Prošlo je 37 godina otkako su počeli; trideset i dvije godine otkako su izdali “Just Another Band from East L.A.” Otada, Los Lobos, legendarni kvintet iz istočnog Los Angelesa, izdao bi novi album otprilike svake tri do četiri godine, ali redovito odlazio na turneje, studijske albume nadopunjavao koncertnim snimkama i nastavio se umjetnički razvijati, ali nikada iz vida gubiti svoje skromne korijene. Sada se tim korijenima izravno i vraća – za desetak dana (3. kolovoza), ti trostruki dobitnici Grammyja izlaze s novim albumom, prvim s novim materijalom u gotovo pet godina. Sa saksofonistom i klavijaturistom Lobosa Steveom Berlinom, koji se Lobosima pridružio 1984., Jagoda Bush razgovarala je o njihovom novom diskografskom uradku, a i o utiscima s njihova nedavna gostovanja u Zagrebu, u Hrvatskoj po prvi puta.
Tin Can Trust je bio gotov tik pred odlazak Lobosa na evropsku turneju, u svibnju, i Steve Berlin je tada, u razgovoru za program Glasa Amerike na hrvatskom jeziku, rekao samo ovo: “Zadovoljni smo pjesmama, puno bluesa, vjerojatno više bluesa nego bilo čega drugoga, album zvuči dobro, zvuči kao ‘Neighborhood,’ kao stvari koje smo radili početkom 90-ih godina.”
Tada, naš se razgovor, prirodno, vodio dobrim dijelom o njihovom predstojećem prvom nastupu u Hrvatskoj i ideji da im se na koncertu u Zagrebu pridruže Los Caballerosi. Ideja se ostvarila, na veliko zadovoljstvo obiju strana. A zadovoljna je, po svemu sudeći, bila i publika. “To je ono što je u ovom svijetu doista lijepo,” rekao je Berlin u razgovoru prije nekoliko dana. “Tko bi rekao, usred Zagreba – jedna iznenađujuća, stvarna, autentična skupina vrsnih glazbenika.”
I onda dodao: “Upravo nevjerojatno, zvučali su tako dobro, tako izvorno, vjerodostojno, njihovo razumijevanje glazbe je tako duboko. Nadamo se da ćemo uskoro opet s njima svirati. Mi smo svi bili zapanjeni. Znate, nikad ne znamo što očekivati kad nam se u sviranju pridruže drugi, nekad ispadne dobro, nekad ne... ali ti su momci izvanredni glazbenici, sjajno sviraju, cijela stvar nije mogla bolja biti!”
A publika na koncertu u Zagrebu?
“Definitivno najbolja na tom dijelu naše evropske turneje – Zagreb, Beograd, Budimpešta... Najobrazovanija, naša im je glazba dobro poznata, bili su otvoreni, naklonjeni, bio nam je užitak za njih svirati i najozbiljnije se nadamo da ćemo se moći vratiti, to nam je velika želja. Ma, da budem iskren, vratili bismo se odmah, apsolutno, ovog časa! Također, poslije koncerta upoznali smo se s mnogima iz publike, dok smo potpisivali CD-ove. Ljudi su bili izuzetno topli i srdačni i zahvalni, fotografirali smo se zajedno valjda milijun puta.”
Sve u svemu znači – zadovoljni?
“Rekao bih i više no zadovoljni, cijelo je iskustvo bilo čudesno lijepo.”
Berlin je sa zadovoljstvom još dodao da se Lobosima u Zagrebu pružila rijetka prilika – nekoliko sati slobodnog vremena, za upoznavanje grada. “Zagreb je predivan,” rekao je, a onda s neskrivenim ponosom, simpatično dodao: “Mislim da bih se u njemu sada već i sâm snašao.”
Evropska turneja je tek završila, a počela je odmah druga, američka, na kojoj Lobosi predstavljaju glazbu sa svog najnovijeg albuma – Tin Can Trust, njihovog prvog za etiketu Shout! Factory. Prve reakcije su vrlo pozitivne – “čarobni zvuci,” “majstorski album”...
“Nikad ne znate dok na albumu radite kako će ga ljudi primiti. Nadao sam se da će kritike biti dobre, da će se album drugima dopasti. Za nas je ovo prilično drugačiji album, ne zvuči baš, barem meni ne, kao neke stvari koje smo radili u zadnje vrijeme. Nismo znali što očekivati od kritike, ali ono što smo dosad čuli – dobro je! Mnogi nam kažu da nam je ovo najbolji otkako smo napravili ‘Kiko.’ U Shout!Factory su presretni, na amazonu smo na 98. mjestu, dakle u prvih sto, a album još nije niti izašao, samo u pretprodaji, nevjerojatno!”
