Međunarodni Sporazum o zabrani kazetnih bombi stupio je na snagu jučer. Dokument je potpisalo 107 zemalja koje su se obvezale zabraniti kazetno streljivo.
Sporazum zabranjuje uporabu, proizvodnju, stvaranje zaliha i transfer kazetnog streljiva. Od zemalja potpisnica traži se također da očiste područje na kojem je razbacano kazetno streljivo, da pomognu žrtvama te uspostavlja datum za uništenje zaliha takvog oružja. Tom Nash koordinator je Koalicije za zabranu kazetnog streljiva, krovnog tijela koje je lobiralo za zabranu kazetnog streljiva od 2003. godine. Sporazum o zabrani kazetnog streljiva on uspoređuje sa Sporazumom za zabranu nagaznih mina iz 1997. godine.
Tom Nash: Sporazum među ostalim osigurava forum za osiguravanje sredstava za raščišćavanje određenih područja, za pomoć žrtvama, za pomoć u uništavanju zaliha te da se osigura da se donatori povežu s pogođenim državama na pozitivan način kako bi novac potreban za financiranje tih nastojanj nesmetano doticao.
Kazetne bombe su razorne jer u sebi sadrže stotine manjih bombi koje se rasprše nad određenim područjem i eksplodiraju. Neke manje bombe, koje neki zovu "zvončići", ne eksplodiraju i potom djeluju kao nagazne mine predstavljajući opasnost za civile dugo nakon okončanja sukoba. Sporazum je usvojen u Dublinu u svibnju 2008, a otvoren je za potpisivanje na sastanku u Oslu krajem te godine. Prva zemlja potpisnica bila je Norveška, a ubrzo su slijedili Libanon i Laos, dvije zemlje koje su itekako osjetile posljedice tog oružja.
Američki predsjednik Barack Obama potpisao je zakon kojim se zabranjuje izvoz kazetnih bombi koje ne udovoljavaju određenim standardima no Sjedinjene Države nisu potpisale sporazum o zabrani. Među onima koji nisu potpisali taj dokument nalaze se i Kina, Izrael, Indija, Pakistan, te Rusija i Gruzija. Dvije potonje zemlje, tvrdi Human Rights Watch, koristile su kazetne bombe u njihovom ratu u ljeto 2008. godine oko odmetnute gruzijske pokrajine Južne Osetije. Pa ipak Tom Nash kaže da se odnose međunarodne zajednice prema kazetnim bombama promijenio te da se novi sporazum reflektira na poteze čak i onih zemalja koje ga nisu potpisale.
Tom Nash: Nadamo se i očekujem da će snažna međunarodna stigma protiv kazetnih bombi utjecati i na države koje nisu potpisnice. Naime, one osjećaju pritisak da više ne proizvode i ne transferiraju ta oružja, a to je upravo ono što smo vidjeli i u proteklih deset godina u slučaju Sporazuma o zabrani nagaznih mina. Praktično više nitko ne koristi nagazne mine i to oružje praktično više nije ratno sredstvo.
Od 107 zemalja potpisnica njih 37 ratificiralo je Sporazum o zabrani kazetnih bombi. Što se Sjedinjenih Država tiče Ured za uklanjanje oružja koji djeluje pri Državnom tajništvu priopćio je 2008. godine da su kazetne bombe neophodno sredstvo u vojnom arsenalu zemlje, ali da mogu biti sigurnije za civile. Te godine Ministarstvo obrane objavilo je svoju novu politiku po pitanju kazetnih bombi. Ista utvrđuje da će nakon 2018. godine vojska koristiti kazetne bombe koje, nakon uporabe, ne smiju imati više od jedan posto neeksplodiranih manjih bombi odnosno "zvončića".
Sporazum o zabrani kazetnih bombi nije jedini međunarodni sporazum koji Sjedinjene Države nisu potpisale. Steven Groves, stručnjak konzervativne Zaklade Heritage iz Washingtona, pojašnjava da je to stoga što američke vlasti nisu postigle konsenzus da potpisivanje određenog sporazum služi američkim interesima. Sjedinjene Države nisu potpisale ni Sporazum o zabrani nagaznih mina, Sporazum o pravima djeteta te Sporazum o ukidanju bilo kakvog oblika diskriminacije prema ženama. On ističe da, premda nisu potpisnica, to ne znači da Sjedinjene Države djeluju protivno navedenim sporazumima.
Steven Groves: Nitko ne može reći da američka djeca nemaju nikakvu zaštitu zato što Sjedinjene Države nisu potpisnica Sporazuma o pravim djeteta. Mi imamo robusne zakone o zaštiti djece u svih 50 saveznih država.
Groves dodaje da postoje različite ideje o prirodi međunarodnih sporazuma. Ti sporazumi, smatra on, postoje za vlade kako bi one obećale akciju unutar vlastitih granica, a ne za zaštitu ljudskih prava diljem svijeta. Još jedno važno pitanje kod međunarodnih sporazuma glasi: prepuštaju li suverene države svoja prava time što su članica nekog međunarodnog sporazuma koji nadilazi njihove potencijalne interese.