Linkovi

Tomislav Cvitanušić za VOA: Na Everest se penje iz srca


Tomislav Cvitanušić tokom razgovora sa novinarkom Glasa Amerike Aminom Bijelonjom Muminović.
Tomislav Cvitanušić tokom razgovora sa novinarkom Glasa Amerike Aminom Bijelonjom Muminović.

„Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bosanskohercegovačke javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh jer svaka poruka podrške je presudna u trenucima kada vam je teško”, kaže bh. alpinista Tomislav Cvitanušić u intervjuu za Glas Amerike nakon uspješno završene ekspedicije na „krov svijeta” – Mount Everest.

Tomislav Cvitanušić: Na Everest se penje iz srca
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:58 0:00

Glas Amerike: U Sarajevu su Vas, nakon ekspedicije na Everest, dočekali prijatelji, porodica i ljudi koji su podržavali Vaš put. Da li je nekoliko dana dovoljno da se sumiraju utisci i „slegnu” emocije nakon velikog uspjeha?

Cvitanušić: Utisci i emocije se još uvijek sumiraju. Trebat će mi vremena da shvatim da je to bio „krov svijeta” i da je sve trajalo od polaska na Himalaje do povratka. Prošlo je 58 dana, dug period, pogotovo ako ste sami, da nije bio niko iz Bosne i Hercegovine s kim sam mogao popiti kafu, porazgovarati... U timu sa mnom su bili pjevači iz Meksika, Indije, Njemačke i Francuske. Divni ljudi s kojima sam razgovorao, ali nije to isto. Imati nekoga bliskog mi je najviše falilo. Bilo je dana kada sam se pitao da li mogu, ali nisam dozvolio da nadvlada pesimizan. Zebnja i čekanje da li će sve dobro proči. Bila je loša sezona za penjače u Nepalu. Stradalo ih je 17 i to je previše. Prosjek je četiri do pet nesreća po sezoni.

Glas Amerike: Koliko su Vam značile podrška i savjeti bh. alpiniste Muhameda Gafića i ostalih iskusnih penjača iz regiona? Kako ste se pripremali fizički i mentalno?

Cvitanušić: Podrška Muhameda Gafića Gafe je bila značajna, jer sam od njega naučio sve o planinama i alpinizimu. Generacija Hame Šišića i Slobodana Žalice je postavila temelje alpinizma u BiH krajem '60-ih, '70-ih i '80-ih godina. Kad idete na Everest uradite sve što je do vas kako biste sebi pojačali šansu da bude uspješno. Ja sam imao „savjetodavno tijelo” koje se sastojalo od Gafe, Dragana Jaćimovića, prvog čovjeka iz Srbije koji je popeo Everest, Stipe Božića iz Hrvatske i Naima Logića, prvog Bosanca i Hercegovca s adresom u Arizoni, koji je popeo svih sedam vrhova na sedam kontinenata. Imao sam satelitski lokator kojim sam mogao komuncirati na mjestima gdje nema signala. To mi je mnogo značilo, al sam ponosan da sam imao pomoć od navedenih ljudi.

Glas Amerike: Šta je bilo u mislima tokom ekspedicije s obzirom na teške vremenske prilike i okolnosti? Je li bilo momenata kada ste htjeli odustati?

Cvitanušić: Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bh. javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh. Svaka poruka podrške, pogotovo ljudi koje ne poznajete, presudna je u trenucima kada vam je teško. Svakom penjaču je teško. Svi nekada razmišljaju da odustanu. Neki to i urade, ali ja nisam. S druge strane, mi iz BiH nemamo tako često priliku izaći na „krov svijeta” Mala smo zemlja, iako imamo veliki potencijal, talenat i ljudske resurse. Mora se pronaći unutrašnja motivacija, a mislio sam da je najviše potrebna fizička snaga. Potrebno vam je zdravlje i da tijelo sluša. Međutim, tamo sam naučio da se Everest penje iz srca. Mlađi i snažniji momci, alpinisti, pripadnici specijalnih jedinica iz raznih dijelova svijeta su odustajali. Sa mnom u timu je bila Francuskinja Fabiene, majka troje djece, koja je zbog autoimune bolesti, dvije godine provela u kolicima. Nakon što se izliječila, odlučila je popeti Everest i skrenuti pažnju na tu bolest. S jedne strane je žena koja je bila bolesna, a s druge pripadnici specijalnih jedinica. Ona se popela, a neki od njih su odustajali. Penjanje na Everest je mentalna igra. Potrebno je pronaći motivaciju i snagu da se ide dalje, metar po metar do kraja.

Tomislav Cvitanušić na vrhu Everesta. (lična arhiva)
Tomislav Cvitanušić na vrhu Everesta. (lična arhiva)

Glas Amerike: Iako je postojala velika želja i upornost, šta je bilo najizazovnije na putu do vrha, postoji li ključni trenutak?

