Vidjet cete ih prodjete li bilo kojom rezidencijalnom cetvrti njujorskog Manhattana – dadilje, sa svih strana svijeta, vode djecu u setnju, voze ih u kolicima, hrane ih, tjese ih, skrbe za njih...ali kakav je zivot tih zena? Njujorska fotografkinja Ellen Jacob provela je dvije godine na dokumentiranju dadilja, na projektu kojemu je dala ime “Zamjene majkama”.
Poslijepodne je, u suncanom stanu Ellen Jacobs, na Upper West Side Manhattanu. Fotografkinja prolazi kroz tisuce snimki napravljenih za projekt “Substitutes.” Na svim fotografijama - njujorske dadilje, iz zapadne Afrike, istocne Azije, sa Filipina... u setnji s djecom njujorskim avenijama, parkovima, s djecom u obiteljskim domovima. Covjek se mora pitati tko su te zene, kako je njima. "Njihov je, valjda, jedini posao u kojemu se ocekuje da vole ljude s kojima rade, u ovom slucaju, to su djeca. I ja sam se pitala kako je njima, postaju li dio obitelji i sto osjecaju kad dijete odraste i obitelj ih vise ne treba" - kaže Ellen Jacob.
Za Ellen Jacob, cija dadilja je bila crnkinja s Kariba po imenu Martha, projekt “Zamjene majkama” bio je prilika da istrazi i vlastito djetinjstvo. Ellen je voljela Marthu i sjeca se kako ju je ona tjesila kad je djed umro, a jos je bila mala djevojcica: "Plakala sam u njenom krilu, a ona mi je govorila da je u redu plakati i da me je moj djed jako volio i da ona jako voli mene. Zamislite, cuti takve rijeci od osobe koja je, da budem iskrena, bila samo na svom poslu, radila...mislim da dadilje na djecu ostavljaju neizbrisivog traga."
Tako se, eto, i rodio naziv projekta – “Zamjene majkama.” "Jer barem nekoliko godina u zivotu djeteta, one i jesu zamjenski roditelj – po cijeli su dan s djecom, igraju se s njima, paze ih i maze kad su bolesna" - kaže ova newyorška fotografkinja.
A onda, iznenada, kad djeca krenu u skolu, vise ih u njihovim zivotima nema. Uloga dadilje je nezavidna – prvo, sredisnja u zivotu djeteta, a onda, u jednom trenutku – jednostavno otpustena. Proturjecna uloga. "Jedna mi je zena s Trinidada rekla kako je bila prisiljena za sobom ostaviti vlastito cetverogodisnje dijete, kcerku, te da je upravo zato postala dadilja, kako bi mogla brinuti za neko dijete i osjecati se kako da brine za vlastito. Jedna druga mi se pozalila kako se na nju uvijek zaboravlja kad se slavi rodjendan djeteta koje cuva. Majka je ta koja se uvijek s djetetom slika, dadilju se ignorira, a ona je ta koja je po cijeli dan s njim i koja je puna majcinskih osjecaja. A jedna mi je pak govorila kako se nikad emocionalno ne veze za djecu, kako uvijek drzi distancu, jer – kad djeca odrastu, to znaci i kraj njenog posla. Dakle, te zene se vecinom vezu uz djecu, ali na neki nacin i razumiju da one nisu njihove mame" -opisuje Ellen Jacob.
Razlike izmedju dviju kultura – one iz koje je potekla dadilja i one iz koje je dijete i njegovi roditelji, milje Manhattana – velike su i duboke, kaze Ellen Jacob, narocito kad je rijec o odgoju djeteta, ali to se uglavnom rijesava, dodaje ona, u prvoj fazi, prilikom uposljavanja i intervjua. Razlike uvjetovane ekonomskim statusom vec je puno teze izravnati i pomiriti. Obitelji koje ih uposljavaju, puno su bogatije, uzivaju puno vise udobnosti i sigurnosti, od dadilja koje za njih rade.
"Dadilje rade puno, od sedam ili osam ujutro do osam navecer, katkada i do devet, deset, dok se roditelji ne vrate, cesto budu vrlo umorne. Neke djecu moraju i nahraniti, skuhati nesto za njih, i kad same dodju svojim kucama, cesto moraju isto napraviti i za svoje obitelji. Mnoge dugo putuju kući, i po dva sata, jer ne mogu sebi priustiti stanovanje blizu posla. Neke su i bez zdravstvenog osiguranja. Jedna mi je govorila o tome kako bi zeljela imati neki mirovinski plan, ali bez ikakvih beneficija o tome moze samo sanjati, a u medjuvremenu sve je starija. Obitelj za koju radi odbacit ce je kad je vise ne bude trebala, a ona u svojim rukama nece imati nista sto bi mogla pokazati kao dokaz da je tolike godine ipak radila" - govori nam Ellen Jacob.
Slozeni odnosi izmedju majki i dadilja takodjer su tema projekta “Zamjene majkama.” Neke majke, kaze Ellen Jacob, ljubomorne su na vezu koja se stvara i na ljubav koja se radja izmedju njihove djece i dadilja. Druge, medjutim, cijene pomoc dadilja i odnose se prema njima kao prema pravim, sposobnim i odgovornim profesionalcima i priznaju im, s velikom zahvalnoscu, da o djeci znaju vise nego one same.
Nakon dvije godine rada, i na tisuce fotografija, projekt Ellen Jacob – “Substitutes” ili “Zamjene majkama” – blizi se kraju i fotografije ce uskoro biti izlozene na web stranicama Glasa Amerike i u jednoj galeriji.