Turneje su za Lobose važne, ništa ne može nadmašiti koncerte, izravan kontakt s publikom, ali “znao sam da ovog ljeta moramo i album izdati,” kaže Steve. “Četiri, pet ljeta zaredom bez ijednog albuma, to nije dobro. Trebalo nam je nešto novo o čemu se može govoriti, što se može svirati, što će cijeli proces ispuniti novom energijom. Kad smo, prije otprilike godinu dana, potpisali ugovor sa Shout!Factory, plan je bio da se album snimi prošle jeseni. Ali sa stalnim turnejama nikad nije bilo vremena. Konačno smo počeli na njemu raditi u veljači i završili ga doslovno 12 sati prije roka određenog ugovorom.”
Za snimanje albuma Lobosi su se vratili u svoje staro susjedstvo, odakle su, kao bend, 1973. godine, i potekli. Doslovno, samo dva bloka dalje od mjesta na kojemu su Hidalgo, Rosas, Lozano i Pérez, danas svi u pedesetim godinama, odrasli. Manny’s Estudio, u siromašnom i prilično oronulom kvartu. Studio, barem prvog dana, nije puno obećavao.
“Prilično bizarno mjesto... Doista nisam mislio da ćemo u tom studiju išta moći napraviti. Ali jednom kad smo počeli raditi, pošlo je dobro. Za naš proces snimanja, bilo je to jedno bitno drugačije mjesto. Naša zadnja četiri albuma, ako ne i više, snimili smo u studiju u Cesarovoj kući, 60 – 70 km istočno od istočnog L.A.-a, navikli smo na udobnost, znali smo točno što radimo i kako će to zvučati. Postali smo malo, ako baš hoćete, spokojni i ležerni. Ali Cesar je preselio u novu kuću i ta nema dovoljno veliki studio za sve nas da u njemu radimo. I morali smo potražiti neko drugo mjesto.”
Ako su u početku i gajili sumnju, vrlo brzo se pokazalo da su i studio i njegova lokacija bili za Lobose prava inspiracija. Rad je bio, kaže Berlin, zdrav i kreativan, “bilo je puno dobre ‘vibre,’ po prvi smo put, nakon dugo vremena, mogli gledati jedan drugoga dok sviramo, kao kad smo na pozornici, što je u nama rodilo želju da snimamo ‘live,’ a samo nas mjesto podsjetilo i na to tko smo, što radimo i što je ono u čemu smo dobri.”
Tako je i nastala ona pod naslovom “On the Main Street” u kojoj David Hidalgo i Louie Pérez slave zajednicu u kojoj su odrasli. “Nothing better than running down the boulevard/Getting a little dirt on my shoes/With my brothers and sisters hanging all around/Chasing away all my blues.” Oko te nastale su onda i druge – “I’ll Burn It Down,” kojom album započinje, a u kojoj vokalnu pratnju Hidalgu daje Susan Tedeschi, zatim “Lady and the Rose,” Steveu Berlinu jedna od najdražih na albumu, pa “Twenty Seven Spanishes,” o španjolskom osvajanju Meksika, i naslovna albuma “Tin Can Trust,” koja izražava suosjećanje s onima koji žive životom od danas do sutra, sva gotovina koju imaju u limenku bi stala – “All in all I ain’t got/Ain’t got much in tin can trust” - kao i jedina instrumentalna, neobična naslova – “Do the Murray,” posvećena nedavno uginulom psu Davida Hidalga.
Na albumu Tin Can Trust jedanaest je skladbi. Većina ih je rezultat izvanredne, uvijek nadahnute suradnje Hidalga i Péreza; tri je, u cjelosti ili dobrim dijelom, napisao Cesar Rosas, od toga su dvije na španjolskom jeziku – jedan norteño, “Mujer Ingrata,” i jedna cumbia - “Yo Canto.”
Jedna na albumu Tin Can Trust nije Los Lobosa, već sastava Grateful Dead – “West L. A. Fadeaway,” s njihovog albuma In the Dark, iz 1987. godine.
“Dead zajednica oduvijek čini veliki dio naše publike. I mi s njom dijelimo naše afinitete. Sa Grateful Dead smo se sprijateljili 80-ih godina, često za njih otvarali koncerte. Često na našim koncertima izvodimo tu njihovu, sad smo je odlučili i snimiti. Za našu publiku na zapadnoj obali – Deadheadse i Loboheadse, fanove jednog i drugog benda.”
Blues, rock, zvuci južno od granice, osjećaji, iskustva, priče, lijepe i ružne/tužne, s obje strane i – jedan cover Grateful Dead pjesme! A jednu – “All My Bridges Burning” zajedno su napisali Cesar Rosas i Robert Hunter, glavni tekstopisac za Grateful Dead. Tin Can Trust je klasični Los Lobos, skroz naskroz. Trideset i nešto godina kasnije, “vukovi” ne samo da su preživjeli, nego jako lijepo napreduju. Svaki im novi album daje jednu novu dimenziju, dok oni sami i dalje zvuče kao nitko drugi u svijetu.