Cvitanušić: Najuzbudljiviji momenat je bio i najteži na ekspediciji. Petnaestog maja, u 15 sati smo došli na južno sedlo, jurišni kamp odakle se ide na vrh. Trebali smo tu provesti tri do četiri sata, istopiti led kako bismo napravili vodu ili čaj za uspon, odmoriti se i krenuti. Jedva smo uspjeli razapeti šator od jačine vjetra, a vrlo je teško predvidjeti vjetar na tom sedlu. Tu smo proveli 26 sati, strahujući za život. Tu se ne može disati dbez kisika u bocama. U tom trenutku nisam razmišljao o vrhu, već o opstanku. Sutradan su nam javili da će vjetar oslabiti na grebenu Everesta i da će biti prihvatljivo za penjanje. Rekli su nam: „Ako mislite krenuti na vrh, trebate poći noćas ili se vratiti u bazu”. Partner me pogledao i pitao: „Šta misliš?”, a ja sam rekao da sam fokusiran i spreman pokušati. Krenuli smo ka vrhu i nakon 14 sati smo stigli na Mount Everest. Bili smo naoružani optimiznom i željom da izađemo skupa na vrh. Njemu znači taj vrh, a znao je koliko bi i meni značio i koliko bi bio ponosan i sretan da zastavu BiH izvadim iz ruksaka i napravim fotografiju.

Glas Amerike: Koliko su česte povrede i smrtni ishodi na usponima?

Cvitanušić: Nesreće se dešavaju. Teško je ako se nesreća desi gdje ne može doći helikopter i spasioci. Prepušteni ste sami sebi. Partner i ja smo imali paket prve pomoći, a 80 posto penjača je za dva dana dobilo promrzline zbog vjetra. I ja sam ih dobio i javio sam se doktoru u baznom kampu nakon povratka. Helikopter me prebacio u bolnicu, pobrinuli su se za mene i neću imati posljedice. Trebam biti pod ljekarskim nadzorom te se nadam da ću ubrzo voziti bicikl, trčati i plivati.

Tomislav Cvitanušić u baznom kampu. (lična arhiva)
Tomislav Cvitanušić u baznom kampu. (lična arhiva)

Glas Amerike: Kako je izgledao boravak na vrhu, šta Vam je u tom trenutku bilo u mislima?

Cvitanušić: Boravak na vrhu je kratak. To je mali prostor, snježna kapa na kojoj se nalazi famozna kineska piramida. Na vrhu se ne ostavlja ništa. Ljudi često pitaju jesmo li ostavili zastavu? Zamislite kada bi svaki penjač ostavio zastavu na vrh, a u sezoni ih je oko 200. Boravak na vrhu je trajao desetak minutaa, jer imamo kisik koji se troši, a potreban nam je i za povratak. Silazak je puno teži nego uspon. Uspon je noću pomoću čeonih lampi i vidite nekoliko kvadrata oko sebe, ne vidite prostranstvo. Kada se spuštate po danu i vidite kuda ste prošli, pomislite da je sreća što je bila noć. Da sam preko dana vidio put kojim sam krenuo, vjerovatno bi bilo teže i bilo bi iskušenje odustati. Nemoguće je opisati kakve su to padine i predjeli. Kada ste na vrhu i oči se ovlaže, taj trenutak spakujete u srce. Ono što ostaje u srcu i duši je sve što penjač ponese sa sobom. Ja sam imao osjećaj zahvalnosti i prolaznosti. Planina je stara 60 miliona godina, a mi smo na planeti određeno vrijeme.

Tomislav Cvitanušić na vrhu Everesta. (lična arhiva)
Tomislav Cvitanušić na vrhu Everesta. (lična arhiva)

Glas Amerike: Koja bi bila Vaša poruka sve hrabre ljude iz Bosne i Hercegovine koji se odluče na ekspediciju penjanja na Everest?

Cvitanušić: Najvažnije je imati dobre učitelje i savjete i naučiti vještine. Ja sam imao dobar tim i „savjetodavno tijelo” alpinista iz regiona koji su se ujedinili da mi pomognu. Imao sam logističku podršku od sponzora - dozvole su preskupe, oprema, bazni kamp... Sada imam obavezu prenijeti mladima kako su meni prenosili moji učitelji alpinizma - ništa nije nemoguće. Ne trebamo se plašiti, moramo biti hrabri. Mi smo mala zemlja, ali smo sposobni za velike stvari, a to se pokazuje u sportu u cijelom regionu. Nekada se plašimo i pokušati. Svako ima svoj Everest. Ne mora to biti penjanje, može biti u nauci, kulturi, muzici.. Moramo ohrabriti generacije koje dolaze da nastave tamo gdje smo mi stali. Nadam se da će moj put nekoga ponukati. BiH još uvijek nema ženu na vrhu svijeta. Nadam se da će moja priča ponukati neku ženu iz alpinizma da postane prva žena iz BiH na „krovu svijeta”. Svi ćemo se staviti u službu tog cilja, cijela ekipa iz BiH i regiona.

XS
SM
MD
LG