojih tu ranije nije bilo. Nebrojene žabe i salamanderi pojavit će se čim zatopli. Otisci kopita sjevernih jelenova križaju se sa stazama, a vrbe i vučike izbijaju na izloženim padinama.

"Promjena je fantastična. Jedna od stvari koje smo naučili na Mount St. Helens je da stvari koje izgledaju mrtvo obično su jako daleko od mrtvog. Ono što našem oku izgleda strašno, ustvari je ključni sastojak slijedećeg bujnog ekosistema," kaže Frenzen.

Poput Frenzena, i botaničar Sveučilišta Washington John Bishop proveo je najveći dio svog profesionalnog života u zoni erupcije vulkana, 1980. Kaže da su godine praćenja bujanja biljnog i životinjskog svijeta na Mount St. Helens pokazale da je novi ekološki sustav rezultirao daleko većom biološkom raznolikošću nego što je postojala prije, u staroj šumi. Štoviše, upravo je to područje sada uporište vrstama koje su u opadanju, poput sjevernog jelena, male pjevice žutog voljića, te jedna zapadnoamerička vrsta žabe. "To saznanje bi nas moglo napraviti znatno opreznijima u odlukama što činiti s nekim teško oštećenim područjima. Recimo, na područjima kojima je harao šumski požar," kaže Bishop.

Biljni svijet na Mount St. Helens 2009.
Biljni svijet na Mount St. Helens 2009.

Frenzen ističe da je ovakav samo-oporavak manje produktivan u smislu eksploatacije drveta, ali gledajući životinjski i biljni svijet, on je daleko produktivniji u smislu raznovrsnosti novonastalog ekološkog sustava. Suprotno - kako kaže - ljudskoj sklonosti da se odmah sve pokuša oporaviti novim nasadima, znanstvenici na Mount St. Helens postali su zagovornici prirodnog toka stvari: pustimo prirodu da sama obavi svoj posao.

Na nedavni upit konzultanata nekih američkih rudnika o oporavku 'mjesečevog pejsaža' koji ostane na mjestima zatvorenih rudnika, ovi znanstvenici su samo preporučili: posadite vučike - poznate i pod nazivom vučji bob ili lupinus - jer te krasne cvjetnice obavljaju sjajan posao u stvaranju novog plodnog tla na vulkanima.

XS
SM
MD
LG