Novinari koji su kao ratni reporteri izvještavali tokom rata u BiH zasigurno nisu zaboravili taj period u svojoj karijeri. Jedan od njih je i dugogodišnji novinar NPR-a, National Public Radio, ovdje u Washingtonu, Tom Gjelten, koji je u više navrata izvještavao iz Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. -1997. godine.
Strah, neizvjesnost, nervoza, bili su osjećaji dobro poznati svima koji su tokom rata barem i na kratko bili u BiH. Stanovnici BiH su se sa tim suočavali svaki dan, a gospodin Gjelten se sada. 20 godina nakon početka rata, prisjeća:
„Prva stvar na koju pomislim je osjećaj kojeg sam imao u Sarajevu, a to je da sam stalno bio nervozan. Uvijek su postojali napetost i strah. Nisam se mogao riješiti osjećaja sukoba i straha. Kretanje gradom je uvijek bilo riskantno i nikad niste znali šta se može desiti. Zbog toga ste u stomaku osjećali nervozu. Ja sam bio sretan da sam dolazio i odlazio, a Sarajlije su stalno bile tamo.“
Reporteri su se, kaže gospodin Gjelten, suočavali sa mnogim poteškoćama. Jedna od njih je to da u to vrijeme nije bilo satelitskih telefona, te je jedna od najtežih stvari bila komunikacija sa vlastitom medijskom kućom. U to vrijeme su, kaže Tom Gjelten, Associated Press i BBC imali satelitske telefone i naplaćivali su 40 dolara u gotovini za svaki minut upotrebe.
Smještaj i hrana su također bili problem:
„Kada sam prvi put došao u Sarajevo, nisam nikoga znao, nisam znao gdje da odsjednem, gdje da idem. Imao sam samo ime koje mi je dao prijatelj u Beogradu. Nazvao sam je, bila je to Gordana Knežević, tadašnja zamjenica urednika Oslobođenja i njen suprug Ivo. Rekao sam da sam američki novinar, i oni su me prihvatili u svoj dom.“
Opasnost sa kojom su se novinari suočavali je bila svakodnevna. Za Toma Gjeltena, u pet godina izvještavanja, bio je jedan trenutak kada mu je život, kako kaže, bio istinski u opasnosti. 28 juni 1992. Vidovdan, dan kada su srpske snage UN-u predale kontrolu nad aerodromom.
„Zbog toga jer je bio Vidovdan, i zbog toga što su bili primorani da predaju kontrolu nad aerodromom, bili su loše raspoloženi i pijančili su. U to doba nije bilo blindiranih vozila. Vraćali smo se sa kolonom vozila UN-a kada su srpske snage otvorile vatru na nas. Prozori su mi bili spušteni kako bih čuo odakle dolaze pucnji, a meci su letili svuda oko nas. Vozilo iza nas je pogođeno, dva novinara su taj dan na toj cesti pogođena. Skrenuo sam u jarak i bacio se između vozila UN-a nastojeći da se zaštitim“ – prisjeća se gospodin Gjelten.
Još jedna stvar koje će se sjećati do kraja života je, kako kaže, nešto što mu se desilo na putu od Beograda prema Sarajevu, prilikom prelaska granice i ulaska u BiH:
„Neposredno prije nešeg ulaska, u tom mjestu je bila žestoka borba. Kada smo došli sve je bilo tiho, ali je miris baruta u zraku bio izuzetno jak. To je bio prvi put da sam osjetio misir baruta kojeg ću zauvijek pamtiti. Miris zna biti jako moćan i od tada imam veliku osjetljivost na taj miris, kada god ga prepoznam, znam da se tu borba tek završila.“
Tom Gjelten danas, 20 godina kasnije, kaže da je razočaran stanjem u Bosni.
„Za mene je razočaravajuće da se nije više promijenila. Kada sam tamo boravio, bio sam uvjeren da je prirodno stanje stvari u Bosni harmonija i da su se namjernim nastojanjima ljudi okrenuli jedni protiv drugih. Postojali su oni koji su profitirali ratom i vjerovao sam da će, kada se rat završi, ljudi zaboraviti na ljutnju, da će se prirodne veze koje su tamo vezivale ljude ponovo uspostaviti. Stoga mi je razočaravajuće da vidim da još uvijek postoje tolike napetosti, da Srbi i dalje ne žele izraziti predanost bosanskoj vladi, da postoje napetosti između Bošnjaka i Hrvata. To ne bi trebao biti slučaj 17 godina nakon Dejtona. Međutim još uvijek vjerujem da je sudbina ljudi u Bosni da žive zajedno. Ako su mogli zacijeliti rane nakon Drugog svjetskog rata, mislim da ih i sada mogu zacijeliti.“
I stoga on izražava nadu da će se u budućnosti, sve republike bivše Jugoslavije ponovo sastati, barem kao članice ujedinjene Evropske unije.
